'DIKTATOR' JOSIPA SEVERA

'Opasnost nije prošla kao što prolazi lišće koje pada'

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 24.11.2019. u 22:50

Poslije pedeset godina smije se naglasiti da joj nije bilo para za proteklih pola stoljeća. I teško bi se pronašao u čitavom stoljeću, ako to nije bila zbirka „Preobraženja” (1920) Antuna Branka Šimića sa 48 pjesama

Kasni noćni sat, ni ćuka ni netopira. Inje se hvata za rubove okna, unatoč plinskom grijanju. Na balkonu inje, zima.

Zvono na vratima, pa zatim kucanje. Drugo je ono bilo vrijeme, konac 80-ih, konac mira, što još nitko nije znao. Na vratima pjesnici: Josip Sever i Saša Meršinjak. Ili je drugi bio Sead Begović; znali su navratiti sva trojica. Obično u parovima. Pa, dobro jutro, velim, Nina spava.

Uđemo u kuhinju. Bio je neki honorar pa imam pića. Razumijem frendove, nekako u to doba noći svatko je tražio otvoreno mjesto u zatvorenom gradu, da bi popio oproštajno piće i zaputio se kući. Saša se trebao vratiti nekamo prema Mihaljevcu, a za Jožu ne znam. Bojali su se probuditi Sašina sina Davida.

Popili smo pokoje piće i pjesnici su krenuli u noć. Pazite, sklisko je. Ni koji mjesec kasnije doznam, samo tako, u gradu: “Joža se smrznul u haustoru”, nedaleko od Zagorca, u kome smo jednom sjedili zajedno (preminuo je 29. siječnja 1989.) Sjedili smo unutra, na toplom i pili, i pričali. Onda je Josip - sve je teže reći Joža, kako sam ga zvao zbog mog kajkavskog kompleksa - izvukao iz unutrašnjeg džepa gešpric-kaputa blokić, onaj najmanji, onaj narančastih korica, Lipa Mill. I nešto je olovkom zabilježio:

- Znaš, kad mi nešto padne napamet, onda zapišem - rekao je, kao da mi je išta trebao objašnjavati. - Volim raditi po noći, i da mi radio svira, Treći program, ali jako tiho.

Upoznali smo se davno, 1976., u Klubu književnika. Ali znao sam ga, još prije iz viđenja i znao sam prijelomnog “Diktatora” (1969). Izašao je iste godine kada i album “Čovjek kao ja” Arsena Dedića, a spojio ih je isti dizajner Ars (Mihajlo Arsovski), koji je opremio i knjigu i ploču. Obje te kulturalne činjenice sadrže prevratničke sadržaje za mali grad.

Sunčana Škrinjarić u Severovu zagrljaju

 

Polemika s pjesnikom

Upoznali smo se zato što sam započeo polemiku o dječjoj književnosti, u Studentskom listu. Nisam ni znao da je Sever u vezi sa spisateljicom Sunčanom Škrinjarić, koja će u jednom svom autobiografskom tekstu reći da ne zna što je to bilo među njima: “možda ljubav”. U svakom slučaju, Sever me oslovio: “Ivanjek, rekao sam Sunčani da si ti u pravu”. Bilo je teško odrediti na što je mislio, zato što je moja ideja bila jednostavna: iz dječje književnosti dopire “zadah ocvalih mrtvaca”. Slično bih rekao za cijelu književnost, ne samo hrvatsku nego jugoslavensku.

O vezi dvoje pisaca objavljena je do danas knjiga, pod naslovom “Knjiga o Sunčani i Severu”, koju je supotpisalo dvoje spisatelja: Lidija Dujić i Ludwig Bauer. Na njezinu predstavljanju u Knjižnici Marije Jurić Zagorke, daleke 2012., bio je prikazan film Adija Imamovića “Nema povratka”, u kojem je pjesnik Sever, zapravo glumac - uz njega nastupaju glumica Vanja Matujec i jedna djevojčica.

Osim što u filmu pada kiša, baš kao ovih dana, Sever je violinist, koji u kutiji, s instrumentom čuva jabuke i jednu knjigu. Zajedno s režiserom Adijem predvidio je vlastitu smrt: u jednom od zadnjih kadrova leži na tlu, u šumarku, kao mrtav, a pokriven je lišćem baš kao u slavnoj pjesmi iz “Diktatora”, u “Pismu o lišću koje pada”, o sjevercu koji puše i postaje Sever.

Film je bio “poetski” i dokumentarno-igrani, u svakom slučaju nijemi; klasična glazba pratila je prizore velikog pjesnika. I te Severove oči, koje promatraju djevojčicu, baš kao da su žive. Isijavaju dobrotu, zbiljsku zanesenost djetetom, koja se ne da glumiti.

