Ako je John Malkovich prva asocijacija predmetnutog romanesknog naslova, “Pomoćni majordom Malković” (prev. Anita Peti-Stantić), onda je treba zaboraviti. To je šala prevoditeljice i izdavača.
Naslov je neovisan i od kultnog filma “Biti John Malkovich” (1999) Spikea Jonzea. Naime, kanadski pisac Patrick DeWitt preskočio je holivudsku ikonu u naslovu izvornika. S druge strane, njegov se junak preziva Malković, ali mu je ime Lucijan (Lucy). Malo suptilnija igra asocijacija, no na stranu s njom. I s prezimenom pisca: Britanci ga propisuju “DeWitt”, a hrvatski izdavač “deWitt”.
U medijsko-književnom izlogu Patrick DeWitt je pisac “druge” Beat-generacije, sin drvosječe koji je volio Kerouaca i preselio s djecom u Kaliforniju, zbog avanture - majka mu je kućanica. Bez formalnog obrazovanja, Patrick je samouki, “rođeni” pisac. A priča o štampi njegova prvog romana (“Ablutions”, možda: “Ispiranja”, 2009) jest - priča.
Priča o piscu
U losangeleski bar dolazio je na piće neki neznanac. Jednu večer šanker Patrick dodao mu je, uz čašu, svoj prvi književni rukopis. Tip je “slučajno” bio scenarist, a imao je prijatelja muzikanta. Taj je jedno vrijeme svirao s “trećim čovjekom” koji je u međuvremenu postao književni agent. I povratno se javio šankeru, odnosno autoru “Ispiranja”. Dobra priča o “nastanku” dobrog pisca.
Tim više što Patrick DeWitt ističe, među književnim uzorima praškog “unutrašnjeg emigranta” Bohumila Hrabala, i roman “Služio sam engleskog kralja”, kao i kultni Herzogov film “Tajna Kaspera Hausera”. Smatra da su oba ta autora utjecala na “Pomoćnog majordoma Malkovića”, ali ne objašnjava zašto je naletio upravo na njih dvojicu, odnosno na junake 70-ih (rođen je 1975). Ovdje se vraćam dalje u prošlost, pa DeWittovim uzorima dodajem Franza Kafku i roman “Dvorac” (1926). U njemu protagonist K. stiže u selo pored nekog dvorca i nastoji se približiti “autoritetima”, koji obitavaju u njemu i upravljaju selom.
Piščeva smrt ostavila je kraj otvorenim, a njegov je prijatelj Brod objavio roman, umjesto da ga spali. Računa se kao djelo o “otuđenju, neodgovornoj birokraciji i zaludnom pokušaju da se surađuje s proizvoljnim sustavima kontrole”.
DeWittov sadržaj: maloljetni Lucijan (17) doputuje vlakom do dvorca Von Aux, u podnožju snijegom prekrivene planine, i preuzima posao pomoćnog majordoma. Već u vlaku opelješe ga dvojica “džepara”, koje potom susreće kao stanovnike sela pored dvorca.
Pad u jamu
Majordom Olderglough šalje ga u kupovinu namirnica i zabranjuje mu da kontaktira “dementnog”, zapravo “ludog” baruna Von Auxa, koji noću luta odajama dvorca. Lucijanova je dužnost, isto tako da barunova pisma za odsutnu barunicu predaje, “u hodu” vlakovođi koji vozi kroz selo. Tu se Lucijan zaljubi u Klaru, djevojku koja je već “u romantičnoj vezi” s jednim vojnikom. Jer, usput se vodi rat ni zbog čega, odnosno bez poznatog razloga.
Kad se u dvorac vrati barunica, mladić nazoči sado-mazo orgiji tri aristokratska bračna para. Kad jedan od supruga nastoji silovati njegovu Klaru, Lucijan mu razbije glavu. A kad se želi osloboditi suparnika-vojnika, Adolphusa, upada umjesto njega u zagonetnu “jako veliku rupu” - jamu, u šumi nedaleko od sela, u kojoj susreće dvojicu “mrtvaca”, od kojih je jedan njegov prethodnik na poziciji pomoćnog majordom.
Gotička bajka
Drugim riječima, Lucijan Malković postaje, tako, “junak odrasle gotičke bajke”. Tko zna da li bi Franz Kafka spustio pomični “most” između dvorca i obližnjeg sela kao suvremenik DeWitt, a da mu je bilo do toga. Ukleti dvorac i ukleto selo stoljećima su “istospolan” plodan par, od nesretnih trubadura i podoknica nadalje. A “gotički” karakter DeWitt im podcrtava s mogućnostima koje nude barunova ludost i ruralne legende.
S oštrim perom za karakterizaciju, DeWitt je u selu uspio izdvojiti cijeli niz dragocjenih likova, na čelu sa spomenutim džeparima (Memel i Mewe). Čak mu je i mesar klaunovski lik, kojem se pola lica smije a pola plače.
Kako kritika inzistira na avanturističkim nacrtima DeWittove naracije u “Pomoćnom majordomu”, a prema prethodnoj mu uspješnici “Braća Sisters” (2013), kvazi-westernu, usmjerila me prema E. L. Doctorowu i njegovim igrama s istim (“Dobrodošli u Teška vremena”) i drugim žanrovima. No, DeWitt je utoliko samosvojan što je ovu igru s povodima zamotao u Kafkinu koprenu, u još veće ambicije, koje, kod dobrih naratora, obično donose jednako takve povratne rezultate. Napokon, nisu li otuđenje i super-kontrola postali dewittovski komični i karikaturalni.
