PREMIJERA U DUBROVNIKU

TENA ŠTIVIČIĆ 'U zubarskoj ordinaciji moje tete vrebala sam pacijente da mi budu sponzori prve izvedbe'

Rovinj, 270715.
Tena Stivicic u razgovoru s Dobroslavom Silobrcicem.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX

Jedna od najizvođenijih domaćih dramatičarki u povodu premijere predstave “Nemreš pobjeć od nedjelje” govori o spisateljskim počecima i životu u Londonu

Predstava “Nemreš pobjeć od nedjelje”, postavljena na scenu prema drami Tene Štivičić, prošlog je vikenda premijerno izvedena u dubrovačkom kazalištu Marina Držića.

To je sedmo profesionalno postavljanje te drame, ne računajući nekoliko studentskih i amaterskih produkcija, kao i radio izvedbi. Zanimljivo je kako je upravo s ovom dramom Tena Štivičić debitirala, a za nju je dobila i nagradu Marin Držić.

U čemu je čar te priče, kad redatelji često posežu za njom, a publika je uvijek rado gleda?

- Nedjelja je obična priča o dvoje mladih ljudi koji se sretnu i zaljube, a onda zajednički život, svakodnevica, egzistencijalni problemi, navika počnu nagrizati ljubav. O tome zašto ne znamo komunicirati, zašto kopni strast, kako među partnerima nestaje misterije, koliko smo sebični, koliko nepromjenjivi, koliko je to pogubno za partnerski odnos, napisano je mnogo literature. To je tema koja često opsjeda pisce - objašnjava Tena Štivičić i dodaje:

Važnost priče

- Nedjelja je pisana iz mlade i sasvim iskrene vizure, imala sam dvadeset jednu godinu kad sam je napisala i pretpostavljam da je mnogi mladi glumci i redatelji koje privuče pronalaze u njoj neku njima blisku autentičnost. Osim toga, to je komad koji ima priču. Priča je ponešto podcijenjena kvaliteta dramskih komada, a ona je ono što publiku tisućama godina privlači u kazalište - ističe autorica.

Tekst je pisala 1999. godine, kao studentica treće godine Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Nije mogla ni zamisliti kako će jednog dana mnogi htjeti izvoditi baš taj komad. Tada je, sjeća se, bila jako uzbuđena zbog činjenica da je suradnja Zagrebačkog kazališta mladih i Akademije dovela do toga da taj komad prvi put bude postavljen na scenu. Dobar dio produkcije su iskombinirali studenti - bili su tamo, sjeća se Štivičić, osim nje i redateljica Tea Gjergjizi, glumci Anita Matić, Damir Orlić i kompozitor Luka Zima.

Stvar izbora

- Ja sam tada sjedila u zubarskoj ordinaciji moje tete i vrebala njezine pacijente koji bi mi možda pomogli s malo sponzorstva. Upregli smo i mnoga prijateljstva, tadašnje cure, dečke, znance i sastavili tu prvu izvedbu. Ne sjećam se što sam mislila tada o budućnosti. Vjerujem da svi pisci pišu sa željom da potraju, da odolijevaju vremenu, ali realnost je da većina napisanog ne doživi ni realizaciju, a kamoli trajnost pa naravno da me danas veseli i još uvijek pomalo iznenadi svako novo zanimanje - dodaje Štivičić, koja je jedna od troje domaćih najizvođenijih dramskih pisaca. No, to joj ne laska - riječ je, kaže, o činjenici, zbog izvođenih drama, a ne nečijem komplimentu. Godinama već živi u Londonu i, kaže, na nepreglednom engleskom govornom području pisanje je toliko zahtjevan i često bespoštedan posao, da je bilo kakvo uljuljavanje u osjećaj sigurnosti pogubno.

- London je sjecište. Tamo se križaju nebrojeni putevi kreativnih, talentiranih ljudi i to je inspirativno. Osim toga veliki svjetski centri su toliko kompetitivni da to uvjetuje stalno održavanje razine kvalitete, što je isto poticaj za stalno preispitivanje i napredovanje. Naravno, sve je relativno. I tamo ima svega. A i mijenja se. Kad sam ja došla, Brexit još nije bio ni na vidiku i vrijeme je, u usporedbi s današnjim, bilo nježnije. Svakako prema došljacima - kaže i pojašnjava kako grad u kojem živi sve više postaje “super-state” - veliko gradilište luksuznih nebodera koji zjape prodani, a prazni.

Priča kako u Sohou, legendarnom centru svake vrste različitosti i neprilagođenosti, ima sve više zgrada od kojih ostaju fasade, a u njima se otvaraju šoping centri, lanci, velike marke, a mali dućani, butici, restorani, kafei u kojima je pulsirao duh Sohoa ne mogu više plaćati najam i zatvaraju svoja vrata zauvijek. Tako da London, iako i dalje nudi nepregledne sadržaje, za umjetnike više nije Meka kao nekad, dodaje. No, ipak je u tom gradu, ili bolje reći u sebi, pronašla inspiraciju. Tamo je napisala drame “Dvije”, “Fragile”, “Goldoni terminus”, “Krijesnice”, “Nevidljivi”, “Tri zime”...

Koliko je London nadahnjuje, može se vidjeti u drami “Nevidljivi”, koja priča o migrantima u tom gradu, njihovoj borbi za opstanak i njihovom odnosu s članovima tog društva koji imaju sve privilegije. Tena Štivičić je u tom gradu već 16 godina - dovoljno da vidi brojne promjene i da ih osjeti. U njega se doselila kad je upisala magisterij iz dramskog pisanja na Goldsmiths Collegeu i u tom je gradu odlučila nastaviti živjeti. Bio je to njezin izbor, rekla je jednom.

Nije otišla iz naše zemlje zato što je morala, već zato što je željela. No, unatoč želji za znanjem, dolazak u novu državu i novi grad nije bio nimalo lagan. U jednom je intervjuu priznala kako je cijelu prvu godinu provela u svojevrsnom stanju šoka te da je bila strašno umorna od savladavanja cijelog niza mnogih svakodnevnih stvari.

Autsajderska vizura

- Puno sam o tim iskustvima pisala u kolumni koju pišem već petnaestak godina na mom blogu. Pisala sam o tome i u dramama “Fragile!” i “Invisible”, čak i u “Tri zime”. U svemu što pišem postoji barem djelomično autsajderska vizura, u svemu postoji specifičan rakurs izrastao iz sudara kultura - kaže Štivičić i dodaje:

- Početi život u stranoj zemlji je veliki potres, na nekom gotovo molekularnom nivou. Za svoje podneblje smo vezani nevidljivim nitima čija žilavost postaje jasnom tek u novom, drugačijem kontekstu. Ali zdravo je barem probati život negdje drugdje, testirati svoja uvjerenja, osvijestiti svoje predrasude. Čini mi se da je to korisno za karakter kao što je učiti strani jezik dobro za mozak. Uvijek mi se čini da se na ljudima koji imaju iskustvo života u drugoj sredini, to vidi, gotovo na prvi pogled - zaključuje Štivičić.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo