PREPORUKE

Pisci vam preporučuju: Evo što trebate pročitati ovog ljeta

    AUTOR:
    • Jutarnji list

  • OBJAVLJENO:
  • 13.07.2019. u 16:46

Zagreb, 030717.
Zrinjevac.
Otvorenje kulturnozabavne manifestacije More knjiga . U sklopu otvorenja predstavljen je projekt Lumen izdavastva i Skolske knjige Facebook reading challenge kojemu je svrha promicati kulturu citanja. More knjiga odrzavat ce se do 9. srpnja. Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Devet hrvatskih književnika izdvojilo je po tri knjige i uz svaku od njih ispisalo kratki nagovor na čitanje

 

JURICA PAVIČIĆ

 

Maša Kolanović

Poštovani kukci i druge jezive priče

Profil

Zbirku priča Maše Kolanović pročitali smo tijekom jedne nedjelje i ja i žena, ja ujutro a ona popodne. Pritom nam se neprestance činilo da čitamo sinopsis za reality show iz naših života u zrelom kapitalizmu. Priče Maše Kolanović bave se mobitelskim tarifama, internet prodajom, bankama, životnim osiguranjima i šoping-centrima, cijelom etnologijom suvremenosti koja nam je ušla u živote a da je nismo pozvali. Riječ je o pričama koje su doista jezive, ali istodobno i smiješne, koje su jednom nogom u Kafki, drugom u Karelu Čapeku. Dok većina hrvatskih pisaca piše o svijetu koji je jednom bio, Kolanović piše o svijetu kakav je sada.

 

Jane Harper

Izgubljeni čovjek

Profil

Tijekom posljednjih desetljeća “Fargo” i nordijski noir navikli su nas da je pejzaž zločina povezan s hladnoćom, ledenim pustarama i polarnom noći. Australka Harper kreće ikonografski u posve suprotnom smjeru. Njezini krimići zbivaju se u osunčanoj središnjoj Australiji, u zabiti gdje se do najbližeg susjeda vozite tri sata, gdje nema stabla i ne možete se sakriti od vječnog sunca. Kao u Jancsovim filmovima, kod Jane Harper je pejzaž najstrašniji zatvor, i to upravo zato što nema ni zidove, ni kraj.

U tom i takvom prostoru Harper smješta i svoj treći krimić, dosad daleko najbolji. Njezin “Izgubljeni čovjek” je whodunnit bez policije, a istodobno i čehovljevska obiteljska drama o ljudima koje su hipoteke, dugovi i patrijarhat zarobili u pripizdini.

 

Virginie Despentes

Vernon Suboteks

Naklada OceanMore

Pomalo se ispričavam što senzacionalnu trilogiju Parižanke Despentes “otkrivam” čitateljima sa zakašnjenjem: otkrio sam je nedavno i zalijepio se za nju. Kolegica Pavica Knezović jednom je rekla da je Despentes Balzac za 21. stoljeće, a u tome ima istine. Trotomni ciklus pariške redateljice i prozaistice freska je suvremenog megalopolisa, a ako se Balzac u svojoj freski 19. stoljeća bavio rentijerima, tiskarima, kazališnim impresarijima i stanodavcima, Despentes se bavi DJ-ima, pornoglumicama, scenaristima, dizajnerima, novinskim freelancerima. “Vernon Suboteks” je “Ljudska komedija” postindustrijskog, postmodernog društva kreativnih industrija. Despentes svijet kojim se bavi poznaje perfektno, sjajan je i tečan pripovjedač. I, da - nisam zaboravio: doista je duhovita.

 

SLAVENKA DRAKULIĆ

 

Marina Abramović

Prolazim kroz zidove

Iris Illyrica

Najpoznatija umjetnica performansa, nakon sedamdeset godina života i svjetske karijere, napisala je memoare. Od početka u Beogradu sedamdesetih do hodanja Kineskim zidom i tromjesečnog gledanja oči u oči s posjetiteljima u MOMA-i dosljedno je ispitivala granice tjelesne izdržljivosti. Ali, zašto baš tijelo kao sredstvo umjetničkog izražavanja? I zašto ide do izlaganja smrtnoj opasnosti? Iako Abramović nije jednako uspješna u pisanju pa očekivanih odgovora nema, njezin je život izvanredno zanimljiv. U memoarima dobivamo uvid u ono bitno, njezinu nevjerojatnu volju i moć da disciplinira tijelo i ovlada opasnost, strah i bol. Naravno da ne prolazi kroz zidove, ali gotovo da je tako. I zbog toga je vrijedna čitanja.

Andrzej Stasiuk

Istok

Fraktura

Kome bi uopće palo na pamet da se kroz istočnu Ukrajinu uputi u Rusiju, putujući tisuće kilometara preko stepa i pustinja sve do kineske granice? Poljski pisac Andrzej Stasiuk najpoznatiji je upravo po toj vrsti putopisa po zabačenim nepoznatim krajevima u koje nitko ne putuje, kao “Na putu za Babadag”. Zašto u Rusiju?

Zato što je socijalizam dio njegove prošlosti, ali i da se uvjeri kakve je fizičke tragove sistem ostavio iza sebe u nigdini. Na tom putu na rub imperija, ali u srce metafore - kako sam kaže - nalazi samo propast. Umjesto bilo kakvih ostataka, on nailazi na poništenje materijalnog. Tragove socijalizma i bilo kojeg poretka guta i briše beskrajna stepa u kojoj vlada bezvremenost, vječna sadašnjost. Tamo i sama riječ revolucija postaje besmislena.

 

Irena Vrkljan

Pjesme, nepjesme

VBZ

Irena Vrkljan u 88. godini vratila se poeziji. Nakon proznog djela “Protokol jednog rastanka”, u kojem opisuje samoću nakon smrti njemačkog pisca Benne Meyer-Wehlacka s kojim je proživjela više od pola života, kad misli da više neće napisati niti jednu riječ jer kojeg smisla ima život nakon toga - opet je posegnula za riječima. Zato što spisateljica ne može bez njih, trebaju joj kao kruh nasušni pa makar zbirku nazvala “Pjesme, nepjesme”. Melankolične su i tužne svakako, ali prodorne poput bljeska iskre u mraku.

 

TANJA MRAVAK

Senko Karuza

Fotografije kraja

Meandar medija

Sve ono poetsko što je iz prikrajka virilo u prethodnim djelima Senka Karuze, u “Fotografijama kraja” hrabro istupa u prvi plan. Jesu li to fotografije kraja kao završetka ili kraja kao zavičaja, do kraja nije jasno, niti treba biti. Njegov otok i njegova kopna, bijeg iz osame pa bijeg u osamu, njegove vesele tuge i plačljive radosti i jezik čas sirov, čas suptilan, a najčešće sve odjednom, tjera čitatelja da guta knjigu, a da mu je istovremeno žao što u tome ne uživa sporo i bez žurbe, kako se u poslastici i uživa. Iako nevelika opsegom, ova knjiga zahtijeva od čitatelja vrijeme u kojem će misliti o svakoj sitnici koju je pročitao.

 

Almin Kaplan

Trganje

Synopsis

Pisati iz dječje perspektive uvijek sa sobom nosi rizik naknadne mudrosti, tumačenja i osvještavanja emocija koje smo kao dijete ćutjeli negdje po tijelu, ali im nismo znali ni porijeklo ni ime. I takvo nas nešto prožme dok čitamo Kaplanovo “Trganje”, nešto čemu ne znamo ni porijeklo ni ime. A nema, rekla bih, boljeg znaka da je Almin uspješno savladao sve rizike dječje perspektive, od toga da nam ko injekcijom ušprica takav osjećaj. “Trganje” je roman o dječaku u ratu, na tromeđi istočne, zapadne i južne Hercegovine, tamo gdje dijete ne zna čiju ratnu pjesmu pjeva, pjeva onu koja ima bolji ritam. Ili onu za koju će dobiti sok.

 

David Mitchell

Slade House

Vuković i Runjić

Kad se jednom zakačite za Davida Mitchella, čak iako niste osobit ljubitelj fantazije, putovanja kroz vrijeme, reinkarnacije i drugih čuda, svaku ćete njegovu novu knjigu iz tiskare dočekati. Na tu čudesnu, zaigranu, nesputanu i, majku mu njegovu, pametnu maštu možete biti samo ljubomorni, a istovremeno i sretni što ste je doživjeli makar djelićem autorova žara. Slade House, u hrvatskom prijevodu Kuća Slade, teško je prepričiv roman na ovako malo mjesta. Uostalom, radnja je, pokraj njegova stila i uma, posve sporedna. Romani Davida Mitchella su avantura, mjesto na kojem će vam frcati mozak. “Slade House” je njegov najsvježije prevedeni roman kod nas, ali slobodno se poslužite i drugima.

 

KRISTIAN NOVAK

Maša Kolanović

Poštovani kupci i druge jezive priče

Profil

Sad je jasno - Maši Kolanović treba neko vrijeme između dviju knjiga, ali kad god izda novu, to je Događaj. Odmah s prvom pričom, u kojoj unuci zbog obećanja baku pokopaju s mobitelom i nazivaju je u pravilnim razmacima, uvući će vas u zonu sumraka po mjeri Burtona i Kafke. Sa zadnjom će, pak, postati jasno da nije to ni Tim, ni Franz, ni zona sumraka. Ona piše o nama, o ovoj zemlji u ovome trenutku. Suptilno iznosi istinu o našim prljavim tajnama, zatočeništvima i ovisnostima - o bankama, teleoperaterima, supermarketima, pa i o vlastitim obiteljima. Učinite si uslugu i čitajte ovo. Reakcije će ići u rasponu od “Baš je duhovita!” do “Kako mi je, kvragu, ušla u glavu? Kako zna?!”

 

Damir Karakaš

Proslava

OceanMore

Ako vas je kojim slučajem zaobišla startna kontroverza oko ove knjige (a bilo je nešto vezano za naizmjenično kakanje, pa kuhanje u istom loncu), pa suluda situacija gdje čovjek mora javno deklarirati da fikcija nije stvarnost kako bi ga pustili na miru - smatrajte se sretnima. Ući ćete u ovaj kratki roman lišeni senzacionalizma i očekivanja izopačenosti koja spaljuje oči. Čeka vas čisti užitak jer “Proslava” spada u vrhunce domaće proze. Progovara o preživljavanju u krajnje surovim uvjetima u Lici do pojave ustaškog pokreta i na prvi pogled nema odviše radnje. No, to je potpis ovog majstora. Karakaš hemingvejski jednom osminom vidljivog ledenjaka daje slutnju gromade pod površinom.

 

Predrag Ličina

Bljuzga u praskozorje

Jesenski i Turk

Trbušni mišići na gotovs za ovaj prokleto zabavni urnebes iz pera autora “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj”. Evo kratkih sinopsisa, bolje preporuke nema. 1. Grupica Srba hevimetalaca na traktoru bježe pred Olujom u Banju Luku i nalete na hrvatske vojnike od kojih je barem jedan panker. Na prikolici voze u lance zavezanog crnca. 2. Dva geeka susreću izvanzemaljce koji traže jedan decilitar izvorske vode da pogase sve požare na svojem planetu. Slijedi geopolitički triler jer u čijem su vlasništvu hrvatski izvori?! 3. Zemlja se prestane okretati pa svaki dio planeta dobije vrijeme u kojem ostane vječno. Nas zapadne jutro prvog dana zime. Zato prvo ločemo, pa depresija, pa se razvijemo u velesilu.

 

IVICA IVANIŠEVIĆ

Georgi Gospodinov

Fizika tuge

Fraktura

“Fiziku tuge” čitao sam prošloga listopada. Otada mi je kroz ruke prošao popriličan broj knjiga, no nijedna me se, ni izbliza, nije tako snažno dojmila pa je, evo, skoro cijelu godinu preporučam znanima i neznanima, što ću nastaviti činiti toliko dugo dok opet ne pročitam nešto tako moćno. Premda je ovo Gospodinovu tek drugi roman, on njime svoj autorski saldo proteže barem do broja deset. Jer, između korica jednoga sveska zbijena je cijela knjižnica. Apsolutno na visini svog otmjenog prezimena, ovaj autor s nadmoćnom elegancijom prekoračuje rodove i vrste, premošćuje tisuće kilometara i stotinu godina, pogađa u srž i kad ti se čini da se pogubio u digresiji. Knjiga koju morate čuvati jer će ona čuvati vas.

 

Camilo José Cela

Košnica

V.B.Z.

Ovaj Španjolac bio je gorljiv frankist, pače dragovoljac, i entuzijastični cenzor knjiga svojih kolega. Dakle, bio je i - sve do smrti u poznoj dobi - ostao kvazipatriotski ološ, kakvoga ni kod nas ne manjka, samo što naš nije blagoslovljen takvim talentom. Unatoč piščevim iskrenim i dubokim uvjerenjima, “Košnica” je razorna slika Španjolske nakon Caudillove pobjede: beznadežne zemlje gladi i straha. Svoj roman-fresku Camilo José Cela rastegao je između dva madridska pajzla i na tome potezu smjestio, vjerovali ili ne, više od tristo dojmljivo portretiranih likova, ne pogubivši putem nijednoga. Najtoplije preporučam da biste se osvjedočili kako se knjige mogu narugati svojim autorima.

 

Valent Pavlić

Prepreke. Prečaci

Hena com

Ovaj Zagrepčanin debitirao je tiho zbirkom priča “Evanesco”. Nisi znao tko je tiši: autor suptilnog rukopisa zaokupljenog mnogim licima samoće ili naša decentna kulturna javnost koja ga nije niti opazila. Dobio je, doduše, dva ili možda čak tri vrlo pohvalna prikaza u medijima, ali to ga nije učinilo ni mrvicu vidljivijim. U tom smislu neće mu pomoći ni novi libar, zbirka sastavljena od 75 hiperkratkih priča.

Ma koliko kratke bile, svaka se čita kao svjedočanstvo o autorovim viškovima. Valent Pavlić ima talenta, ideja, pripovjedačkog umijeća i discipline barem za trojicu. Što, naravno, nije dobro i ne bi se smjelo ohrabrivati jer dovodi u pitanje kod nas dugo brušene kriterije osrednjosti kao poželjnog vrhunca.

 

DAMIR KARAKAŠ

Senka Marić

Kintsugi tijela

Buybook

Mostarka Senka Marić napisala je roman “Kintsugi tijela”, knjigu u kojoj glavna junakinja vodi borbu protiv bolesti, ali kako piše na koricama ovog poetičnog i minimalističkog teksta, knjige pisane vlastitim iskustvom koje nam nudi toliko potrebnu nadu u pobjedu života nad smrću, ovo nije samo knjiga o bolesti nego je u njoj riječ o borbi za dostojanstvo, čulnost, eros. Senka je uz ovaj roman objavila i tri zbirke poezije - “Odavde do nigdje”, “To su samo riječi” i “Do smrti naredne”, dobitnica je nekoliko književnih nagrada te urednica odličnog internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.

 

Ivica Sorić Suri

Bijeli medvjedi i narančaste elipse

Centar za kulturu Omiš

Pjesnik Ivica Sorić Suri iz Omiša ima novu zbirku poezije koja se zove “Bijeli medvjedi i narančaste elipse”. Ivica, inače strastveni planinar, radi kao profesor na splitskom FESB-u i poznajem ga iz naših davnih druženja po pjesničkim večerima u Splitu, a nakon zbirki poezije “Žuti kompresor” i “Vidi točku šest” trebalo je punih dvadeset godina da izbaci novu zbirku, koju je uredila još jedna odlična pjesnikinja, Nada Topić iz Solina. Evo jedne pjesme iz njegove nove knjige, pjesma se zove “LIX”. “Kad dođeš u Omiša ne radi Đuro, to ti je isto ka da si doša u Rim, sidiš na Campo de’ Flori, srčeš makijato, grickaš kantućine i gledaš na Rai Uno kako Papa na Žnjanu drži misu”.

