Jedva smo stali nas dvoje unutra, uvukli se među knjige oko koji se širi miris kakav se već znade širiti iz od godina požutjela papira.
Zoran Jurić sjeo je na praznu plastičnu kutiju za gazirane sokove, desnom nogom u antikvarijatu, drugom na cesti, u lijevoj mu ruci knjiga što ju je nasumice uzeo s jedne od hrpa oko nas, u drugoj cigareta za čiji dim obazrivo pazi da ide van. Skutrila sam se na stolici, glavu naslonila na dječja izdanja iz 1970-ih, pazeći da sandalom ne okrznem, porušim hrpu na vrhu koje je 30 godina stara knjižica s rasporedom londonskih ulica. “Kome to u doba Google Mapsa treba?” sijevnulo mi je glavom. Odobrovoljio me, sekundu poslije, Puškin; sabrana djela, na ruskom, poslagana odmah ispod londonskih mapa.
Zagrebački antikvar Zoran Jurić u 18 četvornih metara svoje Trešnje na Trešnjevci nagurao je 40.000 knjiga.
Tek malen dio onoga što ima. Nabraja još desetak prostora po gradu gdje drži, procjenjuje, oko 500.000 knjiga. “Imam ih i na nekim imanjima po okolici Zagreba, pa ovdje u podrumu”, bradom će prema podu. “Tu u Tratinskoj imam jednu punu garažu knjiga, pa u Novotnijevoj, onda skladište na kraju Tratinske, isto puno…”
Dnevni boravak
Prvu je kupio s 13 godina, od tada nije prestao. “Nekad sam gore, na kraju Remize imao kiosk, mali, od 8,5 četvornih metara, u njemu oko 4000 knjiga. Onda sam prešao u centar grada, u prostor od 100 kvadrata. Ali, financijski to nisam mogao izdržati, pa sam se naposljetku preselio ovdje”, među prstima vrti cigaretu, priprema se zapaliti još jednu. Diplomirani je inženjer agronomije, 23 godine proveo je u struci, a onda se sav dao knjigama.
U pozadini svira radio, Dylan pjeva “Come writers and critics/ Who prophesize with your pen/ And keep your eyes wide/ The chance won’t come again”. U to Jurić spomene da je nedavno u Europskom domu držao predavanje o Dylanu, pa se vrati na priču o svom putu do antikvara: “… i onda sam krenuo s knjigama, osjećao sam da nije taj agro sektor više za mene”, povremeno jedva da ga čujem od buke tramvaja koji prolaze par metara od vrata antikvarijata. Svako toliko zaviri neki susjed. Ne toliko zbog knjige, koliko da progovore riječ-dvije. Ležeran je Jurić, kao da smo u njegovu dnevnom boravku. Na nogama gumene kroksice i, unatoč sparini, čarape. Tričetvrt hlače i retro kravata, iz otežala džepa košulje viri notes i olovka. Čovjek je s misijom. “Stalo mi je spasiti papirnate knjige. Jer, papir će izgubiti utrku sa svim oblicima elektronskim medija.”
Već dugo ga opsjeda ideja o međunarodnom muzeju knjiga koji bi volio vidjeti u Zagrebu. “U njemu bi trebalo skupiti knjige na više od 3000 jezika, bilo bi dobro imati i one s jezika koje više nitko ne govori. Zamislite da na ulazu stoji replika Gutenbergova stroja! Da ljudi vide kako je to krenulo 1492., što je on napravio, pa knjiga je razvila cijelo čovječanstvo!” zaneseno će.
“Danas se knjiga prodaje još manje nego što je dojam u javnosti. Osobno sam nekad opskrbljivao 519 knjižara po zemlji. Danas ih imamo 40.”
“Zar ih je bilo više od 500, u Hrvatskoj?” začuđeno pitam. A i teško da bi ih danas izbrojali 40, osim ako u knjižare nećemo staviti i papirnice koje usput drže po dva tri trilera ili kakvu kuharicu. Sliježe ramenima. “Nisu sad bitni detalji”, doda.
Sve se baca
“Prije kad su spaljivali knjige pravili su odabir, nisu se spaljivale kaotično, sad je gore vrijeme, sad se bez milosti i ikakve selekcije bacaju u kontejner za smeće, evo i bitna nacionalna djela završe u reciklaži, od njih prave kartonske kutije za pekmeze, ajvare…” “For the loser now/ Will be later to win/For the times they are a-changin’”, ubacuje nam se u razgovor Dylan, s radija. “Koji to radio puštate?” nobelovac s gitarom kao da je među nama.
“Nemam pojma”, odreže. “Po gradu umiru starci, nasljednici stan prodaju, a obiteljsku biblioteku bace u kontejner. Prije dvije godine su tako prodali stan i bacilli na cestu 1500 knjiga.” Može li živjeti od knjiga? “Imam neku mirovinu. A ovo s knjigama je… isključivo ljubav…”, utišana će glasa, kao da je u kakvu bizarnom prijestupu. “… da ne bi knjiga propadala. Ja ih spašavam.”
Zadnju rečenicu čujem ponešto dekoncentrirana, upitala bih ima li jedan stari naslov James Ageea, ali da i ima, pomislim - kako znati gdje se nalazi u antikvarijatu, na tim nasumično natrpanim policama. “Pokušao sam slagati, napraviti standardnu katalogizaciju. Ali, kako u knjižaru ulaze ljudi slični meni, nakon što uđu tri studenta više niti jedna knjiga nije na svom mjestu. Mali je prostor, vrlo je brzo prebace s ćoška na ćošak. Zato se ovdje sve bazira na mom pamćenju, a ljudski mozak može pamtiti do 60.000 naslova, ovdje je samo 40.000, znam gdje je što.
Bitno mi je bilo da se oslobodim enciklopedija, jer veliki prostor zauzimaju, a u zadnjih pet godina nitko niti jednu nije tražio. Kažu - sve ima na internetu.” Ipak, niti jednu nije mogao baciti. “Držim ih u skladištu, u Tratinskoj, imam oko 10.000 enciklopedija, skoro k’o Leksikografski zavod”, smije se. “Znam da neću prodati dok živim, ali ja ne dam baciti niti jednu… kome će sad opća enciklopedija, medicinka, vojna, šumarska, poljoprivredna, sportska?!”
Traže se Rusi
Odmah na ulazu, slijeva, objašnjava, stoji pravo, ekonomija do njih, sa strane medicina, potom strani jezici… U zadnje vrijeme se dosta traže knjige na ruskom, kazuje.
“Ljudi odavno ne ulaze u knjižare i antikvarijate kao prije, da zadovolje znatiželju, pa ako im nešto zapne za oko da to kupe. Manje-više svak točno zna po što je došao, s vrata pita za konkretan naslov o kojem je čitao na internetu, čuo na televiziji, rijetko koga zanima pogledati po policama što još imam. Andrić, Selimović, Krleža to se lako proda, svaki dan netko za njih pita”, portretira kupce.
“Traže li poeziju?” pitam. “Traže. Baš je neki val da se to traži”, potvrdno će. “Možda jedino opstane poezija. Vremena rade za nju. Ranjeni, utječemo se poetama”, dometnem poluironično. Smije se.
“Ja sam skupljač svih knjiga na svijetu, uzimam svašta. Kažu mi: lud si, pa tko će ti to kupiti? Ma, neće nitko kupiti, ja to znam, ali pusti, bolje nego da ih baci…” Kući ima privatnu biblioteku, 10.000 knjiga koje ne prodaje. Pročitao je djela autora iz 120 zemalja. “Ljudi uglavnom čitaju anglosaksonsku, rusku, literature velikih europskih zemalja, par slavnih latinoameričkih pisaca… i to je to. Veći dio svijeta je zanemaren. Sužavamo područje svoje intelektualne borbe…”, govori, slijedim mu pogled, na trenutak zalijepljen za Houellebecqua.