U petnaest minuta filma pjesnika Josipa Severa ima “premalo”, ali i to je vjerodostojno svjedočanstvo o dobrome čovjeku, u ulozi glumca. I na tome treba zahvaliti Imamoviću. S pokojnim Srećkom Lipovčanom i Brankom Malešom podijelio sam, u gornjogradskim Pod starim krovovima, želju da se ti malobrojni filmski kadrovi, u kojima se čuva osobnost Severa, negdje pohrane i sačuvaju.

Razgovarali smo o tome da predložimo Ministarstvu kulture osnivanje arhiva vizualne građe o književnicima. I sjetili se onih nekoliko kadrova Tina Ujevića pred Kazališnom kavanom. Održano je, tada Meršinjakovo Jutro poezije, u spomen na pjesnika Severa.

Što je, još moguće reći o “Diktatoru”. Najlakše je citirati enciklopediju, koja govori ne samo o toj prvoj zbirci, nego i o drugoj (Anarhokor, 1977.): “osnove Severove poetike, kojom pokušava preosmisliti iskustva ruskog avangardnoga pjesništva sažete su u maksimi ‘zvuk diktira smisao’. Zato pjesme iz obiju zbirki, bližeći se ‘zaumnomu jeziku’ njegovih uzora A. J. Kručoniha i V. Hljebnikova, obiluju eufonijskim figurama (Klišej kiše, Panegirik pornografa, Otok otac) i postaju parada svakovrsnih jezičnih atrakcija (neologizama, multilingvalnih prepletanja, sinestezijskih stapanja i grafičkih eksperimenata)”.

Oskudica i zabava

Meni se čini da je Josip Sever uspio ono što je započeo A. B. Šimić pa nastavio Ivan Slamnig: stvarali su igračku riječi od slobodnog stiha. Jer, Slamnigu bi još zatrebale slike, itekako, kao i Bori Pavloviću, ali Sever je mogao bez njih, zaputiti se otiscima samoga jezika i njegovih krhotina. Mogao je ostati na samo s golim jezikom i podići u zrak trorog prstiju s jedne ruke i započeti recitaciju u nebeskom Blatu, recitaciju vlastite pjesme, iz srca.

Kolika je važnost Severova pjesništva, a što je odmah proniknuo Vlatko Pavletić uvrstivši ga, godinu poslije izlaska prve knjige u “Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva” (1970.), najbolje se vidi u novoizašlim “Svjetlacima”, antologiji Tonka Maroevića u kojoj prikazuje, vrlo precizno “hrvatsko pjesništvo trećega poraća”, od 1996. do 2019. Razumije se, u tome dobu Sever nije mogao sudjelovati, ali njegove pjesme jesu. Pa zato u knjizi “fatalno” nedostaju, “pola” je pjesnika “nerazumljivo”.

Osamdesete su očito bile dobre godine ne samo za rock-glazbu. Tužilo se na oskudicu i zabavljalo. Susretao sam pjesnika Severa najčešće na tri mjesta: po danu u Ujevićevoj kavani Blato, na uglu Masarykove i Gundulićeve, a navečer u Klubu književnika i Klubu likovnjaka, na Starčevićevu trgu.

Kad je ta dva kluba pogledao engleski producent, Epaminondas, koji je uz pomoć Jadran filma snimao “Stealing Heaven”, otprilike 1987., zaključio je da su naši umjetnici dobro odjeveni i imućni. Tada smo sreli Severa u Likovnjacima s jednom lijepom djevojkom u krilu. Rastjerao mi je prostačke misli: “Pogledaj, ovo je kći mog prijatelja”.

I da, bio je dirnut i nasmiješen. Drugom zgodom pokušavali smo skupa ući u Klub književnika koji je vodio filmski prevoditelj Kruno Simon. Revni vratari, još nisu postali zaštitari, preuzeli su stvari u svoje ruke i odbili obojicu. Dakako, sve je to bilo kasno, oko ponoći ili kasnije, kad su klubovi službeno bili zatvoreni.

Najlakše je bilo susresti pjesnika Severa u spomenutom Blatu, u stalnom ili nekom novom društvu. Odijevao se “razbarušeno”, odgovarajući raširenoj predodžbi posljednjeg umjetničkog boema Zagreba. Promijenili su se u međuvremenu stolovi, pojavile “gljive” i drugačiji, pravokutni stolovi, ali pjesničko društvo je zadržalo svoje stalno mjesto, baš kao i filozofsko. Obično je Sever nosio nekakav pulover, kaput ili baloner i ponekad šešir. Rijetko bi prošao ostatkom tzv. duhanskog puta, do Zvečke, Kazališne kavane i “malog Kaveza”.

Kad gle, određeno vrijeme pojavljivao se u odijelu ili sakou s kravatom. Za stolom mu se više puta pridružio neumrli glumac Fabijan Šovagović. I tako bi oni sjedili sami, a ostatak društva bi se povlačio i ostavljao ih na miru. O čemu se radilo? “Pa, radim na drami”, objasnio je Josip Sever društvu. I tako su njih dvojica razgovarala o kazališnoj drami.

A sad, je li to drama čije je fragmente objavio Branko Maleš u posthumnoj Severovoj zbirci pjesama “Svježa dama Damask trese” (2004.), ili je pjesnik započeo više drama, teško je reći. No, čini se da je teatar “zatražio” od njega da se oblači kao za premijeru. U svakom slučaju, genijalni glumac pronašao je svog autora. Prepoznao je intenziju Severova stiha, što bi mogla zaživjeti na kazališnim daskama. Umijeće je prepoznavalo umijeće, pri čemu treba podsjetiti da je Fabijan Šovagović, napokon, i pisac.

Saša Meršinjak, Josip Sever i Sunčana Škrinjarić

 

Dani s kravatom

Bilo kako bilo, dani s kravatom bili su rijetki, nesvakidašnji, za pjesnika Josipa Severa. Uobičajeno je koračao ulicama centra “normalno”, više “sportski”, pa i nemarno odjeven. Jednog takvog dana prolazio sam Gajevom s Dragutinom Tadijanovićem i domahnuo Joži, koji je išao u suprotnom smjeru, u smjeru Jelačić placa.

“I to ti je naš veliki pjesnik”, rekao je Tadija. Drugom zgodom, kao za peh, prolazio sam gradom sa Severom, pa smo opazili na drugoj strani ulice Tadijanovića. “Gle, to je naš pjesnik akademik”, komentirao je Joža. Pjesnička ironija s obje strane.

Osim što smo bili zajedno odbijeni iz kluba društva, kome smo obojica bili članovi, sjećam se još jednog odbijanca koji je doživio pjesnik. Sreli smo se na dnu Tomićeve, zapravo pred Pidžamom, kako smo onda zvali onaj kafić u Ilici. Dolazio je preko ulice i ispričao mi da su mu odbili poslužiti ručak. “Rekli su mi da sam pijan i da idem.” Ostao je gladan i morao potražiti drugo mjesto.

Zima Severove smrti

Ova je zima dosad bila blaga prema zimi Severove smrti. Bilo je tada dosta hladno. I kada smo se okupili na Mirogoju, da bismo ispratili njegove zemne ostatke na posljednje putovanje do groblja u rodnom Blinjskom kutu, kraj Siska (rodio se 8. srpnja 1938.) - ispratio ga je do humka jedino Meršinjak - otišli smo potom do one prve krčme, koju smo zvali “Kod veselog mrtvaca”.

Stihove je recitirao glumac Đorđe Rapajić, jedan iz pjesnikova društva, pa kako nije imao “Diktatora”, posudio sam mu moj zgužvani primjerak. Već onda bila je to kultna knjiga. Poslije pedeset godina od njezina izlaska smije se istaknuti da joj nije bilo para za proteklih pola stoljeća. I teško bi se pronašao u čitavom stoljeću, ako to nije bila zbirka “Preobraženja” (1920.) Antuna Branka Šimića sa 48 pjesama. (Usput, i Šimić je radio na drami.)

To što je “Diktator” izašao u biblioteci “Razlog” Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, koju su uređivali Milan Mirić i Ante Stamać, podsjetilo me kako su baš Stamać i Nikica Petrak jednom potražili T. S. Eliota na njegovu radnom mjestu, u izdavačkoj kući Faber&Faber. Pronašao ga je, ako se ne varam, samo Tomislav Sabljak, zahvaljujući Stephenu Spenderu.

Pa ako su “razlogovci” tražili uzore u engleskoj, francuskoj i talijanskoj poeziji, Sever ih je našao u ruskoj. Ali, riječ je o sličnoj, vječitoj težnji: traži se odgovor na pitanje kako spojiti zvuk i smisao. Ili kako ih razdvojiti. U spomenutom “Pismu”, u njegovom “p. s.” Josip Sever bilježi: “molitva od revolverskih metaka diže se u visinu oštro. bog je mrtav. i poslan je poštom u svoju zemlju da se pokopa između svetaka. kakav pakung! kakvog li pakla! ima li uopće opasnijeg posla od ovog posla?! istina, još mi se greška nije omakla, al ni opasnost nije prošla kao što prolazi lišće koje pada”.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo