Alija M. Akšamija (Rogatica 1919.) veći dio života proveo je u Višegradu i po istočnoj Bosni, radio je kao umjetnički i novinski fotograf, kroničar poslijeratnih godina u ubavoj socijalističkoj provinciji.
Mjesto u povijesti
Nakon što je 1963. Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Akšamija je snimio njegovu najpoznatiju fotografiju, koja će biti reproducirana širom svijeta, u književnim leksikonima, monografijama i društvenim magazinima, i postat će amblematska piščeva slika, jedina na kojoj on - sasvim nesklon ekstrovertnim ceremonijalima i samopredstavljanju - pozira, i po fotografovim uputama gleda mimo objektiva, negdje sa strane, prema čaršiji u kojoj je proveo djetinjstvo. Iza leđa mu je ćuprija Mehmed paše Sokolovića, oko čije je povijesti okupio svoj slavni roman, i koja je, nijema i kamena, postala općenito najznamenitiji lik južnoslavenskih književnosti. Na drugoj slici, snimljenoj istoga dana, iz neznatno promijenjenog rakursa Andrić gleda ravno u kameru. Treću fotografiju, ovoga puta na drugoj obali Drine, Akšamija je snimio devet godina kasnije. Iako zapravo nitko i ne zna da su to njegovi snimci, da je Alija Akšamija u životu snimio samo te tri slike, imao bi mjesto u povijesti.
Žanrovske scene
Njegovu malenu i skromnu monografiju, sa sedamdeset fotografija, objavila je nedavno Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, u povodu nagrade za životno djelo koju je 2008. Aliji Akšamiji dodijelila Europska federacija profesionalnih fotografa (PpofE). U tom izboru, koji se neće naći u izlozima, a vjerojatno ni na policama knjižara, nalaze se dirljive, točne i umjetnički savršeno artikulirane slike. Važniji i pretežitiji dio slika prikazuju žanrovske scene života u malim gradovima: ulične događaje, snijeg i grudvanje, socijalističke mitinge, javne skupove, vjerske proslave…
Moć smanjivanja
U duhu vremena, Akšamija se, naravno, bavio i fotografskim grafizmom, prizorima na rubu apstrakcije, neprepoznatljivim isječcima iz stvarnosti, kakvi su se, ne samo u to vrijeme, smatrali “pravom” umjetničkom fotografijom, za razliku od one novinske, na kojoj se prikazuje živi život. Ali i kada se služi tim izražajnim sredstvima, Akšamija je sjajan. Vrijedi odabrati barem dvije fotografije, pa ih opisati. Na slici “Uz dan ustanka”, snimljenoj 1954, uhvaćen je trenutak proslave s dvadesetak uglavnom muških glava, neke poziraju zagledane u objektiv, druge ne. Jedna od dvije žene na slici, vjerojatno žena oficira u uniformi, drži podignut čokanjčić, emancipirana i ozbiljna gleda u objektiv. Mladić s brkovima i u uniformi, uzdignute brade i s osmijehom koji zrači udarničkim optimizmom, digao je čašu i u sljedećem će trenutku, koji je izgubljen u vremenu, jer se dogodio nakon slike, nešto reći snimatelju. No, ova je grupna fotografija tako dobra i točna, jer je ona zapravo portret jednoga čovjeka, koji sjedi u prvome planu, markantnog i živoga, zažarenog pogleda, s onim karakterističnim brčićima, koji su u Bosni, među radnicima, rudarima i željezničarima, ostali u modi i nakon Hitlera, sve dok se sedamdesetih i osamdesetih njihovi dični nositelji nisu tiho, jedan za drugim, preko pretposljednjih stranica Oslobođenja, preselili na onaj svijet. Taj brk znak je nekoga vremena, koje je Akšamija slikao s onim Božjim darom nekoga tko je odabranik, ali je u socijalnom smislu ravan, pa i podčinjen, svijetu kojega bilježi i snima. Bez te moći smanjivanja, dobra socijalna fotografija nije moguća.
Bosanska Pieta
Druga slika je - ne zamjerite mi na toj riječi - genijalna. “Iz voza”, snimljena 1973, u jednoj od posljednjih godina rada uskotračne željeznice između Višegrada i Sarajeva, prikazuje muškarca, ženu i dijete. On spava, poluotvorenih usta, s pomalo komičnim i jezovitim izrazom lica, a ona kao da se upravo probudila, gleda negdje prema prozoru, s izrazom lica bosanske Pieta, i ruke koja se hvata za grudi. Akšamija je ulovio ovaj neobičan i potresan prizor u trenutku savršene osvijetljenosti ženinoga lica, tako da slika djeluje kao da je snimljena u studiju.
Po čehri ih prepoznajem
Socijalni aspekt ove nevjerojatne fotografske priče također je izveden savršeno i do detalja: usred gužve spore, uskotračne željeznice, na tvrdom drvenom sjedalu, sjede njih troje, sređeni za put u veliki grad, u Sarajevo, on s kravatom, ona u nekoj svečanoj bijeloj bluzi, dijete u onim dječjim cipelicama koje su prehodale čitav dvadeseti vijek, od Mannovih Buddenbrockova, do ovog tu vlaka. Bosanski muslimani, po čehri ih prepoznajem. Pitate što je to čehra? To je nešto što je tako dobro znao uslikati Alija Akšamija.
Svojim svjetlopisom taj je čovjek dostojan Andrićeve riječi. Bila je čast prisustvovati čudu sedamdeset njegovih slika.