PRVI ROMAN MLADOG PISCA

ANDRIJA ŠKARE 'Monika je glavna protagonistica knjige. Veseli me što su mi čitateljice rekle da se ne vidi da je tekst pisao muškarac'

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 18.02.2020. u 08:21

Boris Kovačev / CROPIX

Andrija Škare

Škarin roman “Dva prsta iznad gležnja” (Hena com) odnedavno je na policama knjižara, dok njegova promocija tek slijedi i bit će održana u četvrtak, 20. veljače u Malom pogonu Tvornice kulture

U jednoj besanoj noći, Andrija Škare dohvatio se kopanja po starom hard disku. Nije siguran što je točno tražio, kaže, a hard disk ovog dugogodišnjeg novinara, pisca, a danas i urednika u izdavačkoj kući Fraktura, bio je zatrpan word dokumentima.

Otvarajući dokumente redom i pregledavajući svoje zaboravljene kratke priče te fragmente kojekakvih tekstova, u folderu “Andrija prastaro” naletio je i na jedan roman u nastajanju, koji nikada nije bio završio.

- To je rukopis koji sam počeo pisati prije više od deset godina. Završio sam tada tek nekoliko poglavlja i nikada mu se nisam vratio. Čak sam i zaboravio na njega. Za razliku od većine starih stvari koje sam pregledavao tu noć, ta su mi se poglavlja stvarno bila svidjela. Odmah sam pomislio kako ima smisla nastaviti s time - priča Škare, čiji je roman “Dva prsta iznad gležnja” (Hena com) odnedavno na policama knjižara, dok njegova promocija tek slijedi i bit će održana u četvrtak, 20. veljače u Malom pogonu Tvornice kulture.

Zbirke priča

- Mislim da je dobro da je tako ispalo, i da tada nisam završio taj rukopis. Priča je morala dugo odležati i čekala je pravi trenutak da joj se vratim, da stasam kao pisac i izvučem najbolje od priče.

Kada sam naletio na ta dva poglavlja u sadašnjoj stvarnosti, toliko su me zainteresirala da mi je postalo silno napeto saznati kako će to ići dalje i gdje će me priča odvesti. S obzirom na to da sam prva dva poglavlja ostavio u originalu, onako kako su bili napisani davno, bilo mi je zanimljivo čuti od prvih, probnih čitatelja da ne mogu prepoznati tu točku u tekstu koja razdvaja stari tekst od novoga - komentira pisac koji iza sebe ima dvije zbirke priča: hvaljenu “Život svijeta koji će doći” iz 2014. te “Društvene igre” iz 2017.

Zapažena je bila i njegova kronika zagrebačkih birtija kroz knjigu “S više mlijeka, molim” iz 2008. godine, a kao zaljubljenik u glazbu i kritičar ostvario je i lucidno djelo “Slušaj me”, koje okuplja njegove kolumne o pjesmama koje tematiziraju književnost. U kasnim tridesetim godinama i s mnogo napisanih redaka iza sebe, Škare se konačno odlučio napisati roman, i to “coming of age” roman na, za današnji kontekst, prilično obimne 372 stranice.

Salinger kao uzor

- To nije prvi roman koji sam napisao, ali je prvi koji sam objavio. Naravno, to je nešto posve drukčije od kratke priče i zahtijeva više vremena, koncentracije, ali i drukčiji pristup sagledavanja cjelokupnog teksta budući da cijelo vrijeme moraš imati osjećaj o jednoj velikoj cjelini, što na jedan način opterećuje i ne dopušta piscu da bude slobodan na onaj način na koji to omogućuje pisanje kratke priče - obrazlaže pisac koji u središte svog romana stavlja žensku protagonisticu, 13-godišnju Moniku koja do kraja romana dosegne svoje tridesete.

- Kod čitanja i pisanja, oduvijek mi je bila važna empatija, uživljavanje u neko tuđe gledište. Kada sam započinjao pisati, strahovito mi je bio važan Salinger i njegovih “Devet priča”. On je doveo do savršenstva to uživljavanje u druge karaktere, njihove sudbine. Mislim kako sam tadašnji ja razmišljao kako bi izgledao nečiji život, nečije odrastanje, da je u pojedinim točkama sličan meni, s razlikom da je žensko. U ovoj fazi u kojoj sam se vratio tom rukopisu odmaknuo sam se, ipak, od takvih ideja te sam ostavio Moniku da odživi svoj život koji nema dodirnih točaka sa mnom. Veseli me što su mi prve čitateljice komentirale kako se ne vidi da je tekst pisao muškarac - nastavlja pisac pa dodaje kako je strepio pred tim zadatkom.

- Naravno, jer ja nisam nikada bio žena. Koliko god provodio vremena u njihovom društvu, i koliko god cijenim žene, ja nikada nisam bio u njihovim cipelama i mogu samo nagađati. Očito sam ovaj put pogodio. S druge strane, iako smo u 21. stoljeću, ženski likovi u književnosti se često svode na stereotipe. Majka koja je ideal dobrote i ljepote, zatim fatalne žene u koje se zaljubljuje, ili pak one koje slamaju srce. Važno mi je bilo zaobići te arhetipske modele i mislim kako su moje žene u romanu, a osim Monike, tu je još niz njih, sve navedeno, ali i ništa od toga.

Prva tetovaža

Priča Andrije Škare započinje tetovažom koja pokreće čitavu radnju, a kasnije protagonistici služi kao svojevrsno ogledalo. Kako se ona mijenja, mijenja se i njen odnos prema tetovaži na gležnju koju je poželjela s trinaest godina, što su joj njezini, kako navodi pisac, prilično slobodoumni i liberalni roditelji dopustili. Ipak, napravili su s njom dogovor da joj izaberu motiv, što Moniki u tom razdoblju nije predstavljao problem, jer ona je samo htjela imati tetovažu i pokazati se u školi nakon što se vrati s ljetnog odmora.

Roditelji su izabrali logo s prvog albuma Velvet Undergrounda, a Monika na račun činjenice da ima tetovažu uskoro upada u kul ekipu iz škole. Kasnije joj se kroz roman štošta događa, Monika se, dakako, mijenja, no tetovaža je trajna i ona s njome ostaje dok Škare ispisuje njezinu priču o odrastanju i sazrijevanju unutar konteksta mlade hrvatske demokracije i svega što joj stoji na putu bezbrižne mladosti.

- Monika odrasta u Zagrebu, krajem 90-ih i početkom dvijetisućitih. Turbulentno razdoblje u kojemu su mnogi proživljavali mladost i neke njima bitnije stvari od onih koje su tada bile u fokusu. I sam se živo sjećam tog vremena, jer sam i ja pripadnik te generacije. Naravno, rat je tada bio ključni događaj, ali s druge strane postojali su ljudi, interesi i životi onkraj svega toga. I o tome, između ostalog, progovara roman - zaključio je Andrija Škare uoči promocije novog romana u Tvornici.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo