JEZIKU JE SVEJEDNO

KNJIGA TROJE MLADIH PROFESORA: O hrvatskom jeziku godinama ista rasprava

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 02.10.2019. u 08:18

Zagreb, 310115. Obrtnicki dom, Mazuranicev trg 13.
Treca sindikalna konferencija pod nazivom Nuznost siroke radnicke fronte à napad je najbolja obrana!, koju je organizirala Radnicka fronta, okupila je hrvatske sindikaliste, clanove Radnicke fronte i medjunarodne izlagace.
Raspravljalo se o politickoj i sindikalnoj sceni u Hrvatskoj.
Na fotografiji: Mate Kapovic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Mate Kapović

Neke pojave s vremenom nestaju, a javljaju se druge. Vrijeme čini svoje. Ali, kad je riječ o hrvatskom jeziku, čini se da vrijeme stoji. O njemu se vodi ista rasprava. O tome tko jeziku pomaže, a tko ga “gnječi”.

Na to me podsjetila knjiga troje mlađih sveučilišnih profesora, Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić, pod naslovom “Jeziku je svejedno” (Sandorf). Među njima sam znao Matu Kapovića i njegovu knjigu “Čiji je jezik?” (2011.). Osam godina kasnije postavlja se isto pitanje.

Sociolingvist Ivo Žanić, koji se “hrvatskom” glupošću pozabavio u svojim knjigama, ovo djelo sumira ovako: “Troje autora zateklo se, zapravo, u neobičnoj situaciji da tumače ono što je u modernoj znanosti o jeziku samorazumljivo i općeprihvaćeno, naime da se komunikacija ne odvija u kontekstualnom vakuumu, da su tzv. kvarenje (ili tzv. poboljšavanje) jezika neznanstvene kategorije, jer jezik se “samo” mijenja, da je polisemija u samoj naravi jezika i tome slično”. Prosto rečeno, mi se u Hrvatskoj još uvijek bavimo toplom vodom, odnosno drugdje općeprihvaćenim.

Troje autora nisu samo tumači samorazumljivog, oni su zapravo žestoki tumači, zdušni polemičari koji su na pasja kola izvikali tzv. preskriptiviste. Njihov rad nije usmjeren, kažu, protiv standardnog jezika, već je kritika “samozvanih čuvara”, “izrazito formalističkoga preskriptivizma kakav se razmahao nakon hrvatskog osamostaljenja te je prerastao u sredstvo manipulacije i izazivanja jezične nesigurnosti”.

Zapravo, ne znam tko tu izaziva nesigurnost. O njoj se radi. Mladi čovjek i mlada država je dijele, otuda se snalaze na razne načine. Kako više nema Partije i njenih medija, kao u bivšoj, koji su propisivali jezik, najvidljivije leksik, to je sada prešlo na pojedince koji nastoje jezičnim savjetima pomoći zbunjenim govornicima. Odjednom se, bar u ovoj knjizi, smatraju siledžijama. Treba, stoga reći: jezikoslovci, ne pucajte jedni na druge. Kako “savjetodaviteljima” nitko nije dao placet da diktiraju, tko će im ga oduzimati. I zašto? Ako jedni i drugi ne žale za jednoumljem.

Davne 1971. primio sam u Michiganu na dar knjigu: “Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća” Ljudevita Jonkea. Uvelike mi je oblikovala odnos prema jeziku. I prema diktatu ondašnje države i njenih medija. Jonke je lijepo pokazao kako se neke riječi odbacuju, a druge forsiraju. “Nacionalizacija” leksika počela je kasnije.

U tekstu “Diktati u odabiranju riječi” iz 1964. Jonke je pisao da mu jedan profesor iz Pule piše kako mu ondje zabranjuju riječ “povijest”, a nameću “historija”. “Zaista, sve bi bilo smiješno kad ne bi bilo veoma ozbiljno”, napominje jezikoslovac i kaže da možete otvoriti bilo koji rječnik hrvatskosrpskog jezika, pa ćete naći da riječ povijest znači isto što i historija. Od Maretićevog, Akademijinog rječnika iz 1935., do meni bliskoga Šulekovog iz XIX. stoljeća.

U čemu je, onda problem? U diktaturi i slobodi. Starčević, Kapović i Sarić jednostavno dokazuju da je znanost s njima, inzistirajući na slobodi u svakom jezičnom izboru. Bolje je, podrazumijeva se, pustiti jezik bez savjeta i savjetnika. Ali, zašto. Tko voli, nek izvoli. Evo, Jonke kao da je na njihovoj strani: “Sloboda u izboru pravilnosti najbolji je regulativ za rješavanje takvih jezičnih sporova”. Misli na navedeni primjer.

“Ponekim jezičnim diktatorima ništa ne imponiraju naučni argumenti i naučne obrade jezika”, zapisao je Jonke. No, jesu li argumenti isključivo na strani autora predmetnute knjige, ili ih ima, jednako tako, na strani Alerića, Babića, Brozovića, Opačić, Vratovića i drugih “autopreskriptivista” - koje prozivaju “antijunacima” svoje knjige. No, ne želim se pačati u pojedinosti, iako postoje brojni primjeri koji potvrđuju stručnost prozivanih.

Ako je ovo, pak, rat mladih jezikoslovaca protiv starih, onda dobro. I to ima tradiciju u našim krajevima. U njegovoj pozadini stoji ono što troje autora često podvlači: nastojanje podrepaša da se umile dnevnoj politici, odnosno prvom predsjedniku Tuđmanu (primjer: izbornik, šport itd.) ili nastojanje preskriptivista da izbjegnu srbizme, citira se Brodnjak (npr. prečac umjesto prečica).

“Iako je preskriptivizam kao takav znanstveno neutemeljen, naravno da nisu svi preskriptivisti isti. I među njima, premda se svi bave prodavanjem magle, ima onih koji se bolje i lošije razumiju u lingvističku analizu”, bilježe autori. Nižu se primjeri. Nives Opačić kaže “prvenstvena utakmica”, a ne treba prilog “prvenstveno”. Prolazi sve, kažu autori ovoga “Jezika”. Nije dobro “samo kroz rad”, a jest “samo radom”, jednako tako ne valja “kroz pjesme je izrazio ljubav”, treba biti “pjesmama je izrazio ljubav”.

Na to troje autora konstatira: “Teško je zapitati se koja je točno motivacija ovih autora. Prazne stranice savjetnika koje trebaju ispisati nekim sadržajem, pa makar i besmislenim, ili pak neodoljiva potreba da se u jeziku propisuje, zabranjuje, izbacuje i pošto-poto nešto forsira?”. I po uvredi slijedi obrazloženje i tvrdnja da je upotreba prijedloga “kroz” u prenesenom značenju u potpunosti “jezično očekivana i pravilna”.

Čeka se odgovor “preskriptivista”, u koji spada moguća šutnja. Dijalog bi bio korisniji jeziku. Ako je njemu svejedno, nama, korisnicima nije. Kako god, ovako žestoki napad jezikoslovaca na starije kolege odavno nisam primijetio. Čini mi se da naslov drugog dijela ove knjige - “Anatomija hrvatskog preskriptivizma” - jasno aludira na Frommovu “Anatomiju ljudske destruktivnosti”.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo