DELPHINE DE VIGAN

JEDNA OD NAJPOPULARNIJIH FRANCUSKIH SPISATELJICA ZA JUTARNJI 'Pisanje je vatreno oružje, ručna bomba, raketa, bacač plamena...'

Profimedia

Autorica nagrađivanog romana “Prema istinitoj priči” koji je samo u Francuskoj prodan u pola milijuna primjeraka za Magazin govori o svojem stvaralaštvu i granicama izlaganja obiteljske intime znatiželji čitatelja

Prazan dokument u Wordu, bijeli ekran koji se slabo popunjava, ta scena što se ponavlja danima, tjednima, nekad i mjesecima mnogima koji pišu poznati je izvor tjeskobe. Baš o takvoj fazi u životu književnice piše francuska autorica Delphine de Vigan u romanu “Prema istinitoj priči” (prijevod Vlatka Valentić, OceanMore), koji su u Francuskoj pratile velike brojke prodanih primjeraka (pola milijuna), puno čitatelja i kiša nagrada; među ostalima, za “Prema istinitoj priči” de Vigan je dobila i Renaudot i Goncourt des lycéens.

U nas je prije nekoliko godina objavljen njezin “Ništa se ne opire noći”, autobiografski roman u kojem govori o samoubojstvu majke koja je imala bipolarni poremećaj. Po tom su snažnom štivu ovdašnji čitatelji zapamtili de Vigan. Roman je u Francuskoj dulje od godine bio na listama najprodavanijih knjiga, dobio je i Nagradu FNAC-a, knjižarskog lanca, kao i Nagradu francuske televizije za najbolji roman.

Hrvanje s anoreksijom

Prije toga de Vigan je objavila, zapravo debitirala s romanom “Jours sans fin” (“Dani bez gladi”). I ovaj je sazdan od autobiografskih momenata, u njemu progovara o osobnom iskustvu hrvanja s anoreksijom.

U “Prema istinitoj priči”, u nas recentno objavljenom, što je bio i povod za razgovor s autoricom, de Vigan govori iz perspektive spisateljice koja je doživjela velik književni uspjeh. Treba nastaviti pisati, ona to želi, od nje to očekuju i drugi, ali - više joj ne polazi za rukom. Ta kriza nije tek kratkotrajan trenutak i ne podrazumijeva samo stvaranje književnosti, ona se, zastrašujuća, proteže godinama, kao crvotočina nagriza joj čitav život, autorica koja je napisala osobnu i intimnu knjigu “čije domete nije ni sanjala”, više ne može napisati ni običan e-mail, poslati razglednicu vlastitoj djeci.

“… ruke bi mi se počele tresti čim bih se približila tipkovnici. Bez razlike sam odbijala sve ponude koje su stizale: za članke, ljetne novele, predgovore i priloge zbornicima. Bilo je dovoljno da u pismu ili poruci vidim riječ pisati pa da mi se zgrči želudac. Pisati više nisam mogla. Ni pod razno.” U to doba straha i očaja, jer “pisanje mi je bilo dragocjeno, tako me dugo zaokupljalo i stubokom mi je promijenilo život, a užasavala sam ga se”, za jednog od susreta s čitateljima i potpisivanja knjige upoznaje L. Tako de Vigan, tek jedinim slovom, L., označava lik koji književnici iz njezina romana postaje bliska, makar od početka ponešto čudnovata prijateljica. Prijateljica koja za nju ima beskrajno razumijevanje, uvijek je tu kad je ustreba, gotovo da joj čita misli. No, u tom “savršenstvu” je nota neizrečene zebnje koja otpočetka prati to prijateljstvo.

“Uspjeh knjige nezgoda je koju nećeš preživjeti neozlijeđen”, kaže L. spisateljici pri upoznavanju. L., kako to opisuje spisateljica, lik u romanu, “uočava pukotinu koju svatko od nas ima, ma kako je duboko skrio”.

L., piše dalje, “ima nečuven osjećaj za Drugoga, dar da nađe prave riječi, da svakome kaže što ima potrebu čuti”. No, L. će u život književnice unijeti tektonske poremećaje koji će je dovesti do samog ruba. Svjesna njezina psihičkog stanja, manipulirajući na razne načine, steći će nezdrav utjecaj nad njom i gotovo ju odvojiti od svijeta.

“Ništa se ne opire preko noći”

Govoreći kako je nastao “Prema istinitoj priči”, zašto je uopće krenula u tu priču i kako ga je gradila, Delphine de Vigan u razgovoru za Jutarnji list kaže:

“Vjerojatno sam na zamisao o ovoj knjizi došla zato što su me u povodu prethodnog romana, ‘Ništa se ne opire noći’, čitatelji i novinari neprestano ispitivali: ‘Je li to istina? Je li sve istina?’ Pitala sam se zašto je to toliko važno. Zar je moja knjiga zanimljiva samo kao svjedočanstvo?

Roman ‘Prema istinitoj priči’ rođen je iz trenutka sumnje. Iz straha ili vrtoglavice u kojoj su se pomiješale razne strepnje i određene reperkusije. Ne znam točno što je bilo okidač. Palo mi je na pamet da pomiješam kodove autofikcije i pravog psihološkog trilera. Poželjela sam se poigrati s kodovima i s čitateljem. ‘Prema istinitoj priči’ miješa osobna preispitivanja i propitivanje vremena u kojem živimo.”

Je li i sama iskusila faze spisateljskih blokada, tijekom kojih je uzalud sjedila za tastaturom, a nije bila kadra pisati? Kako se nosi s tim i što ponajviše pomaže prevladati takva razdoblja?

“Prazan list mi je nepoznanica. Uvijek imam razdoblje inkubacije, priprema tijekom kojih roman zrije, gradi se. Pravim bilješke, puštam da likovi, priča i arhitektura teksta dođu sami od sebe. Kad se osjećam spremnom, počnem pisati. Dalje je sve stvar discipline. Sumnja mi je poznata, prati me u stopu. Taj mi maleni zloduh vječno sjedi na ramenu (možda je to L.?), no za spisateljsku blokadu ne znam.”

Životno ili istinito?

Je li, kako tvrdi L., bitno da je život koji pripovijedamo u knjigama istinit? Ili je bitno da je - životan, dovoljno dobro ispričan, bilo zamišljen ili proživljen, ali na papiru - autentičan?

“L. ima prilično ekstremnu predodžbu o književnosti. Ne vjeruje u moć fikcije. Ja vjerujem! Vjerujem da nas fikcija može natjerati u smijeh i u suze i dirnuti nas jednako kao bilo koja autobiografija. Možda čak i više. Fikcija nam može proširiti pogled na svijet. Bitan je način na koji stvari pripovijedamo. No, iskreno rečeno, tim etiketama ne pridajem previše važnosti. Meni je važno da pišem što moram pisati, da ne podliježem modi i ne nastojim ugoditi čitatelju. Tu, zapravo, nema izbora, svaka se knjiga nametne”, govori de Vigan.

Prvijenac s kojim je njezin lik književnice iz romana doživio veliki debitantski uspjeh građen je na priči vezanoj uz obitelj spomenute spisateljice. Počinju joj stizati prijeteća pisma, doduše, anonimna. Prigovaraju joj da je “prodala majku” i pri tome “masno zaradila. “Mlatiš pare, zar ne? Obiteljska se saga isplati…”

Recentni primjer autora koji je zbog romana, vrlo autobiografskog, kakav “Moja borba” jest, zaratio s obitelji, jest Karl Ove Knausgaard. Imaju li pisci pravo bespoštedno izložiti svoje bližnje, njihovu privatnost, čak intimu, čitateljskoj znatiželji?

“Pisci imaju pravo pripovijedati sve što žele, a tiče se njih samih: najdublju intimu i osjećaje. Problemi se, valjda, javljaju kad se to tiče i drugih. Osobno smatram da ne možemo sve reći. Sve napisati. Pisanje je oružje velike razorne moći. Može ubiti. Njime treba rukovati oprezno i u svakom slučaju uvijek treba imati na umu da je knjiga samo djelomično i pristrano viđenje stvari. Nikad nije jedina istina, nego jedna od istina.”

Čitatelji su skloni u mnogočemu vidjeti autobiografske elemente, neki teško luče da je književnost, u najčešćem broju slučajeva, ipak fikcija ili barem nadogradnja stvarnosti koja je dio autorova života i života ljudi oko pisca. Mnogi kao da imaju potrebu naći autobiografske crte, barem nešto povezano s istinitim događajem. Zašto im činjenica da se nešto doista zbilo, da nije plod mašte, priču čini moćnijom, upečatljivijom?

“Ne vjerujem da su ‘istinite priče’ ili autobiografija jače od fikcije. Čitatelji katkad gube povjerenje u vlastitu sposobnost da se zagriju za fikciju. No, prvi će uroniti u priču koja počinje s ‘Bio jednom jedan’ kad je dobro pripovijedaš”, govori de Vigan.

Kako kaže i njezin lik - pisanje je oružje, “(…) jebeno oružje masovnog uništenja. (…) moćnije od svega što možeš zamisliti. Pisanje je obrambeno oružje, vatreno oružje, signalno oružje, pisanje je ručna bomba, raketa, bacač plamena… Može sve poharati, ali može i sve obnoviti.” Čemu je sve Delphine de Vigan pisanje služilo u životu, je li se taj odnos prema pisanju, od prvog romana koji je objavila 2001. do danas bitno mijenjao?

“Pisanje je za mene danas način postojanja u svijetu i promatranja svijeta. Dalo je smisao hipersenzibilnosti koja me dugo mučila, a sad uviđam da mi omogućava da budem u svojevrsnu stanju pripravnosti i budnosti koje hrani moj spisateljski rad. Mislim da mi se odnos prema pisanju nije bitno promijenio. Doživljavam ga kao put. Volim istraživati nove pripovjedne oblike.”

Prvi je roman, onaj autobiografski o borbi s anoreksijom, objavila pod pseudonimom. Zašto već tada nije išla s vlastitim imenom i prezimenom i zašto je potom, ipak, odlučila osobno stati iza svojih knjiga?

“U ono sam doba, kad sam napisala prvi roman, još radila u tvrtki i činilo mi se da je pametno razdvojiti pisanje od tog mog rada. Osim toga, moj prvi roman imao je snažnu autobiografsku dimenziju i smatrala sam da bih ocu zakomplicirala život da izađe pod mojim pravim prezimenom (nosimo isto), iako je bio mnogo blaži od stvarnosti. Poslije sam odlučila potpuno stati iza tog teksta, pa sam ga ponovno objavila pod vlastitim imenom.”

Roman Polanski je po romanu “Prema istinitoj priči” napravio film.

Je li to i dalje, iz perspektive autorice, ostala ista priča ili ju je, gledajući je na filmskom platnu, doživjela kao bitno drugačiju?

“Adaptacija je uvijek interpretacija, a često i izdaja. To je pravilo igre. Knjiga miješa nekoliko razina čitanja: triler, razmišljanje o odnosu stvarnosti i fikcije i uprizorenje piščeva podvajanja. Nije ga bilo moguće adaptirati u cjelini! Roman Polanski je odabrao određene elemente, veoma ga je zanimao aspekt psihološkog trilera i komorne drame između tih dviju žena.”

Suptilno nasilje

Ovaj roman stavljaju u žanr psihološkog trilera. Nasilje je u njemu suptilno, teško uhvatljivo, a ipak snažno prisutno.

Žrtva tog nasilja je lik spisateljice. Može li pisanje biti način na koji poneka žrtva pročisti svoju traumu?

“Pisanje za sebe, a ne za čitatelja - primjerice dnevnik - može biti oblik terapije. Pomaže nam da se upoznamo i oblikujemo. No, za mene pisanje romana nema veze s tim. Tu se prije svega radi na jeziku i na djelu je velika cenzura!”

Kako izgleda njezin proces stvaranja, klize li joj rečenice lagano ili nastaju sporo i minuciozno? Ima li rutinu u pisanju? Kako prepozna da je nešto doista tema o kojoj odluči pisati?

“Moj je stvaralački proces uvijek manje-više isti. Ideja, problem ili slika koja me pogodi ili mi se nametne kao pitanje, pretvori se u projekt. Nekoliko mjeseci pravim bilješke, provodim potrebna istraživanja. Kad osjetim da sam spremna, počinjem pisati sâm tekst. Svakog sam jutra za računalom. Tu sam na sastanku s tekstom. Prvo naglas čitam što sam napisala dan prije. Popravljam, prerađujem, zatim idem dalje. Pišem cijelo jutro, do ručka. To je moj osnovni ugovor sa sobom. Popodne se bavim drugim poslovima, sastancima, radom na scenarijima itd.”

(Prevoditeljica Vlatka Valentić)

Izdvajamo