ZAGREBAČKA PREMIJERA

Uzalud sva fama iz Amerike, Garaža je slaba i besmislena

Tomislav Krasnec

Predložak je istoimeni, trećerazredni roman prvijenac Zdenka Mesarića

ZAGREB - Snobovski događaj tjedna zbio se ove subote eto u teatru, u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je prikazana predstava “Garaža” u režiji Ivice Buljana. Privukla je mnoštvo visokih potpetica, tv voditeljice, ministre, direktore, obrtnike, čeljad je teško pronalazila sjedalice, sve je kasnilo, uzbuđenje je raslo.

Kazališne knjižice slabo su se međutim tržile, premda su u njima otisnuti prijevodi četiri kritike “Garaže” s newyorških za kulturu specijaliziranih portala. Među njima je i jedan relativno značajan, Timeout.com.

Pisao i New York Times

Sve su te kritičice naivno sročene i jako pozitivne, a odaju potpunu neupućenost, pa se primjerice ZKM naziva “jednim od vodećih avangardnih kazališnih ansambala u Europi”. Ako je tako, onda je i NK Dinamo jedan od vodećih europskih nogometnih klubova, koji igra neponovljiv napadački nogomet.

Bez zluradosti, i tolik odjek lijep je uspjeh. Nitko nije očekivao da o Buljanovu uratku izvijesti New York Times (jedan jedini put pisao je o nekoj hrvatskoj predstavi prije 40-ak godina, o čuvenoj Radojevićevoj režiji Krležina “Kraljeva”), i ne bismo o tome da se u našoj maloj metropoli o predstavi nije stvorila fama da je eto “Amerika pala”.

A predstava je gruba, slaba, nespretna, isforsirana. Još kraće, dosadna i besmislena. Predložak je istoimeni trećerazredni roman, prvijenac Zdenka Mesarića, nekovrsna distopija, o tome kako je sve propalo na Balkanu, ili tu negdje, pa neki pijani otac tjera 10-godišnjeg sina da se tuče za lovu, što ne sprečava majka šećerašica, a tu je i u tu mater platonski zaljubljen svećenik, koji je jako smjeran. Svi žive iza nekog brda, a malac se bori u garaži iz koje nikako da napreduje u grad.

Pogrešan izbor sadista

Toga klinca igra Vedran Živolić, koji se zbilja fizički istroši, jer neprestano simulira nekakvu borbu, koja je na probama valjda bila življa jer je tad Živoliću partner Mašković probušio bubnjić. Čemu ta žrtva, zna valjda redatelj.

Oca sadista igra pogrešan glumac. Frano Mašković nema u sebi agresivnu crtu, a usto je asteničan i nježna glasa. Zato valjda iz očaja kriči, a i pobjegne mu ruka. Šećerašicu majku bezvoljno tumači Ksenija Marinković, a bila mi je simpatična jer nije kričala. Uz nju, kričao nije ni Sreten Mokrović, a svi ostali jesu.

Na sceni je i kompletna postava TBF-a, splitskog pop benda. Izvode pjesme koje su smislili za predstavu. Neke od njih, recimo Biblija, neugodno su glupe a, bez uvrede, ovako uživo, i podno publike, ne zvuče bolje od lokalnog benda za svadbe u vatrogasnom domu.

Glumac neprestano pljuje

O čemu je predstava, ne znam. Zbog čega je dijelom realistična, a dijelom simbolična, zašto je dijelom dramska a dijelom antidramska? Zašto glavni glumac neprestano psuje i zašto toliko pljuje? Kome je to strašno? Kakva je to glupost da se desetogodišnji dječak bori u ringu s rotvajlerom? I zašto tog rotvajlera igra Goran Bogdan?

Nadalje, zašto nema nikakve scenografije, a kostimi Ane Savić Gecan izgledaju kao da je opljačkala Hreljić? I zašto Barbara Prpić Bifel kriči na njemačkom? Ukratko, sat i dvadeset minuta teške gnjavaže.

Izdvajamo