RAZGOVOR ZA JUTARNJI

INTERVJU S GORANOM TRIBUSONOM Književnik o mladosti, uzorima, glazbi, rodnom Bjelovaru: 'Osjećao bih se užasno da sad živim tamo, svi su pobjegli...'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 12.11.2017. u 13:06

Zagreb, 071117.
Pisac Goran Tribuson, fotografiran u svom domu u drustvu novinarke Mirjane Dugandzije.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Kad razgovaram s Goranom Tribusonom, pitam se: zašto sam ja u životu nailazila samo na... tako neke, likove. A volim knjige Gorana Tribusona, one za mene nisu samo “proza u trapericama”, sviđa mi se njegov filmski, glazbeni i književni ukus, lifestyle, brada, miki-maja, a ako se u nečemu razilazimo, kužimo kontraargumente... ali... trava i korov!

“Trava i korov” je, naravno, jedna od Tribusonovih knjiga, a napisao ih je mnogo. Meni su drage “Povijest pornografije”, “Bijesne lisice”, “Rani dani”, “Polagana predaja”; počeo je kao borhesovac, pa pisao krimiće, filmske scenarije, TV scenarije. Mrkva: ne može čak ni mrkvu guliti dok sluša glazbu, pa uvijek samo sluša ili samo guli. Mahler: jedan od skladatelja među njegovim vinilima klasika. Redoviti član HAZU. Snježana Tribuson: sestra. Piše od 1972.

Ove jeseni bio je na dva rock-koncerta. Na Stonesima u Spielbergu, austrijskom trkalištu, sedam je dana padala kiša i uspio je, kaže, pasti i unakaziti se. Blatom, krv nije potekla. Ali, ljudi koji idu ne idu u Lisinski, nego na rock-koncerte po livadama, nose kompletnu rezervnu odjeću, objasnio je, pa je nakon dva sata koncerta, mokar i smrznut, došao do auta i presvukao se.

Kakav je bio Jagger?

- Odličan, ali mislim da sam ih sada posljednji put gledao. Sviraju kao za nekoga tko niti ne zna tko su oni, posljednjih 20 godina uvijek ‘Jumping Jack Flash’, ‘Satisfaction’.

Cave?

- Cave je izveo sedam novih pjesama, hermetičan, mračan novi album. Bez obzira na to što i kod njega uvijek slušaš ‘Red Right Hand’ ili ‘Ship Song’...

Je li to isto kao s piscima? Imate jako velik i poznat opus - kad pišete, imate li osjećaj da pišete onima koji o vama puno znaju ili za one koji ne znaju ništa?

- Nemam tu vrstu racionalnog pristupa da bih znao kome se obraćam. Uvijek mi se činilo da se moj ukus ne razlikuje puno od ukusa običnog čitatelja. Kad sam bio mladi borhesovac, pisao teško razumljivu fantastiku, imao sam prilično jasnu svijest da se od toga treba odmaknuti. Da literatura bez publike nije literatura, da pišemo za nekolicinu connoisseura. Ali, zašto sam počeo pisati žanrovsku prozu, zašto krimić, zašto evokativne knjige o svojem odrastanju, generaciji... ne znam. Čak mi se čini da sam neka vrst shizofrenog pisca, ono kad imate šest, sedam likova u sebi, krajnje različitih.

Kad pišu o vašem opusu, kritičari spominju nekoliko faza.

- Koje su možda i paralelne, pa se obično i spominje da među svakim od tih literarnih, neću reći djela, to je kao da sam umro, imam i neku antologijsku knjigu, a i poneko smeće. Nisam se nikad naučio tome da sam sebe cenzuriram. Uvijek sam mislio - neka sve ide, pa će publika ili književna povijest sama sebi odabrati što hoće.

Evo, ja svako ljeto, kad dođem na more, u prve dvije večeri pročitam vaše ‘Potonulo groblje’. S tom svojom kišom i hladnoćom, pomaže mi da premostim jaz između kontinenta i Mediterana.

- Zanimljivo. Izišla je ove godine u prijevodu na francuski. Ne sjećam se baš te fantastike. Nastala je pod jakim dojmom civilnih ratnih godina, neizvjesnosti, spikeri su završavali Dnevnik s ‘Nitko ne zna što donosi noć’, što se kao neki čudni remake vratilo u ovoljetošnje izvještaje s požarišta... Tiskali su nekih 5000 primjeraka, u Saffronu. Poslali su mi pet-šest kritika, ja ne znam francuski, ali mi je moj prijatelj Bruno Kragić, vidjevši dvije, rekao - jako su dobre. Kad u Hrvatskoj objaviš roman, dobit ćeš jednu kritiku.

Trenutak... ‘Potonulo groblje’ nije samo fantastika nego i krimić. Spoj.

- Stvarno? Neugodna situacija, ja sam star čovjek, zaboravio sam knjige koje sam napisao prije 20 godina. Imao sam takvu neugodnost sada kad su mi u Sloveniji preveli ‘Zgodovinu pornografije’. Bio sam televiziji. Kao da je tu knjigu napisao netko drugi! Ničega se nisam sjećao. Kad sam pozvan na njihov Filozofski fakultet, pročitao sam je ponovo.

Hoćete li ići na Interliber?

- Imam neku obligaciju ‘potpisivati knjige’. To uvijek zvuči strašno važno, a pojavi se par ljudi. Onda se obično Pavao Pavličić i ja natječemo kome je došlo više. Jedne godine meni je došlo dvoje, njemu jedan... ili obrnuto. Interliber je vjerojatno važan događaj, ali sve govori koliko je književnost postala smiješnom suvišnošću.

Interliber je velika fešta.

- U Zagrebu imaš Interliber, u provinciji ni knjižaru. Ne naričem, daleko sam od toga, ali dok nas izdavači, i tiražne pisce, plaćaju 2000 eura po knjizi, bit će tako. Uvijek sam htio, zvuči malograđanski, imati neki standard: televizor, auto, ne osobit, ne, a u hipotetičnoj budućnosti i kuću na moru, za što sam morao jako, jako odrasti. Pisanje nije bilo put do toga. Moja sestra i ja sada završavamo TV seriju. Kad napišem deset epizoda za TV, to je kao da sam objavio deset knjiga. Godinu dana rada na televiziji pokriva, patetično rečeno, cijelo književno stvaralaštvo.

U Ministarstvu kulture utvrdili su ‘pad interesa za čitanje’, prilično nerazjašnjeno u konkretnom dokumentu, ali pokreću nešto što se zove ‘Prijedlog nacionalne strategije poticanja čitanja’...

- Mislim da znam što je to, ali ako čitanje i čitanost opadaju, onda hrvatska Vlada može to samo do kraja uništiti.

Ne ubijajte nas u pojam, nas jako povremene pisce amatere!

- U Vladi ne vidim nikoga tko čita. I nekoga tko se pita koliko zarađuje hrvatski pisac. Na jadne honorare uveli su nam i plaćanje doprinosa! Ne vjerujem im ništa. S tim jadnim novcem koji daju za kulturu i školstvo - sve će propasti. I kultura i školstvo.

I ostaci čitanosti?

- Izdržat će onoliko koliko ima vlastitog imuniteta. U onom smislu u kojem smo mi pisci ludi i ne možemo bez pisanja. Mi ćemo pisati svake dvije godine knjigu za honorar koji pokriva trošak kupnje cipela za te dvije godine. Čini mi se da će kurikulumi u bliskoj budućnosti literaturu posve izostaviti. Ne vidim da će svijet biti ugrožen, neću reći, propašću literature, ali... imate onaj krasan film, ‘Fahrenheit 451’, gdje eskadroni ‘firemana’ spaljuju knjige, pa ljudi uče knjige napamet. To je već neka satisfakcija, ako na obali neke rijeke ostanu ljudi koji uče knjige napamet...

Meni je to dosadan i patetičan film, ali slažemo se oko problema.

- Scena je prekrasna, počinje snijeg, lik uči Machiavellijeva ‘Vladara’, a jako je loše odjeven, pa kaže - nemojte knjigu suditi po koricama. Dirljivo. To je Ray Bradbury, i to je dosanjano davno prije nego što su postojala sva čudesa vizualne galaksije.

Ljudi vole da im se pričaju priče, to je prilično čvrst temelj na kojem je književnost dosad opstala. Danas ih, recimo, zamjenjuju kvalitetne serije, i vi ih sigurno gledate.

- Vrlo selektivno, jer sam nestrpljiv, pa ne mogu dočekati 36. nastavak nečega. Postane mi dosadno, ali razumijem tu tezu da su to neki pripovjedni obrasci, narativi, kako se danas voli reći.

Koje serije gledate?

- Gledao sam ‘Pravog detektiva’ i ‘Dr. Housea’, s velikim užitkom, ali ta se serija raspala, nakon pete, šeste epizode. Neke kultne, poput ‘Breaking bad’ nisam, što se danas ne smije ni priznati...

Nisam ni ja, ali dobra mi je ‘Deuce’, koja puno vizualno i svjetotvorno duguje, čini mi se, mom omiljenom filmu ‘Looking for Mr. Goodbar’ iz 1977.

- Recimo, za krimić mi se čini neodgovornim da netko radi seriju; krimić moraš uzeti u ruke i čitati do duboko u noć jer moraš doći do kraja. Zamisli da te netko zlostavlja sa 18 epizoda...

Strava. Jedini način je da se sve odjednom mogu naći na internetu.

- Da, ali to nemojte napisati. Valjda je kažnjivo... iako, ne znam zašto bi me netko kaznio zato što si ja doma skinem nešto s nekog sajta? Nek se onda bore protiv tih sajtova. Fućkaš ti demokraciju ako si ja više u svom domu ne mogu skinuti nešto skinuti s interneta. Velika odgovornost postoji da se internet ne okuje, onako, ‘ball and chain’.

A pedofilski sadržaj?

- Ne znam što je pedofilski sadržaj. Mislim da je pedofil onaj koji zlostavlja dijete, a ne onaj koji gleda slike. Kao što nije manijak onaj koji gleda pornografiju, niti je lopov onaj koji gleda filmove o provalnicima.

Škakljiva tematika. Ajmo malo... Krimići ili fantastika?

- Krimići.

Proza u trapericama ili klasici?

- Klasici.

‘Ana Karenjina’ ili ‘Gospođa Bovary’?

- Nema spora... ‘Gospođa Bovary’.

Pisanje ili čitanje?

- Nema pisanja bez čitanja.

‘Noćni portir’ ili ‘Posljednji tango u Parizu’?

- ‘Noćni portir’! ‘Posljednji tango u Parizu’ je Brandova gnjavaža. ‘Noćni portir’ je moćna priča robijašice i ovog krasnog glumca, homoseksualac je bio... Dirka Bogardea.

Ne znam je li bio homoseksualac, ali glumi Aschenbacha u ‘Smrti u Veneciji’.

- Često se to poklopi, kao i kod Helmuta Bergera. A i Thomas Mann sam... dugo to nisam znao, do divne njemačke serije, ‘Mannovi: roman stoljeća’. Njegov dnevnik gotovo je pao nacistima u ruke. Oni bi ga razvalili po toj liniji.

Kad je trebalo opisati lijepog mladog muškarca, bio je fantastičan, Kai u Buddenbrookovima, Adrian ili Schwerdtfeger u ‘Dr. Faustusu’, Tadzio u ‘Smrti u Veneciji’...

- On je puno radio po modelima... jeste čitali njegovu suprugu, Katju Mann? Knjiga se zove ‘Moji nenapisani memoari’. Morala je biti predivna žena, vodila je računa o toj familiji homoseksualaca, samoubojica, ekscentrika. Posudit ću vam. Spominje Milku Trninu, koja je bila obavezan gost u njihovu salonu. Oprostite... smiješno pitanje, imate problema s ćirilicom?

Jako puno, kao i s latinicom. ‘Tko pjeva zlo ne misli’ ili ‘Rondo’?

- ‘Rondo’. Inače, ‘Imam dvije mame ili dva tate’ je bolji Golikov film od ‘Tko pjeva’, on se isfurao na nekim nefilmskim razlozima. Već u Splitu ga ne razumiju i ne žele gledati.

Traperice ili vijetnamka?

- Traperice. Ali nismo mogli ni bez jednog, ni bez drugog, ja sam vijetnamku kupio u Stuttgartu ‘s tipa’ koji je bio užasno pijan, skinuo sam je za pet maraka i nosio jako dugo.

Miki-maja ili sajmonice?

- Miki-maja. A tenisice su obilježje moje generacije, Pasolini je napisao esej o tenisicama kao pogledu na svijet.

Dylan ili Stonesi?

- Dylan je važniji od svih. Imam i sve Stonese, ali Dylan je genij. ‘Bog’ - kaže lik u mojoj knjizi.

Trump ili Putin?

- Putin.

Magla ili sunčani odsjaj na moru?

- Magla.

Melkior Tresić ili Filip Latinovicz?

- Melkior Tresić.

‘Prokleta avlija’ ili ‘Isušena kaljuža’?

- ‘Prokleta avlija’. ‘Kaljuža’ je sad nešto jako cijenjena, ali to je izmistificirano. Mladenačka knjiga.

 Kad pišete, i dalje pišete o Bjelovaru. Očekujete li time doznati još nešto o sebi?

- Ne. Ali i moje tobože autobiografske knjige imaju dozu lažljivosti. Govorio sam da one govore o ‘istinitom’, ali i onome ‘što se na taj način moglo dogoditi’.

Ne mislim na faktografsko istraživanje, nego emocionalno...

- U tom smislu, da, istinite su. Faktografski, ja pišem o sebi kad sam imao tri godine. A ja iz te dobi imam svoje dvije slike, jednom u Bedekovčini kad nosim nekakva jaja iz kokošarnika i kad dedi, koji je umro sa 57 godina, sjedim na krilu. Pa kako da se toga sjećam?

A i Bjelovar je premali grad da bi ‘proizveo’ toliko događaja koliko je u vašim knjigama.

- Da, ali ljudi to vole vidjeti. Film ‘Ne dao bog većeg zla’ snimila je moja sestra u Bjelovaru, po mom scenariju, odnosno mojoj knjizi. Igrao je u Bjelovaru, pa ubrzo po gledanosti prestigao ‘Zameo ih vjetar’ i ‘Starwarse’ jer ljudi vole vidjeti svoje kino, korzo, kavanu, a moje knjige, ako nešto pogađaju, to je život u provinciji 60-ih. Mislim da tu i prestaje obligacija autobiografičnosti.

Postajemo li sentimentalniji prema provinciji kako starimo?

- Osjećao bih se užasno da sada živim u Bjelovaru. U provinciji se ne da živjeti. Svi su pobjegli. Kao što sam mislio da ću, ‘kad ostarim’, živjeti u svojoj kući na moru, a ti dani su već došli, ali... nema u Zagrebu tako lošeg vremena kao na moru da se ne bih mogao naći s moja dva-tri draga prijatelja, Ivanom Ottom, Mladenom Klemenčićem, Nenadom Robanom... s Robanom ću sutra ovdje gledati koncert Stonesa u Los Angelesu. I to će biti glasno... jeste li gledali Scorsesejev film ‘Posljednji valcer’?

Prvi kad sam se doselila u Zagreb. Sama, nas dvoje-troje u kinu Central, projekcija u četiri popodne.

- E pa, na početku filma piše ‘This film must be played loud’. I na tom Caveu, kojeg spominjem, povremeno sam morao zatvoriti uši. Rock se ne može slušati tiho. Zato sam si i zeznuo sluh, na jedno uho čujem deset posto, na drugo osamdeset posto.

Postoji li još kuća u kojoj ste odrasli u Bjelovaru?

- Postoji. Prodali smo je, nerado prolazim tuda, kuća, koja je bila jako propala za vrijeme Tribusona, sada je dotjerana u nekom seoskom kič-stilu, sve kao da ju je Pevec radio...

Što ste donijeli iz nje u Zagreb?

- Fotografije, jedan stol koji je mama napravila od mozaika, od keramičkih pločica, bila je nastavnica likovnog pa je imala za to smisla, neke dokumente, školske svjedodžbe roditelja, nešto knjiga. Mnogi su mi prijatelji odatle umrli, uglavnom od alkohola, oblici društvenosti su se promijenili... Odlazim na obljetnice smrti roditelja i kad me zovu na promocije knjiga. Ne, ne tuđih, mojih knjiga. Morao bih pročitati tu knjigu koju promoviram.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo