Miran Kurspahić (r. 1979.) režiju je studirao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti sa Sašom Božićem i Oliverom Frljićem. Četvrtog nije bilo. Talentiranija generacija nije se pojavila u proteklih četvrt stoljeća. Sva trojica uspjela su sagraditi redateljski rukopis i izboriti se za pozornicu po, rekao bih, vlastitim pravilima, pošto su jedva, i s debelim zakašnjenjem, diplomirali…
Dakako, zato što su se pobunili protiv svojih profesora režije, neradnika i diktatora, pa nisu mogli mirno okončati studij. Još se i danas vučem po sudu zato što sam ih podupro u borbi protiv nakaradne profesorštine. Jedna je časna sutkinja čak bila presudila (prvostupanjski) da sam profesora jednog njihovog neopravdano opisao kao štetočinu budući da su se protiv njega pobunila samo tri studenta u generaciji! Čak ih kao svjedoke nije htjela pozvati… Od njih trojice, Kurspahić danas najmanje radi u velikim teatrima (prominentan je u izvanrednom Teatru &td) ali i to će se, nadam se, promijeniti. Njegova režija “Policije”, prvog objavljenog teksta (iz 1958.) slavnog Poljaka Slawomira Mrožeka, u petak u Kerempuhu, otkriva eto i široj publici njegovu sigurnu ruku, jasnu redateljsku ideju i smisao za usklađenu glumu.
Država je uvijek jača od čovjeka (istine) i apsurd je često njezin modus operandi. Birokraciji, sudnici, možeš se suprotstaviti jedino ako i sam promoviraš apsurd. Tako ova jednočinka počinje prizorom posljednjeg zatvorenika, koji se pobunio protiv dragog infanta i njegova strica regenta, a sad se kaje pred zgranutim šefom policije. Inače, dragi infant (nasljednik prijestolja) nazočan je na pozornici u slici okačenoj desno, a koju čini dječačić s glavom Tomislava Karamarka, dok je lijevo izvješena slika Josipa Manolića s meksikanskim brkovima.
Zatvorenika igra duhoviti Vedran Mlikota, koji mekim glasom i suzdržljivom gestom daje jednog samonavođenog luđaka isprana mozga za kojeg ti prirodno dođe što je potom postao poručnik, novo pseto režimsko. Zatvorenik je odjeven u kombinezon boje naranče, a teroristi iz snoviđenja u odore Isilove. Šef policije, igra ga uspjelo, dosljedno karikaturalno, namjerno tvrdim tonom, Vili Matula, i General, kojega daje plastično (kao uzbuđena manijaka) Velimir Čokljat, odjeveni su u uniforme američke vojske (pustinjske). Kostime potpisuje Katja Šunjić, a izvrsnu scenu, lijevak od žice (zatvor) u čijem dnu počinje igra Nina Mia Čikeš. Još gledamo Policijskog narednika i provokatora u kreaciji Borka Perića, koji daje smiješno plašljivog i privlačno glupog lika. Između prizora nastupaju tri plesačice, plešu i izvikuju radosno: “Policija!”.
Glavna je zamka režije bila kako sklopiti barem osamdeset minuta predstave na temelju ovoga zapravo kratkog Mrožekova teksta. Kurspahiću je to pošlo za rukom. Zbivanje teče hitro, lako se čita, a ton ostaje lak, ali ne i banalan. Nešto je kraj zbrzan i jedino je na njemu trebalo možda više poraditi. Bilo kako bilo, publike neće manjkati.