KNJIGA W. EILENBERGERA

'DOBA ČAROBNJAKA' Zanimljiv i zabavni ‘roman’ o velikim njemačkim filozofima

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 20.11.2019. u 08:11

Mogu li se “dosadni”, paralelni životopisi četvorice značajnih filozofa XX. stoljeća - Benjamina, Cassirera, Heideggera i Wittgensteina - čitati kao krimić? Mogu, ukoliko ih čita Wolfram Eilenberger (r. 1972), filozof ali, jednako tako kolumnist Die Zeita i voditelj TV-emisije “Zvjezdani sati filozofije”. Pa makar je, iz njihovih biografija, za središte knjige “Doba čarobnjaka” (prev. Ines Meštrović) uzeo tek jedno desetljeće.

Filozofima je trebalo mnogo duže, nego suvremenicima piscima, redom klasicima, da steknu fotografije i životopise na izdanjima vlastitih knjiga. Načelno, filozofi su bili bliži antičkim, ili kasnijim, kiparskim portretima Aristotela i Platona, nego li aktualnim automobilima ili filmskim kamerama.

Kada sam, početkom 70-ih odabrao Heideggera za maturalnu radnju, jedva sam znao kako filozof izgleda; još manje za njegovu sveučilišnu aktivnost tijekom vladavine nacionalsocijalizma. Raspolagao sam njegovom knjigom na engleskom “Existence and Being” (1970), koju je priredio Werner Brock. Privukli me filozofovi eseji posvećeni pjesniku Friedrichu Hölderlinu (1770 - 1843), primjerice onaj pod naslovom “Hölderlin i srž pjesništva”, iako danas ne znam je li privlačniji bio Heidegger ili pjesnik, pa njegovi stihovi: “Malo znanja, ali mnogo je radosti dano smrtnicima...”

Ili onaj drugi: “Onaj koga tražiš blizu je, i već ti dolazi ususret”. Filozof Martin Heidegger interpretira pjesnikovu elegiju “Povratak kući”, pa između ostalog napominje da se “kod kuće uči kako biti kod kuće”.

Brock napominje: “Kada ga je Hitler pozvao u Berlin 1935., on (Heidegger) je odbio ponudu. Svijet je morao doći k njemu, u Freiburg.” No, to je već poslije Eilenbergerova dokumentarnog “romana” ili romansiranog eseja o velikim filozofima njemačkog jezika. U njega, ipak spada činjenica da je supruga priznala filozofu Heideggeru da ga je prevarila i da je njegov drugi sin, Hermann, dijete njenog znanca. Profesor Heidegger je to prihvatio i nastavio rad na svom filozofskom djelu.

Možda mi je maturalna radnja pomogla samo utoliko što sam mogao malo više razgovarati s filozofom Marijanom Ciprom, kada smo jednog davnoga ljeta ljetovali na Zvečevu, nedaleko onog porušenog Bakićeva spomenika. Bitak i tu-bitak postali su mi bliži uz njegove jasne dokaze.

Filozofe Benjamina i Wittgensteina doživio sam pogrešno, kao literate. Za Benjamina me pripremila biblioteka Sazvežđa. Bili su to njegovi “Eseji” (1974), koje je preveo Milan Tabaković. Čini mi se da sam ih čitao, još jednom od eseja posvećenog pjesmama Hölderlina. (Kao ljubitelj pjesništva.) Potom su stigli “Estetički ogledi” (1986) u prijevodu Trude Stamać i Snješke Knežević, u redakturi Viktora Žmegača.

I sam publicist, Benjamin je zapisao, istražujući Baudelaireove žurnalističke uspjehe: “Teško da je moguće napisati povijest informacije odvojeno od korupcije tiska.” No, Benjamin je tragao za prihodom, pa ga je nerijetko i nevoljko uzdržavao otac. Rastrgan između zaljubljive prirode i oskudice, ovaj je filozof i pisac uspio napisati neumrle eseje, pa i projekt “Arkada”, koji mi je ostao na polici usprkos selidbama.

Možda više od njegovih knjiga, Wittgensteinu me, u početku privukao Thomas Bernhard svojim autobiografskim romanom “Vitgenštajnov sinovac - jedno prijateljstvo” (prev. Marinko Radović, 1986). Nakon što mu je tumor “veličine šake” operirao, zapravo izvadio iz grudnog koša “šef stacionara, jedan seljački sin Šumave iz Donje Austrije”, Bernhard spominje čuvenog liječnika, “profesora Zalcera”, koji je bio “ujak moga prijatelja Paula, a sinovca filozofa Ludwiga”, koji je napisao “Tractatus Logico-Philosophicus”, djela koje poznaje čitav naučni, “još više pseudonaučni svijet”.

Da li bi Bernhard uopće pisao svoj kratki roman da bogati Wittgensteini nisu imali tako žalosnu i opsežnu povijest psihičkih bolesti? Njegov pripovjedač u “Sinovcu”, odnosno “Nećaku”, kako je roman prevela Truda Stamać, vrlo dobro zna paradoks filozofove biografije: “S Paulom nisam nikada razgovarao o Ludwigu, ‘ta ti znaš moga strica Ludwiga’. Nijedan jedini put nismo pričali o Traktatu. Ali jedan jedini put reče Paul da je stric Ludwig bio najluđi u porodici. Multimilioner kao seoski učitelj ipak je perverzno, ne misliš li? - rekao je Paul. Do danas ne znam ništa o stvarnoj vezi Paula i njegovog strica Ludwiga.”

“Neosporno je da su upravitelji Wittgensteinove ostavštine nekoliko desetljeća ciljano skrivali njegove homoseksualne sklonosti”, napominje Eilenberger. Manje je poznato, isto tako, da se R. M. Rilke založio za filozofa, kada su svi izdavači, redom odbijali spomenuti Traktat. Naime, filozof je zavisio od njih, nakon što se, u korist braće odrekao nekoliko milijuna eura nasljedstva, po Eilenbergerovom usporednom izračunu. Učinio je to poslije povratka iz Prvog svjetskog rata.

Trojica Ludwigove braće počinila su samoubojstvo: Johannes (1902), Rudolf (1904) i Kurt (1918). Četvrti Ludwigov brat Paul izgubio je desnu ruku u prvim mjesecima rata, no svejedno je nastavio početu karijeru pijanista, osmislivši tehniku korištenja pedala.

U “Dobu čarobnjaka” životi filozofa jesu podjednako uzbudljivi kao i životi umjetnika. Cassirer je priča za sebe, koju sam ovdje zanemario, posebno utjecaj koji je na filozofiju izvršila Warburgova biblioteka u Hamburgu. I ovaj povjesničar umjetnosti spadao je u genije istoga razdoblja.

Razotkrivajući ljudsku stranu četvorice velikih filozofa Wolfram Eilenberger dao je “štofa” novom Peteru Weissu za dramu o filozofima. Možda opet pod naslovom “Hölderlin”. Pritom je napisao zanimljivu i zabavnu knjigu, koliko to može biti žalosna strana postojanja.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo