IVANA BODROŽIĆ

'Iskorijenjenost i rat su, nažalost, temelji društva. Nudi se neki lažni dignitet, vjerski mitovi koji zamagljuju da smo sami odgovorni za zlo'

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 15.10.2017. u 15:49

Marko Todorov / CROPIX

“Predivno, dirljivo i zastrašujuće pisanje”, tako irski književnik Sebastian Barry opisuje umijeće Ivane Bodrožić.

Doista, nema pogodnijih riječi za iskazati refleksiju kojom ova 35-godišnja spisateljica, rođena Vukovarka, globalnim uživateljima razdaje svoju duboku imaginaciju i društvenu zapitanost. Upravo je svježe otisnuta (zagrebački izdavač Sandorf) njena začudna knjiga džezerskobluzerskog ugođaja “In A Sentimental Mood”, a na anglosaksonskom je tržištu put započeo roman “Hotel Zagorje”.

Pojednostavljeno gledajući, možemo li reći da je vaša nova poetska avantura trasirana erosom i thanatosom, nerijetko tijesno isprepletenima u istoj pjesmi?

- Kao što ste primijetili, pojednostavljeno gledajući, rekla bih da je svaka pojedinačna pjesma trasirana erosom i thanatosom, a ponekad i svaki stih. Smatram da nema istinske drame izvan fabule malih ljubavi i smrti, bilo da pišemo o jesenjem popodnevu, odbačenosti, fizičkoj smrti ili neprežaljenoj ljubavi. U svakoj pjesmi koju pročitam, a koja na mene ostavi dojam, u svakoj koju moram zapisati, dogodi se jedna mala smrt ili mala ljubav, ili oboje.

Iskreno, kako je nastajala knjiga “In A Sentimental Mood”? Izbacili ste je iz utrobe ili ste unaprijed gradili koncept? Naime, struktura ovdje iznesene melankolije naprosto je dramaturški čvrsto impostirana.

- Prve pjesme u budućoj zbirci uvijek nastaju nakon duljeg razdoblja proze, logike i unaprijed smišljenih koncepata. Moje iskustvo je takvo da se novi stihovi pojave nakon što je jedna faza u životu završena, kakva god ona bila, teška, lijepa, obilježena melankolijom, i onda se taj period negdje u utrobi počinje simbolički obrađivati. Kad postane jasno o čemu se radi, nakon nekoliko takvih pjesama koje me vraćaju sebi, počne se nazirati i koncept.

Rat i progonstvo ne napuštaju vas kao teme?

- Za mene su rat i progonstvo više od teme, ne zbog moje biografije nego zato što sam uvjerena da su, prije svega rat, a onda iskorijenjenost, nažalost, temelji ovog društva. Rat i progonstvo vidite čim izađete na ulicu, iako je službeno prošlo više od dva desetljeća. Rasturen sustav vrijednosti, raslojeno društvo po mnogim osnovama, oduzimanje dostojanstva građanima i nuđenje nekog lažnog digniteta, vjerski mitovi koji zamagljuju da smo sami odgovorni za zlo, uskraćivanje prava manjinama, sve su to rat i progonstvo s kojim se još nismo suočili. Mislim da će to biti tema brojnih generacija i nakon moje.

Otkud poriv da u nekim naslovima pjesama uklešete posvetu jazz-teškašima?

- Volim jazz glazbu, ima sve elemente kojima težim kod umjetnosti, sentimentalna je, ponekad zahtjevna, prepuna iznenađujućih improvizacija, a opet ima čvrstu i kompleksnu formu i kad je dugo slušaš negdje u sebi rasteš. Poezija se prirodno naslanja na glazbu i ritam, a u tom spoju vidjela sam prostor za moju posvetu onome što volim, što me inspirira i iscjeljuje.

U mnogim pjesmama razvijate specifičnu verziju antičke cikličke krivnje istih grešaka, posebice kroz junakinje, majke i kćeri. Jesmo li baš osuđeni na taj copy-paste zabluda?

- Mislim da u priličnoj mjeri, nažalost, jesmo. Ali što prije i racionalnije to prihvatimo kao činjenicu, otvara se barem mali prostor za svjesno djelovanje. Mehanizmi koji vladaju nama najčešće su nastali davno, dok smo bili mali i postali su neka vrsta našeg autopilota na koji smo se skloni prebaciti kad god nismo u sigurnoj zoni. To programirano tkivo u nama, ta naša suština gdje leže prve poduke o ljubavi i vrijednostima teško je pobijediti, jer sama borba protiv toga djeluje kao iznevjeravanje sebe. Po mom mišljenju čitanje i pisanje, bivanje blizu umjetnosti, može najviše pomoći u stvaranju takvih uvida.

U Velikoj Britaniji upravo je izašao engleski prijevod vašeg proslavljenog romana “Hotel Zagorje”, pod naslovom “The Hotel Tito”. Dok knjiga ne završi na nekoj priručnoj domaćoj lomači, zanima me kakve su prve recepcije, prve kritike?

- Zapravo se radi o američkom izdavaču Seven stories koji djeluje u Americi i u Europi. Ove godine objavljuje “Hotel Zagorje”, a iduće “Rupu”. Zasad ima nekoliko lijepih i meni iznimno dragih rekacija, primjerice irskog pisca Sebastiana Barryja čije sam “Tajno pismo” čitala prije desetak godina i među najdražim mi je knjigama. Tada nisam mogla niti zamisliti da će na koricama moje knjige ispod rečenice o predivnom, dirljivom i zastrašujućem pisanju stajati njegovo ime. To je jedan od onih snova koje se niti ne usudite sanjati, a evo, ponekad se ostvare.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo