PIŠE ŽELJKO IVANJEK

AMERIČKI, ENGLESKI I HRVATSKI TIP Utjecaj društvenih okolnosti na razvoj žanra krimića

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 08.03.2019. u 08:54

Harlan Coben (lijevo) i T. M. Logan (desno)

 

Već sam pisao o američkom autoru krimića, preimenovanih u trilere, o Harlanu Cobenu (r. 1962). Bio je to jedan od romana u kome se glavni istražitelj zvao Myron Bolitar.

U novoprevedenom romanu “U tvoje ime”, koji se mogao prevesti i kao “Ne zaboravi” (Don’t Let Go), Bolitar postaje kratka epizoda, tip koji se vratio s bračnog putovanja i nestao. Je li se Coben zasitio svog lika, ili povjerovao da je novi istražitelj, Napoleon Nap Dumas, uvjerljiviji?

Kako god, pisac je dobro izabrao. Dumas je, kao naturalizirani Amerikanac francuskog podrijetla plakatno prezime. U djelu se, napokon, izrijekom spominje pisac “Grofa Monte Crista” istog prezimena. Stari je policajac, detektiv, koga pozovu u susjednu državu zbog žrtve jednog ubojstva.

Petnaest godina ranije poginuli su, naime, Napov brat Leo i njegova djevojka Diana, kći mjesnog šefa policije, na željezničkoj pruzi. Tada je nestala i Maura, “Napova ljubav života”. Svi su tada bili maturanti iz istog razreda. I živjeli u blizini tajanstvenog, strogo ograđenog područja, na kome je, navodno, ministarstvo poljoprivrede provodilo pokuse.

Ali, to je bio zapravo tajni zatvor za osumnjičene domaće teroriste. I to u šumarku u kome su srednjoškolci pušili lakše droge i pili alkohol. Tragična pogibija mladog para napokon će se razotkriti kao zločin. I vratiti u gradić lijepu Mauru. Dva velika kamenčića američkog sna, a to su srednja škola i samoobrana poslije napada od 11. rujna 2001., Coben je vješto upleo u istražnu radnju, pa je napisao možda jedan od svojih najboljih krimića - nisam pročitao sve.

U svom pak drugom romanu, “29 sekundi”, bivši novinar Daily Maila T. M. Logan nastavlja s uspjehom prvijenca “Laži”. Jednostavno svodi život jedne žene na trajanje telefonskog poziva od 29 sekundi.

Sarah je sveučilišna profesorica, ali na određeno vrijeme, u dešperatnoj potjeri za stalnim poslom. Posvetila se Marloweu i naročito “Doktoru Faustusu” na katedri sveučilišta u Durhamu. Otuda i epigraf: “Ako kažemo da smo bez grijeha, lažemo sami sebi...” Šef katedre je famozni profesor koji ujedno radi kao autor i voditelj povijesnih emisija na BBC-ju; riječju slavan a pametan muž.

“I on je nekoć bio zgodan, pomislila je. Možda čak i prilično zgodan kao mladić. Ali četrdeset godina alkohola...” Dotični profesor Alan Lovelock seksualno napastuje sve podređene žene, pa tako i doktoricu Sarah Haywood. Posebno kada treba izabrati onu koju će blagosloviti ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Koliko je ovakva, romaneskna slika najslavnijeg globalnog sveučilišnog sistema točna, ne znam. Ali, uznemirava. Prema “29 sekundi” ispada da su znanstveni prvaci u obrazovnom sustavu jednako moćni kao i oni na drugim, korporativnim pozicijama.

Teško je pobrojati razne načine na koje Lockwood “kroti” mladu doktoricu znanosti Sarah Haywood. To nije samo fizičko i mentalno uznemiravanje, već otvorena ucjena: ili će “raširiti noge” ili dobiti cipelu. Sve do uličnog incidenta u kome je Sarah svjedočila bitki između članova “bande” ruskog milijunaša Volkova i bezimene albanske bande. Pritom je spasila 11-godišnju kćerkicu Volkova. I za uzvrat dobila Rusovu ponudu koju nije mogla odbiti. Trebala je reći: tko treba “nestati”. I rekla je.

Pa ipak, profesor neće samo tako, jednostavno nestati, što će komplicirati ovaj britanski krimić. Kao i prethodni, američki, oslanjao se, praktički na socijalne događaje i društvene promjene u Velikoj Britaniji, odnosno u SAD-u, koje su uslijedile poslije komunizma i rata što su ga te dvije zemlje vodile u Afganistanu i drugdje. Ispada da se rat protiv terorizma vodio i zbog zanimljivosti i razvedenosti aktualnog krimića.

Upravo utjecaj socijalnih okolnosti na oba zločina, ili slučaja, podsjetio me na jednu izjavu, tada mladog Antuna Šoljana. Davne 1955. taj je klasik podijelio krimiće na tri podvrste, da ne velim podžanrove:

“U današnjoj literaturi razlikujemo dva osnovna tipa kriminalističkog romana: engleski i američki. Engleski se sastoji u tome, da se dva mozga bore tokom cijele pripovijesti”, rekao je Šoljan ondašnjem Globusu. Američki tip polaže daleko veći naglasak na fizičku akciju, na sposobnosti detektiva u pucanju i džiu-džicu: “on više radi nego što misli”. Treći tip romana “s kriminalističkom sadržinom” nazvao je socijalno-kriminalističkim. U njemu bi se “trebale sliti i osobine prvog i drugog tipa, a da usto dade i neke socijalne indikacije zločina i detekcije”, izjavio je Šoljan. Baš kao da opisuje i Cobenov i Loganov roman.

Projekcija o sjedinjavaju tih dvaju tipova krimića, američkog i engleskog s tzv. socijalnim krimićem zaista se dogodila. Treći tip krimića vodi zapravo prema hrvatskom krimiću koga su 50-ih i 60-ih obnovili sam Šoljan, Ivan Raos, Branko Belan i drugi u sklopu renesanse ovoga žanra u Jugoslaviji.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo