'PREDSJEDNIK JE NESTAO'

PRIVATNI ZRAKOPLOV SLIJEĆE NA USKU PISTU IZVAN ZAGREBA... Napet politički triler bivšeg američkog predsjednika Clintona o izmišljenom predsjedniku

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 23.01.2019. u 08:43

Bill Clinton (lijevo) i James Patterson (desno)

Možda krimić “Predsjednik je nestao” (prevela Marina Horkić, VBZ), koji supotpisuju bivši američki predsjednik Clinton i pisac uspješnica Patterson, nije “politički triler desetljeća”. No, svakako je čitka, napeta i dinamična knjiga. Kada izmišljeni američki predsjednik Duncan piše u prvom licu, u romanu koji supotpisuje realni, 42. američki predsjednik William Jefferson Clinton (1993. - 2001.), onda je to igra fakcije i fikcije na visokom nivou.

K tome, u Hrvatskoj Clinton ima posebnu auru. Njegovo zrakoplovno presjedanje u Zagrebu 13. siječnja 1996. ostalo je upamćeno kao posjet Hrvatskoj. U pilotskoj jakni, na Plesu je pogledao ulja Miroslava Kraljevića i nakratko porazgovarao s predsjednikom Tuđmanom.

Triler “Predsjednik je nestao” započinje saslušanjem Duncana, koje vodi predsjedavajući Zastupničkog doma Lester Rhodes pred Posebnim odborom. Ključno je pitanje Duncanu: “Jeste li stupili u telefonsku vezu s najtraženijim teroristom na svijetu”, kako je objavio Le Monde. A terorist se zove Suliman Cindoruk, “rođen u Turskoj, ali nije musliman”, vodi Sinove džihada. Naime, čim je Duncan shvatio prijetnju zemlji kompjuterskim virusom Suliman - virus se infiltrirao u Pentagon, a nitko ga nije znao zaustaviti - Duncan je sazvao Tim za upravljanje kriznim situacijama. Na sreću, teroristi su samo demonstrirali nedodirljivost virusa i povukli ga, prijeteći njegovim drugim, konačnim dolaskom.

Za virusom se pojavila njegova kreatorica, djevojka Nina iz Suhumija, u Abhaziji, u društvu dečka Augieja. Kontaktirala je Duncana preko njegove kćeri Lilly, u Parizu. I tako se ušetala u Bijelu kuću i slobodno je napustila. Prerušeni Duncan sastao se s Augijem na bejzbolskoj utakmici.

Nakon izlaska s utakmice dočekala ih je Nina u kombiju, no ubila ju je snajperistica s nadimkom Bach, koja je tog skladatelja slušala na poslu. (Potjecala je s Trebevića.) Slijedili su napadi na preživjelu dvojicu, koje su izveli nepoznati plaćenici.

Da skratim. Teško bi Patterson prodao “375 milijuna primjeraka knjiga” da nije majstor zanata. Ovdje prepliće tri pitanja o kojima ovise mnogi životi i smrti: kako zaustaviti virus, kako uhvatiti Cindoruka i, napokon, tko je izdajica u najužem timu Bijele kuće za krizna stanja.

Pripovjedač Clinton je uvjerljiv, ne samo zato što su “njegova”, odnosno Duncanova poglavlja pisana u prvom licu. Drugo je pitanje je li ih pisao Patterson. Nije to ni važno. Duncanov razgovor s ruskim veleposlanikom Ivanenkom prilično je bezobrazan, ali zvuči autentično. Čini se da su Rusi, zajedno s pobunjenim saudijskim prinčevima, podupirali teroriste.

Vjerojatno je Clinton dao autentični prilog romanu u Duncanovu obraćanju naciji, u 128. poglavlju krimića. No, ne znam je li zaslužan za to što se u knjizi pojavljuje Zagreb, u 102. poglavlju: “Privatni zrakoplov slijeće na usku pistu izvan Zagreba. Suliman Cindoruk se protegne, ustane i stubama spusti na asfalt.”

“Uskoro voze brzom cestom što se pruža paralelno s veličanstvenom planinom Medvednicom, tako dostojanstvenom u svojoj...” Možda pisci nisu znali obraditi Medvednicu, pa su taj komentar prekinuli zvonjavom mobitela i s tri točke. Svejedno, meni je ova zagrebačka pojava draga. Ostalo je pitanje tko su bili “vojnici” koji su terorista čuvali i ubili. Mogu to otkriti zato što armagedona, očito, nije bilo, pa njegova smrt čitatelju ne znači ništa. Istodobno, Zagreb je ostao nekako usamljen bez Hrvatske.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo