Pjesnikinja i dramatičarka Ida Verona, rođena u Rumunjskoj sredinom 19. stoljeća, sahranjena u Prčanju, u Boki kotorskoj, od kud su joj i korijeni za koje je bila bitno vezana, u hrvatskoj je kulturi do danas ostala gotovo nepoznata.
U novije je doba u Crnoj Gori o njoj objavljena knjiga, rezultat istraživanja Željka Brguljana, naslovljena “Život i djelo Ide Verona” (Izdanja Antibarbarus i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore), a objavljena je i njezina poezija naslovljena “Poezija: Sabrana djela Ide Verona“ (prijevod Cvijeta Pavlović).
Brguljan rodom Kotoranin, bavi se slikarstvom te kulturno-povijesnom baštinom bokeljskih Hrvata, o baštini Boke kotorske piše znanstvene članke. Veronom se počeo baviti u doba kad je proučavao umjetnike iz Boke kotorske koji su stvarali u više država i čija su djela, makar vrijedna, zbog njihove samozatajnosti te raznih drugih razloga bilo zaboravljena ili zanemarena.
“Većinom su gajili multikulturalnosti i druge vrijednosti koje danas propagira ujedinjena Europa, ali daleko prije njena nastanka. Unutar niza tako osebujnih stvaraoca, kojima sam se bavio, su i Bazi Ivanković (Carigrad, 1815. - Trst, 1898.), najpoznatiji i najplodniji slikar brodova hrvatskih i crnogorskih obala, Andrija Maurović (Muo, 1901. - Zagreb, 1981.), slikar i crtač te Viktor Vida (Kotor, 1913. - Buenos Aires, 1960.), tragični velikan hrvatskog pjesništva 20. stoljeća.
Željko Brguljan
Veo tajni
Interes za Veroninim djelom zametnuo se još u djetinjstvu, kroz priče o Idi koje sam s dječjom znatiželjom upijao. No, sve je oko nje bilo obavijeno velom tajni i puno toga do danas nije rasvijetljeno. Mogućnost da saznam više javila se jednog ljeta na Prčanju, gdje sam često provodio popodneva u đardinu kuće pokojnog dr. Nenada Giunija, vodeći s njime razgovore iz prošlosti Prčanja i Boke. Giunio je posredno naslijedio ostavštinu Ide Verona“, govori Brguljan.
Veroninu ostavštinu prvotno je naslijedila nećakinja Gracijela koja nije imala djece pa je to što joj je pripalo od pokojne tetke vremenom ostavila nećaku svojega supruga, Nenadu Giuniou. Dr Giunio bio je poznati pulmolog, dugogodišnji upravitelj plućnog odjela splitske opće bolnice. Brguljanu je pričao da se za pulmologiju opredijelio jer je u djetinjstvu prebolio tuberkulozu koju je dobio od tad oboljele Ide Verona, koju je kao dječak s roditeljima posjećivao. Giunio je 2000. predao Veronin damski ružičasti kofer s rukopisima Brguljanu, “zamolivši me da s njima nešto učinim”, prisjeća se naš sugovornik.
O Veroni je, kaže, zbog njene izrazite povučenosti bilo vrlo teško pronaći podatke. “Čak postoje još neke sumnje u točnost godine njena rođenja.” U knjizi donosi prikaz života i književnog, ali i likovnog stvaralaštva te fotografije iz obiteljskih albuma. Često je mijenjala mjesta boravka, od rodne Braile, preko imanja u Tivtu i Herti, na putovanjima, na ratištu (bila je bolničarka Crvenog križa), u padovanskoj bolnici, u djedovoj kući - vili Thebaide na Pračnju, kao i njen brat istaknuti rumunjski slikar Artur Verona, cijelo vrijeme predano stvara. U svom se nedugom životu, kaže Brguljan, “vodila mišlju-vodiljom da je život bez rada poput vala koji se gubi na morskoj pučini“.
Odgoj u internatu
Knjiga “Poezija Ide Verona” rezultat je dugog rada dr. Cvijete Pavlović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja je Veronine rukopise, među kojima i dio nečitkih i nedovršenih, strpljivo odgonetala i prepisivala te potom većinu sačuvanog poetskog opusa prevela s francuskog.
Akademik August Kovačec napravio je prijepis pjesama iz rukopisa na rumunjskom jeziku.
Djetinjstvo i mladost Ida Verona provela je u Braili, rumunjskoj trgovačkoj luci kozmopolitskog ozračja. Verona je bila potomkinja starih bokeljskih obitelji, oca pomorskog kapetana Frane Verone i majke kontese Amalije de Luković, odgojena u asketskom duhu, u francuskom internatu časnih sestara Naše Gospe Sionske (Notre Dame de Sion), što joj je pomoglo da podnese mnoge nedaće koje će je kasnije pratiti (rat, bolest…). Nakon majčine smrti naslijedila je djedovu kuću - vilu Thebaide na Prčanju u Boki kotorskoj gdje, skupa sa sestrom Marie, živi sve do smrti.
“Počela je pisati stihove već u četrnaestoj godini, u početku pjesme prigodnog karaktera, pretežno na francuskom jeziku, koje su, ipak, odavale istinsku pjesničku dušu i visoku kulturu. Objavljuje u rumunjskim časopisima i francuskim književnim revijama te dvije zbirke pjesama ‘Quelques fleurs poètiques’ (Braila, 1882) i ‘Mimosas’ (Paris, 1885). Sačuvane pjesme potvrđuju Veroninu darovitost, ali i unutarnje bogatstvo njene poetike, a povrh svega nesputanost forme, nošene mislima i osjećanjima”, kaže Željko Brguljan. Verona većinom piše o položaju i ulozi žene u ondašnjem društvu.
“Iskazuje težnje da i žena sudjeluje u borbi za obiteljski i društveni život i suprotstavlja se tadašnjem neprimjerenom tretiranju žene u višoj građanskoj klasi, kojoj je i sama pripadala, rumunjskog konzervativnog društva. Bez obzira na uzore (Hugo, Lamartine, Musset) i citatnost, prisutna je snaga njena osobnog izraza. I povrh svega, virtuoznost kojom Verona vlada ‘svojim pjesničkim instrumentom’.
To su pjesme duboko proživljene u kojima autorica često prelazi iz uzbudljivog očajanja u stanovito smirenje. Veronina poetska filozofija većinom je pesimistična. Otkriva nam osamljenost, svijest o životu ispunjenom patnjom, opčinjenost smrću. Iz ove poezije, autobiografskog karaktera, izviru intimne tragedije i teške duševni konflikti darovite pjesnikinje”, govori Brguljan.
Nestali rukopisi
Od Prvog svjetskog rata ponajviše piše drame, u njima je, baš kao i u njenoj poeziji, središnji motiv jaka žena koja strada zbog nerazumijevanja okoline. 1914. objavljuje dramu “Domnitza”, vjerojatno svoju prvu dramu, a potom nastaju: Fleurs de sang, Aecathe, Jeanne d’Arc, Abdul Hamid, Créatures d’amour te La Tige dace.
“No, unatoč svemu, djelo Ida Verona ostalo je zaboravljeno i zanemareno. Ova rodom bokeljska Hrvatica, deklariranjem Ilirka i rođenjem Rumunjka, nije zauzela određeno mjesto unutar tokova hrvatske književnosti, prvenstveno jer je većinu svojih djela napisala na francuskom jeziku, ponešto na rumunjskom i talijanskom dok je mali dio napisan na ‘našem’ jeziku netragom nestao (te rukopise, o čijem postojanju nam svjedoči pjesnik Nikola Šop, zasada nismo uspjeli pronaći)”, upozorava Željko Brguljan koji je pjesničke rukopise Ide Verona, nakon objavljivanja knjige Veronine poezije, darovao, prema želji nasljednika Nenada Giunija, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te su pohranjeni u tamošnjoj Zbirci rukopisa.