MARINA VUJČIĆ

EPISTOLARNI ROMAN NASTAOPREPISKOM MAILOVA AUTORA 'Željela sam napisati roman s nekim u paru. Ivica Ivanišević je bio idealan'

Srđan Vrančić / HANZA MEDIA

Okosnica epistolarnog romana ‘Otpusno pismo’ priča je o nekadašnjim ljubavnicima koji ponovno kontaktiraju nakon trideset godina

Još pod snažnim dojmom sajma knjiga u Leipzigu gdje je nedavno, zajedno s Kristijanom Novakom, sudjelovala u programu, Marina Vujčić opisuje dio tamošnje atmosfere: “Impresionirana sam organizacijom, načinom na koji se tretiraju i predstavljaju autori. Rijeke posjetitelja kupuju ulaznicu samo da bi se informirali o knjigama i autorima i da bi prisustvovali događanjima. Nema prodaje, a osobito ne prodaje po sniženoj cijeni jer se smatra da se knjiga na taj način obezvređuje”.

U manje od godinu dana Vujčić je objavila tri nova romana. Posljednji, epistolarni, “Otpusno pismo”, potpisuje skupa s Ivicom Ivaniševićem. Okosnica priče su muškarac i žena, nekadašnji ljubavnici, koji ponovo kontaktiraju nakon 30 godina, ona ga potraži dok priprema proslavu godišnjice mature njihove generacije.

Kratko razdoblje

Roman je nastao u kratkom vremenu, u intenzivnim izmjenama e-mailova koje su dvoje autora, iz Zagreba u Split i obrnuto, slali jedno drugome. “Bilo je to zbilja posebno iskustvo, pisanje odjednom nije bilo samotan posao. Lijepo je kad imaš s kim podijeliti autorske sumnje i dvojbe, a Ivica i ja od početka smo se našli na istoj frekvenciji i uvijek bismo se brzo složili oko smjera u kojem roman treba ići, čak i kad se nismo dogovarali, nego iznenađivali jedno drugo sadržajem sljedećeg pisma. Ideja za roman potekla je od mene. Već dugo sam željela napisati epistolarni roman s nekim u paru, što sam Ivici priznala jednog jutra u telefonskom razgovoru. On je već do večeri smislio polazište priče između dvoje junaka, a prva pisma imali smo već sljedeći dan.”

Uvijek u paru

Nemalo se žiri natječaja VBZ-a i Tiska za najbolji neobjavljeni roman 2015. iznenadio kad su prošle jeseni shvatili da iza ponajboljeg rukopisa, naslovljenog “Susjed”, stoji Marina Vujčić jer je samo dva mjeseca ranije autorica objavila novi roman, psihološki slojevito štivo “Mogla sam to biti ja”. Marina Vujčić je 25 godina bila profesorica jezika u zagrebačkoj osnovnoj školi, posljednje dvije godine je urednica u izdavačkoj kući Hena.com, autorica nagrađivanih drama i nekoliko romana. Do lanjske je jeseni, ipak, uglavnom ostajala podalje od javnosti, a potom postala jedno od u medijima najčešće spominjanih imena domaće književne scene.

Vujčić stvara prozu duboke samoće, piše o frustrirajućim, naoko promašenim životima i (pre)teškim kompromisima; njezini likovi kao da rade pauze od stvarnosti, bježeći u mašti u paralelne živote, jedino u svojim glavama živeći onako kako bi htjeli. Te, u mislima konstruirane živote i susrete žive patološki intenzivno, paralelno s onim stvarnima iz kojih su suštinski odsutni, ničim hranjeni, u kojima često sudjeluju tek poput statista. “Zanima me unutarnji svijet, nevidljivo u ljudima. Neke ljude susrećemo svakodnevno i znamo nešto o njima ili možda ne znamo ništa- Čim zaronite malo dublje u čovjeka, samoća je, možda, prevladavajući osjećaj”, govori.

O samoći upečatljivo i intenzivno piše osoba koja, kako sama kaže, prvih 39 godina života za samoću jedva da je znala. “U 39. godini sam se našla u jednini, nakon što sam gotovo 40 godina uvijek bila u paru. Rođena sam s bratom blizancem, nisam imala svoje djetinjstvo, bilo je to naše djetinjstvo. Pred kraj prve godine studija upoznala sam supruga i ušla u drugu simbiozu koja je trajala sljedećih dvadeset godina. Njegovom smrću prvi sam put doživjela samoću, našla se sama sa sobom.”

Pisanje joj je došlo kao instinktivna, ponajbolja terapija u žalovanju. “Izolacija od ljudi bila mi je prirodna, nisam bila dobro. Tad sam se jedino u toj, nametnutoj mi jednini dobro osjećala. Nisam tip osobe koja se može tužiti, žaliti, pa sam to proživljavala sama.”

Je li moguće u životu sasvim odustati od glume, hodati ogoljen, ne igrati nametnute uloge, koliko hrabrosti traži biti svoj i autentičan, kako kaže jedan od njezinih likova “postojati na sav glas”? “Puno hrabrosti. I meni je trebalo puno hrabrosti da napišem roman ‘Mogla sam to biti ja’. Točnije, ne da ga napišem, nego da ga objavim. To je bio i najbolji način da objasnim sebe.”

Pišući je, otkriva Vujčić, učila i o sebi. “Nisam prije znala koliko volim samoću. Pišući sam postala svjesna da je to moja prava vokacija. Volim ljude i volim se družiti, ali ja sam istinski najsretnija kad sam sama, kad pišem, čitam, razmišljam, bilježim”

Urednički posao

Glavni lik u “Susjedu”, Katarina Bauković, usamljena službenica u poodmaklim 30-ima, podstanarka u predgrađu koju je bivši napustio s najboljom prijateljicom i pritom joj ostao dužan životnu ušteđevinu, zaljubljuje se u susjeda o kojemu ne zna ništa i jedini kontakt s njim je kratak pozdrav na stubištu. Priča sa susjedom razvija se jedino u Katarininoj glavi. “To mi je najdraži oblik pripovijedanja, ući u glavu čovjeka i promatrati svijet iz njegove perspektive.”

Njezinim dolaskom u Hena.com izdavačka je kuća privukla nekoliko bitnih autora. Kako izgleda kad pisac postane urednik? “Autori s kojima radim kažu da im je odlično imati urednicu koja je i sama pisac. Tretiram ih onako kako ja želim da me tretira urednik, brinem o svakoj rečenici. Velika je stvar kad pisac zna da ima urednika na kojega se može osloniti kad zapne, zatreba li smjernice ili tek razgovor o tome kako je, jer ‘evo tri dana nisam napisao ni retka i sad sam očajan’. Nekad dobijete gotov rukopis, a nekad sudjelujete u cijelom procesu stvaranja. Imala sam autore koji su mi slali po 10, 20 novih kartica, gdje cijelo vrijeme sudjeluješ u nastajanju knjige. Nije urednički posao samo pročitati knjigu i napisati recenziju, ispraviti koji tipfeler.”

Izdvajamo