 

Jandre Drmić

Optimist iz Sodome

Redak

Jandre Drmić već godinama piše sjajne aforizme, aktivan je i na Fejsu, a prije ove knjige objavio je tri knjige aforizama: “Plodovi mora”, “Aureole na sniženju” i “Maslinarstvo kod Eskima”. Literarni favorit mu je Cioran, a kako u predgovoru ove knjige kaže Zdravko Zima, u uznemirujućem okruženju u kojem ima mjesta za sve, samo ne za zdrav razum i elementarnu logiku, Drmić se hvata svog oružja.

Hvata se tog istog razuma i te iste logike da bi ih pomoću svoje duboko usađene duhovitosti pretvorio u riječ koja pogađa preciznošću. Ako hoćete, i moralnošću. Dakle, svakako čitati aforizme Jandre Drmića. Evo jednog iz nove knjige. “Pjesnik pjeva: pišem hrvatski, mislim hrvatski, govorim hrvatski, šutim hrvatski, živim hrvatski, dišem hrvatski, sanjam hrvatski... Nesumnjivo, i sere hrvatski”.

 

TOMISLAV ČADEŽ

Vedran Kukavica

Mlada misa

AGM

Čita li vam se sočan i tečan hrvatski književni jezik, i standard i dijalekt, a istodobno se osjećate veoma urbano, ovaj će vam prilično opširan humoristični roman privući dušu. Posrijedi jest storija o pornoglumcu iz Dalmatinske zagore, koji se vraća u rodno selo u potrazi za novim početkom.

Kukavica upliće u pripovijedanje i očito izmišljenu kroniku rodnoga mjesta iz pera jednoga vrlo pismena pretka. Glavni junak nosi urnebesan nadimak CroCum, običan je momak nešto već olinjao, mnogo je neobičnije selo, njegovi stanovnici i njihovi običaji.

Roman je svojevrsni nastavak Kukavičina prvijenca “Ja nisam Švabo”, a nastavi li ovako, ići će uz bok Ivanu Raosu.

 

Damir Karakaš

Proslava

OceanMore

Ako ste po prirodi pesimistični te ne vjerujete u bajke o odmoru kao lagodnom čitanju nadugo i natenane, ovaj će vas kratak roman svakako zadovoljiti. Slično Kukavici, Karakaš skaredno i duhovito evocira zavičajnu tematiku. I koliko god je Kukavica raspričan i aluzivan kad je posrijedi satira, Karakaš je sažet i nemilosrdan.

Predstavlja likove koji su toliko tvrdi i surovi da se iz perspektive današnje mladeži doimlju poput kakvih srednjovjekovnih predaka. U Karakaša je, uza stil, glavni adut također humor. Ma koliko crn bio. Znači, zanimaju li vas uz ličke pejsaže i lički ljudi te pustolovine njihove, prionite uza ovo mirno a uzbudljivo štivo.

 

Stephen King

Ono

Stilus

Evo zalogaja za one koji su zbilja odlučili se osamiti, ako ne već zaleći na pustome otoku. Gotovo devetsto stranica sve jezivijega, sve maštovitijega, sve neobuzdanijega štiva o - strahu. King je u jednom intervjuu za američki Playboy bio izjavio da mu je cilj kao spisatelju da neki čitatelj i umre od straha pobuđena, eto, njegovim štivom. Nećemo ga uzeti zaozbiljno, ljudi ne umiru čak ni u kinu gledajući horore, ali piše zbilja sugestivno i u svakome trenutku ima uključenu najmanje jednu pripovjednu silnicu koja vas tjera da ga čitate dalje. Još kraće, volite li horore, ovaj je roman njihov princ tame.

 

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Ali Smith

“Bio ali ne ostaje” i “Jesen”

Vuković i Runjić

Škotska spisateljica Ali Smith kod nas još uvijek nije dovoljno poznata, pa evo prilike da malo ispravimo tu nepravdu prema rijetkim i dragocjenim biljkama - onim zahtjevnim iliti načitanim čitateljima. Ali Smith bi mogla biti spisateljica za njih, u najboljem, nimalo snobovskom smislu, upravo suprotno, jer radi se o ponajboljoj književnosti za književne zaljubljenike i posvećenike. Također, ako uistinu postoje “pisci za čitatelje” i “pisci za pisce”, Ali Smith bismo možda svrstali u ovu drugu kategoriju. Definitivno se ne radi o spisateljici “za ubiti nekoliko sati”, nije baš za tjeranje muha i komaraca na plaži, što će vam u konačnici, ako joj dopustite, vratiti kroz vrhunsku zabavu i užitak u tekstu ovog uvrnutog i intelektualno izazovnog (“Bio ali ne ostaje”) ili poetičnog, lucidnog i meditativnog (“Jesen”) štiva.

Svijet njenih djela uvijek je ili na oštrici ili na mekom i podatnom hrptu jezika i strukture, dakle na rubu misaonog i stilskog eksperimenta, a opet ostaje komunikativna, koncentrirana, zaigrana, duhovita i u toj mjeri aktualna da većina suvremenih pisaca nakon nje djeluje drevno. Ako postoji spisateljica (pisac) za 21. stoljeće onda je to Ali Smith. Što još? Ako volite Pynchona, ako volite Austera, ako volite Kafku ili, pak, ako volite Coetzeea, Ali Smith bi mogla biti izbor za vas. Ali i ako ih ne volite, dajte Ali šansu, možda vam bude bolja.

 

Maša Kolanović

“Poštovani kukci”

Profil

Odavno nisam pročitala tako dobru knjigu priča kao što je zbirka kratkih priča “Poštovani kukci”, pa je red da se ta činjenica i javno obznani. Mašine priče, i nepretenciozne i pomno promišljene, uistinu su jezive (ne poziva se uzalud u jezičnom lapsusu na Kafku), na momente i stravične, taman koliko i stvarnost u kojoj živimo, ali i neopisivo smiješne - za nasmijati se na sav glas, sebi i svemu oko sebe. Kako književno majstorski, upućeno, pronicljivo i bez forsiranja opisati vruće društvene teme, to svi skupa možemo učiti od pametne, duhovite i - što nije manje važno u ovom mutnom vremenu - vrlo artikulirane Maše.

Njeni su junaci trapavi, djetinjasti kupci/kukci u golemom šoping centru izbezumljeni i puni bespomoćne nježnosti koju nemaju “di iskrcat”, poput recimo djevojke, aktivistkinje u priči “Bolji život”, priči o migrantima koju bi trebalo naglas čitati ispred zgrade Sabora, a posebno srca plijene neodoljivi likovi starijih žena, tetke Dubrovčanke i babe Zadranke ili udovice direktora Name koja napravi eksces u Ikei, autentičnih živih karaktera iz jednog svijeta čijem bučnom i neslavnom kolapsu upravo svjedočimo. U potpuno dehumaniziranom kontekstu, oni su sačuvali nešto zbunjene humanosti, neko dirljivo sjeme ljudskosti, za - oprostite na optimizmu - mirne postapokaliptične dane.

 

Liv Strömquist

“Plod spoznaje”

Sandorf

Ovaj strip album koji zabavno i edukativno govori o ženskom spolnom organu, vagini, idealan je čitateljski izbor za vaše tinejdžere. Oni siroti, ovako izloženi teroru javnog ćudoređa s jedne i bombardiranju pornografijom s druge strane, sad je već prilično izvjesno, neće dočekati nikakvu školu za život. Zato, odgovornost za zdravlje nacije, a možda i čovječanstva, u vašim je roditeljskim rukama.

Doturite ovo pametno, taman koliko treba provokativno i nimalo vulgarno izdanje koje sretno spaja literaturu i crtež, kćerima i - pogotovo - sinovima adolescentima. Bit će vam zahvalni i vaši potomci i mnoge druge kćeri - poznavanje i prihvaćanje vlastitog tijela i poštovanje prema svome i tuđem tijelu jedna je od najvažnijih stvari koju bi(smo) morali usvojiti.

 

MIRJANA DUGANDŽIJA

Aleksandra Kardum

“Soba moje sestre”

Hena Com

Zabluda je, a često se ponavlja, da je u nas depresija kao bolest tabu. Nije, u javnosti se o njoj govori, a relativno često piše se i književnost. Ta nam je književnost nikakva (izuzmimo “Božansku dječicu” Tanje Gromače), mlitava kao povjeravanje psihoterapeutu koji se dosađuje. U potresnom romanu Aleksandre Kardum “Soba moje sestre” sve je, nasreću, obrnuto. Psihijatra nema, a tabu, naravno, postoji u obitelji, među ljubavnicima, prijateljima, svjedočeći krajnju istinu depresije - nije nužno bolest usamljenih, ali posvemašnjom samoćom završava.

Što ostaje? Moja sestra depresija; crna veselost depresije - veselost čovjeka pred samoubojstvom; majke koje prestaju voljeti svoju djecu... Stil je minimalistički, poman, sveden kao da će glas pripovjedača naposljetku utihnuti i sam depresivan; likovi okuženi crnim psom depresije iz svih su miljea, ali i intelektualci se prave poprilično blesavi. Kardum je hrvatska spisateljica, uskoro doktorica znanosti. Ovo joj je četvrti roman.

 

Roberto Bolaño

“Ubojite kurve”

Vuković i Runjić

Sintagme mu palucaju kao zmijski jezici, vitla rečenicom kao mačem u žilavom spletu seksa, nasilja, seksualnog nasilja, melankolije, straha, smrti, u pričama koje vrludaju svakovrsnom začudnošću, puštene s lanca, ali od prve riječi znaju kamo su krenule... Vođene likovima suptilnim i opaljenim i izranjavanim, superiorno postavljenim... Valjda je dovoljno razloga zašto “Ubojite kurve” rado i često prečitavam. Tu su mnoge od Bolañovih bitnih tema: političnost književnosti, književnost, književnici i drugi (pseudo)umjetnici, a onda i sama umjetnost mogla bi biti jedna od “kurvi” - ona cvjeta i dok vojna hunta muči zatvorenike.

Priče se događaju među čileanskim emigrantima nakon vojnog udara 1974., ali, kao što se i Nabokovljeve antologijske priče o ruskim emigrantima u Berlinu nakon Oktobarske revolucije - recimo, “Ruska ljepotica” - tiču baš svakog sretnika bez oslonca, tako i... itd. Naprosto, ludim od sreće kad me književnost na najbolji način podsjeti zašto je književnost - književnost, što i vama želim.

 

Karl Ove Knausgård

“Moja Borba” (6)

Naklada OceanMore

Pa što? 944 stranice, odnosno kila i 25 deka pod ruku, prozirna tunika, tanke sandalice i... put plaže. Ima, naime, deset dana da je u nas izašao posljednji, šesti dio Knausgårdove “Moje borbe”. Ne znam je li se njegovo pisanje za to vrijeme promijenilo i zrnce koliko njegov izgled - od surog kosmatog vikinga do baš onako zgodnog, ma... Meni je sve to ionako sasvim novo. Prva me knjiga “Moje borbe” odbila skroz (prve erekcije i prva seksualna iskustva!) pa sam propustila i ostale. Ali, trenutak suočavanja je prijetio... Nije li ovo najbolji, kad je u završnoj knjizi i 400 stranica eseja o Hitleru, samo nešto manje o Paulu Celanu?

Osim toga, autor čeka da mu bude objavljen prvi dio “Moje borbe”, u obitelji neki šize, neki ga hoće tužiti. Ako pretendirate na barem i umjereno poznavanje svjetskih književnih gorostasa 2000-ih, idemo. Uostalom, većinu romana ja, ionako, ne čitam od početka, nego gdje se otvore... Dobro, previše sam se izmotavala, vrijeme je pokunjenog nadoknađivanja. Vrijeme za nas iz magareće klupe. Što ne znači da, ponosna na vlastitu slobodoljubivost, opet u nekom času neću odustati.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo