Caramba i carambita, umro je Sergio Bonelli, otac Zagora Te Naya ! Budalasti poštar, pijanica Drunky Duck kanuom je jučer ujutro u tišini doveslao u Darkwood i žalosna lica, bez uobičajene neslane šale na Chicov račun, pružio brzojav našem junaku, a on je otvorio omotnicu, pao na koljena i zajecao.
“Zagore, primi izraze moje najdublje sućuti”, šapnuo je Drunky Duck tronuto.
“Šta je bilo, tko je umro?” upitao je Chico zabrinuto.
“Moj... moj tata”, promucao je Zagor ridajući.
“Tvoj tata?” začudio se Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales. “Ali, zar nije tvoj tata poginuo još dok si bio dijete, pao od ruke Indijanaca iz plemena Abenaki, koje je predvodio zloglasni Salomon Kinsky?”
“Ovo je... Ovo je drugo”, rekao je Zagor, kojemu se nije dalo taj čas objašnjavati.
“E, pa”, javio se Indijanac poštar mljackajući, “red bi bio da popijemo jednu za dušu staroga Sergia”, a Chico je otišao po demižon vatrene vode i natočio svima, čak i inače strogo neporočnom Zagoru.
Galerija likova
Veliki će sprovod biti za nekoliko dana u nepristupač-nim dubinama močvare. Prvi će, naravno, doći Tonka, poglavica plemena Mohawk i Zagorov krvni brat, i Wandering Fitzy, traper koji je nakon smrti njegovih roditelja odgojio Duha sa sjekirom, a zatim će u redu, pružajući ruku ožalošćenima, proći šašavi Digging Bill, Škot Pablo Rochas, Mnogooki i Sivi Vuk, kapetani Fishleg i Honest Joe, pukovnik Norman Perry, skitnica Trampy... Sa strane će kao ljuta godina plakati Zagorove djevojke, Virginia Humbold, Frida Lang, kockarica Gambit i mlada Indijanka Pupoljak. Pojavit će se naposljetku i najljući neprijatelj, zli profesor Hellingen, i svi će misliti da je podlac naumio iskoristiti priliku i napasti Zagora dok je ovaj shrvan i slab. I urođenici i doseljenici posegnut će za pištoljima, noževima, kopljima i strelicama, no Duh sa sjekirom će ih zaustaviti pokretom ruke i bit će u pravu. Hellingen će raširenim dlanovima pokazati da dolazi u miru, a onda prići i samo tiho, suosjećajno kazati:
“Zagore.”
“Profesore”, odgovorit će mu Zagor.
Žalostiv lelek
I tada će se dvojica nepomirljivih rivala zagrliti i skupa zaplakati. Nešto kasnije, kada Chico završi svoj kićeni nadgrobni govor i prve grude crnice budu tukle o lijes, Indijanci iz svih plemena, Mohawki, Cherokeeji, Apachi i Navaji, žalostivo će lelekati na okolnim obroncima.
A plakat ćemo i ovdje, na drugome kraju planeta, svi mi što smo odrasli čitajući o avanturama Zagora Te Naya iz loše uvezanih žutih roto sveščica novosadskog Dnevnika. Meni su to moji inače branili, osobito baba Mara, koja je imala tvrda pedagoška pravila o kartanju i stripovima, dvije napasti koji će nejake dječake neizbježno odvesti na životnu stranputicu s koje im nema spasa. I dok sam njezin otpor prema briškuli i trešeti mogao i razumjeti, jer smo u obitelji imali nekoliko tragičnih slučajeva ovisnosti o kockanju, gunđanje kada bi me zatekla s kakvim naslovom iz Zlatne serije ili Lunova magnus stripa dugo nisam shvaćao. Sve do jednom, kada sam mlađeg brata umalo ubio kamenom sjekirom domaće izrade.
Moj braco Tomislav danas se toga ne sjeća, ali meni je, zacijelo od šoka, u uspomeni vrlo živ događaj. Majstorski sam, kako smo valjda samo Zagor i ja umjeli, sasvim vodoravno, s oblim kamenom naprijed, zavitlao tomahawk i s nekoliko metara bubnuo Tomu u prsa, a on se jadan skvrčio i rasplakao. Baba je panično pritrčala, zagrlila ga i poljupcima dugo umirivala, dok sam ja, oduzet od užasa, stajao sa strane.
Zagor je Überschund
“Đavle jedan nedokazani!” doviknula je ona napokon u mome smjeru, a ja sam na to, shvaćajući da je sve u redu i da ipak neću ostati jedinac, upravo kao moj junak iz Darkwooda, prkosno zavikao:
“Aaaaaaaa!”
Istini za volju, moja prva ljubav bio je Komandant Mark. Njegov prekrasni mač i traperska kapa s prugastim repom bili su mi potpuno neodoljivi, ali to nije potrajalo jer vođa Vukova s Ontarija zapravo nije imao bogzna kako zanimljive neprijatelje. Pročitaš li jednu njegovu zgodu s Crvenim mundirima, pročitao si ih sve, a i fore Bluffa i Žalosne Sove nakon nekog su se vremena ponešto izlizale.
Sa Zagorom se, na drugoj strani, stalno nešto novo, sve luđe i luđe događalo. Zagor nije bio šund.
On je bio Überschund. Danas, znajući ponešto o trivijalnoj literaturi, pa i sam gdjekad posežući za njezinim obrascima u svojim romanima, mislim da mogu jasno detektirati razloge njegove privlačnosti. Ovaj junak bio je sasvim unikatan i, u isto doba, sasvim neoriginalan. Nikada i nigdje nitko prije ni poslije nije sastavio takav lik, a vjerojatno se ne bi ni usudio.
Autorska drskost
Sergio Bonelli zaista je imao mnogo autorske drskosti kada je uzeo Tarzanovo hitro bacanje po povijušama, pomiješao ih s Fantomovim božanskim obožavanjem među urođenicima i to premjestio na Divlji zapad, usput dodajući baš sve što je našao u smočnici pulp fictiona, Indijance, kauboje, zombije, vampire, izvanzemaljce, gusare, čarobnjake, vještice, vudu vračeve, zle znanstvenike, propale plemiće i glazbenike lupeže s pištoljima u gitarama.
Ovih dana u našim kinima igra “Cowboys & Aliens”, koji kritičari ističu kao rijedak transžanrovski spoj vesterna i znanstvene fantastike, ali činjenica je da je talijanski strip-scenarist i izdavač sve to godinama prije napravio, smionije i od najluđih američkih B filmova s nacistima i amazonkama.
Intelektualnim je snobovima to prezrena vještina, no njihovo bezvrijedno mišljenje nas, naravno, ne zanima. Za nas je u Milanu ovih dana otišao veliki čovjek, istinski šund-vizionar.
Sergio, neka ti je laka darkvudska zemlja koju si toliko volio.