Nakon “Parsifala” i “Lohengrina” Zagreb je u relativno kratkom vremenu od šest godina dobio i svog trećeg Wagnera.
“Ukleti Holandez”, premijerno izveden 26. siječnja u Hrvatskom narodnom kazalištu kao izvorna produkcija kazališta Theater an der Wien s našim zborom, orkestrom i nekolicinom solista, polako ispravlja izbivanja Wagnera u našem nacionalnom kazalištu, usuprot praksi svakog boljeg opernog kazališta u svijetu gdje su Wagnerova djela trajan dio repertoara.
Teške partiture
Zasluga za ovim posegom jedne od prvih opera bajrojtskoga majstora ponovno ide u prvome redu ravnatelju Opere i dirigentu ove produkcije Nikši Barezi, koji u sadašnjim ansamblima prepoznaje potencijal koji može iznijeti teške Wagnerove partiture, polako se već puni i nova generacija pjevača, a ideja sadašnje uprave o koprodukcijama s inozemnim kazalištima odlična je i kao razmjena iskustava, ali i štednja u skupoj opernoj opremi.
Posljednji “Holandez” u Zagrebu postavljen je prije 35 godina i bilo je krajnje vrijeme da ga čuje i vidi neka nova publika. Sudeći po dugim premijernim ovacijama predstava je iznimno uspjela, a brojnost mlađe publike dokazala je zanimanje za onoga tko je operi 19. stoljeća priskrbio reformu s dalekosežnim posljedicama gesamtkunstwerka (ukupnosti umjetničkog djela) gotovo do danas.
Maštovita scena
Ponekad se Wagner kao zagovaratelj apsolutne ravnopravnosti glazbe, riječi, pokreta, svjetla i svih drugih sastavnica djela doima kao prvi performer u kazališnoj igri, a na tom se tragu našao i bečki “Holandez” u atraktivnoj režiji Oliviera Pya i sa scenografijom i kostimografijom Pierre-André Weitza. Ukleti nizozemski pomorac poznat u spisima i literaturi još od kraja 18. stoljeća, osuđen na beskonačno lutanje jer se suprotstavio snazi mora, ušao je u legendu poput vječnog Žida, a u modificiranom libretu samoga Wagnera i kao velika romantična opera u kojoj Holandez može naći spas (smrt) tek žrtvom žene. Dakako da je danas takvu romantiku gotovo nemoguće scenski prikazati realističkim pristupom, no itekako je moguće naznačenim simbolima koji se kreću u krugu krivnje i otkupljenja kojih su se odrednice pokazale moćnim polugama režije, a osobito iznimno maštovite scene na rotacijskoj pozornici koja je mogla biti, i bila je, i brod, i more, i beskonačni slijed koraka muškarca i žene koji se traže u izmišljenom svijetu zajedničke sreće. Predstava bi scenski bila gotovo savršena da se u režiju (ipak) nije upleo redateljski poriv za nekakvim čudnim postmodernizmom u koji je upleo i koreografirane vragove i poprilično sramežljivu seksi scenu s golom statistkinjom i komične kosture Holandezove posade, ukratko, dovoljno da pokvari gotovo asketski posložen utoliko i snažniji odnos Holandeza i njegove fanatično odane Sente.
Mužek i Batinić
Prava je rijetkost doživjeti tako uvjerljivu partnersku interakciju kakvu su predstavili nizozemski bariton Bastiaan Everink i njemačka sopranistica Melanie Diener. Oboje snažnih, moćnih, plemenitom bojom darovanih glasova utjelovili su vokalno i interpretacijski, a osobito emocijama silno nabijenu suigru fatalnih nesretnika, a sve bez ijedne suvišne geste ili pogleda, oboje zagledani u kob sudbine, ali i u savršen zapjev teških Wagnerovih nota. Mlađi Everink, bivši marinac, a posljednjih godina vrlo tražen u svijetu opere, bio je i mračna i dirljiva utvara mornara iz legende, a u karijeri iskusnija, s velikim repertoarom i nastupima od Metropolitana do Covent Gardena, Melanie Diener, Senta iz Wagnerovih snova, u velikom luku scenske inteligencije i osjećaja.
A ono što je možda najviše obradovalo u ovoj izvedbi bili su naši pjevači Tomislav Mužek, kristalnoga glasa i srčane igre, koji je nesuđenog Sentinog zaručnika već pjevao u Wagnerovu svetištu Bayreuthu i nije uopće čudno što ga iznova zovu, te Luciano Batinić, koji je od uloge Sentina oca napravio pjevački i glumački u nijansama pamtljiv lik. Manje uloge tumačili su od naših umjetnika još Mario Filipović i Sofia Ameli Gojić, a pravim su se junačkim djelom pokazali besprijekorno uvježban zbor (zborovođa Luka Vukšić) i orkestar blistava zvuka na čelu s Nikšom Barezom. Novi zagrebački uspješan Wagner zaziva još djela bajrojtskog majstora.