JEDNA OD PREDSTAVA GODINE

WOYZECK U RIJECI Dean Krivačić svakim pokretom uprizoruje patnju čovjeka kojem je dosuđeno onu mrvicu više nego što je u stanju podnijeti

 

Woyzeck Deana Krivačića čovjek je na rubu, na krajnjem rubu svojih snaga. On to više ne može izdržati, on će svakog časa puknuti. I mi znamo da će puknuti, ali neće on dobiti rak niti moždani udar, neće ošamariti šefa ni završiti u Vrapču, nismo u gostima Crnoj kronici nego u kazalištu. Dean Krivačić sjajno igra Woyzecka, svakim svojim pokretom i drhtajem tijela uprizoruje patnju čovjeka kojem je dosuđeno onu mrvicu više nego što je u stanju podnijeti.

U petak premijerno izveden “Woyzeck” u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, u režiji Anice Tomić, dramaturškoj obradi Jelene Kovačić i po prijevodu Trude Stamać u najmanju je ruku jedna od predstava godine. Vizualno i zvučno impresivna, predstava je moćna, s izvrsnim riječkim ansamblom kojem se pridružila Hana Selimović iz Beograda u liku Marie.

Njemački klasik Georg Büchner svog je Woyzecka u prvoj polovini 19. stoljeća skicirao kao vojnika kojeg maltretira nadređeni oficir, a kasarnski liječnik ga za sitni honorar koristi za eksperimente, svjesno ga gurajući preko ruba mentalnog zdravlja.

Ne treba vam puno mašte da u Krivačićevoj bolnoj grimasi prepoznate lica ljudi oko sebe, onih iz firmi “u reorganizaciji”, pod stalnim pritiskom da ne završe na cesti, ili onih koji su to već prošli i sad grozničavo rade po dva-tri posla pokušavajući održati glavu iznad vode. Redateljica Anica Tomić u programskoj knjižici kaže da je Woyzeck predstavnik obespravljene mase, nestale radničke klase koja je bez novca, osiromašena, i pita se može li siromašan čovjek biti moralan. Woyzeck živi u strahu i krajnjem poniženju, sasvim na rubu, potvrdit će Kapetanu što god želi, pa i to da puše sjeverno-južni vjetar, i pustiti da se izruguje s njime - što sirotinja ima s dostojanstvom?

Kad ga mora dodirnuti, Doktor (ovdje Doktorica, Olivera Baljak) teatralno navlači crne gumene rukavice, dodatno se distancirajući, s blagim gađenjem. Svi smo tu na istoj sceni, ali hijerarhija je jasna, niža klasa je u opancima, Kapetan (dojmljivi Jasmin Mekić) i Doktor ih gaze crnim vojničkim čizmama. Jer Marie i Woyzeck, očito je, ne žive u istoj stvarnosti, usprkos tome što svi dišu isti zrak.

Kad se uhvate u kolo i zaplešu, to ih spaja u jedno tijelo. Glumci igraju kao dobro uštiman bend, a svaka je scena kao kolektivna izvedba čvrstog ritma.

Dva dana nakon što je HNK u Zagrebu slavio 700. izvedbu “Ere s onoga svijeta” Jakova Gotovca, u HNK u Rijeci uživali smo u moćnoj preradi folklora za 21. stoljeće. Impresivnu muziku, inspiriranu prije svega istarskom tradicionalnom glazbom, a onda i zvukom Dalmatinske zagore, potpisuje Nenad Kovačić, etnolog i glazbenik koji surađuje s Damirom Imamovićem i Dunjom Knebl. Ta muzika, s glumcima povezanim u kolo, spaja dijelove nedovršene Buchnerove drame. Ansambl igra u ritmu te glazbe, uz sjajnu igru svjetla i sjene (dizajner svjetla Deni Šesnić). Ples, ritual, zajedništvo, to je nacionalizam u kojem smo prividno svi isti.

Leon Lučev igra Karla, idiota, s distance: on je Woyzeckov pandan, ruina od čovjeka kojeg i dašak vjetra može uznemiriti. Tu su mu stavili ptičicu u ruku, o kojoj se brine kao o ostatku svoje ljudskosti. Dok joj jači ne zavrne vratom. Dopisan je lik vašarskog maestra kojeg Nikola Medić igra poput lika na granici između ovog i onoga svijeta, lik Marie je također mijenjan. Ali suština je ostala: Tambourmajor (upečatljivi Dražen Mikulić) zavodi Marie pred Woyzeckovim očima, i to im nije dosta, nego mu se još rugaju. To je bilo zadnje što je imao ili mislio da ima. Woyzeck je potpuno obespravljeni čovjek. I s britvom u ruci, dok brije kapetana, Woyzeck je potpuno bespomoćan, sasvim u vlasti onih gore. Ali ima netko tko je još slabiji, a to je žena, i ona će fasovati za sve.

Nitko ne zaslužuje biti izostavljen: Anastazija Balaž je Margareta, a Biljana Torić igra Babu, scenografiju potpisuju Anica Tomić i Dalibor Laginja, Mila Čuljak je suradnica za pokret.

 

Izdvajamo