PREMIJERA U KEREMPUHU

'PUKOVNIK PTICA' Kuriozitet ovoga mlakog komada je lik luđaka Jordana kojeg igra Mate Matišić

Zagreb, 230120.
Centar grada.
Prema knjizi Hriste Bojceva, u kazalistu Kerempuh redatelj Vinko Bresan postavlja predstavu Pukovnik Ptica.
Na fotografiji: Vinko Bresan s Mate Matisicem i glumackom ekipom.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Redatelj Vinko Brešan režirao je u zagrebačkom Kerempuhu dramu Hriste Bojčeva (r. 1950.), poznatoga bugarskog hitmejkera, s mnogo ritma i ekspresivne glume, ali od mnogo drveća ne vidi se šuma.

Cjelina jest statična te se čini da kakvog unutarnjeg pogona ova predstava - nema. Nema je, zapravo, možda niti drama, pri čemu nije mnogo mogla poduzeti niti dramaturginja Željka Udovičić Pleština.

Balkanski luđaci

Dakle, satira “Pukovnik ptica” iz 1997. bila je začudna kad se pojavila. U nas ju je prvi put režirala Nenni Delmestre u splitskom HNK 2005. Čak je na scenu izvezla automobil s oznakama Ujedinjenih naroda kojim su se luđaci uputili u Strasbourg, da se priključe Europskoj uniji…

Prije dvadeset ili petnaest godina priča o balkanskim luđacima koji su umislili da su pod zaštitom Ujedinjenih naroda djelovala je učinkovito. Danas se njezin kontekst, da tako kažem, “izlizao”, njezina dakle politička dimenzija, a ostala je univerzalna poetičnost, načelan sukob “ludih” i “normalnih”, kakav nam je u popularnoj kulturi dakle najpoznatiji iz filma Formanova “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, koji ni Bojčevu zacijelo nije bio nepoznat.

Međutim, poetičnosti u Bojčeva baš i nema. Njegovi su likovi dakle odviše doslovno luđaci. Znači da su dosadni i da uvijek tupe isto. Njima svima se događa tek jedna promjena, iz stanja “a” u stanje “b”; isprva su letargični a potom su manijakalni. Njihovo međusobno ophođenje donekle je zanimljivo, no ničemu ne vodi. Živ mizanscen dakako pomaže ali ne donosi više.

Iznad zbivanja

Kuriozitet jest predstave da lik luđaka Jordana igra skladatelj glazbe u predstavi i glasovit dramski pisac Mate Matišić. Uglavnom sjedi i leži na krevetu na kat i svira različite instrumente. Među ostalim, “udara” i stanovite “zapovijedi”, koje ostali likovi svojim pokretima slijede. Uvjerljiv je, kako su, zapravo, i svi glumci. Šefa luđacima igra Dražen Čuček. Njegov Fetisov (slično kao i njegov Hitler u Komediji, odakle je upravo prešao u Kerempuh), pamtljiva je pojava, ali s vremenom postaje pomalo naporan.

Doktor Borka Perića ovdje je osmišljen kao intravenozni narkoman, što je uspjela intervencija. Generalno gledano, on je najviše uvjerljiva pojava na sceni. Odličan je Kiro Marka Makovičića, jedini se čini kao luđak s osjećajima “iznad zbivanja”, a plastičan jest, premda statičan, Vili Matula kao Daud. Hačo Nikše Butijera najmanje je, čini se, lud, a opet najviše, tako da je, dramski gledano, i on odličan, kao, uostalom i Vedran Mlikota kao Matej. Međutim, svi zajedno zapnu u perpetuiranju istoga. Jedinu žensku ulogu, lude prostitutke Pepe, suzdržano igra Branka Trlin. Nedostaje joj, rekao bih, eto više hrabrosti.

Odlična je aseptična scena Dragutina Broza, realistični kostimi Marite Ćopo funkcionalni su i pogođeni, a najbolja je Matišičeva glazba, balkanska melodija koja zaziva fatalnost…

Međutim, u cjelini, predstava je dakle odviše tezična i odviše, rekao bih, unaprijed objašnjena, tako da metafora ludnice kao metafora svijeta jest samo verificirana a ne i pobuđena.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo