EPISTOLARNI ROMAN NASTAO PREPISKOM

‘Željela sam napisati roman s nekim u paru. Ivica Ivanišević je bio idealan’

Srđan Vrančić/EPH

Još pod snažnim dojmom sajma knjiga u Leipzigu gdje je nedavno, zajedno s Kristijanom Novakom, sudjelovala u programu, Marina Vujčić opisuje dio tamošnje atmosfere: “Impresionirana sam organizacijom, načinom na koji se tretiraju i predstavljaju autori. Rijeke posjetitelja kupuju ulaznicu samo da bi se informirali o knjigama i autorima i da bi prisustvovali događanjima. Nema prodaje, a osobito ne prodaje po sniženoj cijeni jer se smatra da se knjiga na taj način obezvređuje”.

U manje od godinu dana Vujčić je objavila tri nova romana. Posljednji, epistolarni, “Otpusno pismo”, potpisuje skupa s Ivicom Ivaniševićem. Okosnica priče su muškarac i žena, nekadašnji ljubavnici, koji ponovo kontaktiraju nakon 30 godina, ona ga potraži dok priprema proslavu godišnjice mature njihove generacije.

Kratko razdoblje

Roman je nastao u kratkom vremenu, u intenzivnim izmjenama e-mailova koje su dvoje autora, iz Zagreba u Split i obrnuto, slali jedno drugome. “Bilo je to zbilja posebno iskustvo, pisanje odjednom nije bilo samotan posao. Lijepo je kad imaš s kim podijeliti autorske sumnje i dvojbe, a Ivica i ja od početka smo se našli na istoj frekvenciji i uvijek bismo se brzo složili oko smjera u kojem roman treba ići, čak i kad se nismo dogovarali, nego iznenađivali jedno drugo sadržajem sljedećeg pisma. Ideja za roman potekla je od mene. Već dugo sam željela napisati epistolarni roman s nekim u paru, što sam Ivici priznala jednog jutra u telefonskom razgovoru. On je već do večeri smislio polazište priče između dvoje junaka, a prva pisma imali smo već sljedeći dan.”

Uvijek u paru

Nemalo se žiri natječaja VBZ-a i Tiska za najbolji neobjavljeni roman 2015. iznenadio kad su prošle jeseni shvatili da iza ponajboljeg rukopisa, naslovljenog “ Susjed”, stoji Marina Vujčić jer je samo dva mjeseca ranije autorica objavila novi roman, psihološki slojevito štivo “Mogla sam to biti ja”. Marina Vujčić je 25 godina bila profesorica jezika u zagrebačkoj osnovnoj školi, posljednje dvije godine je urednica u izdavačkoj kući Hena.com, autorica nagrađivanih drama i nekoliko romana. Do lanjske je jeseni, ipak, uglavnom ostajala podalje od javnosti, a potom postala jedno od u medijima najčešće spominjanih imena domaće književne scene.

Vujčić stvara prozu duboke samoće, piše o frustrirajućim, naoko promašenim životima i (pre)teškim kompromisima; njezini likovi kao da rade pauze od stvarnosti, bježeći u mašti u paralelne živote, jedino u svojim glavama živeći onako kako bi htjeli. Te, u mislima konstruirane živote i susrete žive patološki intenzivno, paralelno s onim stvarnima iz kojih su suštinski odsutni, ničim hranjeni, u kojima često sudjeluju tek poput statista. “Zanima me unutarnji svijet, nevidljivo u ljudima. Neke ljude susrećemo svakodnevno i znamo nešto o njima ili možda ne znamo ništa- Čim zaronite malo dublje u čovjeka, samoća je, možda, prevladavajući osjećaj”, govori.

O samoći upečatljivo i intenzivno piše osoba koja, kako sama kaže, prvih 39 godina života za samoću jedva da je znala. “U 39. godini sam se našla u jednini, nakon što sam gotovo 40 godina uvijek bila u paru. Rođena sam s bratom blizancem, nisam imala svoje djetinjstvo, bilo je to naše djetinjstvo. Pred kraj prve godine studija upoznala sam supruga i ušla u drugu simbiozu koja je trajala sljedećih dvadeset godina. Njegovom smrću prvi sam put doživjela samoću, našla se sama sa sobom.” Pisanje joj je došlo kao instinktivna, ponajbolja terapija u žalovanju. “Izolacija od ljudi bila mi je prirodna, nisam bila dobro. Tad sam se jedino u toj, nametnutoj mi jednini dobro osjećala. Nisam tip osobe koja se može tužiti, žaliti, pa sam to proživljavala sama.” Je li moguće u životu sasvim odustati od glume, hodati ogoljen, ne igrati nametnute uloge, koliko hrabrosti traži biti svoj i autentičan, kako kaže jedan od njezinih likova “ postojati na sav glas”? “Puno hrabrosti. I meni je trebalo puno hrabrosti da napišem roman ‘Mogla sam to biti ja’. Točnije, ne da ga napišem, nego da ga objavim. To je bio i najbolji način da objasnim sebe.”

Pišući je, otkriva Vujčić, učila i o sebi. “Nisam prije znala koliko volim samoću. Pišući sam postala svjesna da je to moja prava vokacija. Volim ljude i volim se družiti, ali ja sam istinski najsretnija kad sam sama, kad pišem, čitam, razmišljam, bilježim”

Urednički posao

Glavni lik u “Susjedu”, Katarina Bauković, usamljena službenica u poodmaklim 30-ima, podstanarka u predgrađu koju je bivši napustio s najboljom prijateljicom i pritom joj ostao dužan životnu ušteđevinu, zaljubljuje se u susjeda o kojemu ne zna ništa i jedini kontakt s njim je kratak pozdrav na stubištu. Priča sa susjedom razvija se jedino u Katarininoj glavi. “ To mi je najdraži oblik pripovijedanja, ući u glavu čovjeka i promatrati svijet iz njegove perspektive.”

Njezinim dolaskom u Hena.com izdavačka je kuća privukla nekoliko bitnih autora. Kako izgleda kad pisac postane urednik? “Autori s kojima radim kažu da im je odlično imati urednicu koja je i sama pisac. Tretiram ih onako kako ja želim da me tretira urednik, brinem o svakoj rečenici. Velika je stvar kad pisac zna da ima urednika na kojega se može osloniti kad zapne, zatreba li smjernice ili tek razgovor o tome kako je, jer ‘evo tri dana nisam napisao ni retka i sad sam očajan’. Nekad dobijete gotov rukopis, a nekad sudjelujete u cijelom procesu stvaranja. Imala sam autore koji su mi slali po 10, 20 novih kartica, gdje cijelo vrijeme sudjeluješ u nastajanju knjige. Nije urednički posao samo pročitati knjigu i napisati recenziju, ispraviti koji tipfeler.”

Izdvajamo