Samoubojica je još živ, sjedi na rubu scene, okružen ljudima koji slave. Svi oni planiraju se okoristiti njegovom smrti - svećenik, pjevačica, političar, mesar, novinarka...
Od njega se očekuje, kako je i obećao, da će točno u dvanaest sati krenuti na put. Dug put, u nepoznato, odakle nema povratka. No, njemu se to nekako ne mili. Nitko mu ne zna reći što ga čeka nakon smrti, nakon što prestaje postojati, i to mu se ne sviđa. Svi mu oni laskaju, nude alkohol, potiču ga da krene. Pjeva se, jede, slavi život? Ili smrt? Ili zapravo oboje?
Mala je to sličica iz nove predstave “Samoubojica” kazališta Kerempuh, koja će biti premijerno izvedena u petak. Autor teksta “Samoubojica” je Nikolaj Robertovič Erdman, kojeg su smatrali nasljednikom Čehova i Gogolja. Redatelj i scenograf Kerempuhove predstave je Vito Taufer, autorica adaptacije i dramaturgije Dora Delbianco, a autor glazbe i tekstova pjesama je Mate Matišić. U predstavi igraju Borko Perić, Csilla Barath Bastaić, Elizabeta Kukić, Vedran Mlikota, Anita Matić Delić, Luka Petrušić, Matija Šakoronja, Filip Detelić, Linda Begonja, Hrvoje Kečkeš, Ornela Vištica, Mirela Videk, Josip Brakus, Karlo Mlinar i Filip Sertić.
Kritika društva
Riječ je o satiričnoj komediji u pet činova, koja traje oko dva sata i oslikava rusko društvo 1928. godine. No, ako to gledatelj ne zna, pomislit će da gleda modernu hrvatsku priču. Kao da ono na sceni prikazuje stvarnost koju živimo izvan zidova kazališta. Pomalo grotesknu, naravno, u srži istinitu. Zbog toga se nije teško uživjeti u nju i razumjeti je, iako shvaćamo da je riječ o satiri.
- Tekst savršeno korespondira s našim vremenom i ovim prostorima jer glasno i snažno progovara o totalitarnim režimima koji guše individualnost u korumpiranom društvu željnom senzacija i dominaciji oportunizma te o tome kako u takvom okruženju najprije stradaju osobna sloboda i ljudsko dostojanstvo. Posljedica je svega toga činjenica da ljudski život počinje gubiti na vrijednosti. Pisan je u doba kad je Erdman shvatio kuda ide Staljinova politika i što će ona donijeti. Treba imati na umu da je Erdman bio revolucionar, no izgubio je vjeru u ono za što se borio i tako razočaran napisao je ovu dramu - izjavio je Taufer.
Komad koji je postavio na scenu u Rusiji je bio zabranjen sve do 1982. godine, a Taufer pojašnjava kako mu sudbina ni kod nas nije bila puno bolja. Igrao je početkom 70-ih godina, kaže, u doba liberalizacije, no ni prije toga ga se nije moglo često vidjeti, a pogotovo ne nakon. Nije bio izričito zabranjen, ali ni naročito popularan, jer je svima bilo jasno da se radi o komadu koji kritizira ljudsku prirodu, ali i društvo. Zbog toga su ga redatelji zaobilazili u širokom luku, baveći se nekim drugim komadima. Danas je “Samoubojici” udahnut novi život, pa se češće izvodi - Taufer kaže ga je gledao prošle godine u Mariboru, a kod nas su s tim naslovom upravo u Kerempuhu gostovali glumci iz Makedonskog narodnog teatra u Skopju.
Oproštajno pismo
- Mi smo taj komad, naravno, malo prilagodili sadašnjosti, kao i samom gradu u kojem se igra. No, riječ je o diskretnoj prilagodbi, svega nekoliko aktualnih sitnica kako bi priča bila još bliskija gledatelju, no sve situacije i razgovori na sceni su originalni, onakvi kakvima ih je Erdman stvorio. To pokazuje da se vremena nisu previše promijenila te da je ono što je bilo aktualno u Rusiji prije toliko godina i danas jednako živo - pojašnjava Taufer.
U čemu se zapravo radi u ovoj satiričnoj komediji? Priča započinje sasvim banalnom bračnom svađom usred noći, koja završava posve neočekivano. Kada naš junak Nikola Petričević kaže kako će se ubiti, nije mu ni na kraj pameti da bi zbog toga mogao postati zanimljiv nizu ljudi. Oni nemaju prevelike zahtjeve: samo žele da u svojem oproštajnom pismu napiše da se ubio zbog njih. Dakle, da je život napustio jer ga jedna pjevačica (odnosno, dvije, koje se međusobno natječu) ne može voljeti, potom da to učini zbog teškog položaja intelektualaca u društvu...
Prostor za kreacije
Trebao bi se ubiti barem desetak puta da sve njih učini sretnima, zapravo, pa se oni neko vrijeme natječu nastojeći da odabere baš njih. Svaki od njih mu laska i uvjerava ga kako je on divan čovjek i kako će nakon smrti biti slavljen i štovan. Obećaju mu kako će se pod njegovim spomenikom u Maksimiru dijeliti besplatan grah, izložit će mu tijelo na Jelačić placu, a mnogi će sigurno slijediti i njegov vrli primjer, kaže netko od glumaca. Fokus cijelog komada zapravo je stavljen na jedno pitanje: tko, kako i zašto se može profitirati od samoubojstva jednog običnog čovjeka?
- Volim ovaj tekst jer je veoma duhovit i ostavlja mnogo prostora za glumačke kreacije - kaže Taufer, koji dodaje kako su mu ovi zadnji dani prije premijere uvijek najstresniji. Premda je većina posla već gotova - kostimi su sašiveni, scenografija pripremljena i predstava toliko puta isprobana da je dovedena do savršenstva, ipak su ostali mali detalji koje je potrebno izglancati prije nego publika dođe u kazalište. No, do petka će sve biti spremno da publiku uvede u Hrvatsku 2018. Pardon, Rusiju 1928.