PIŠE ŽELJKO IVANJEK

STOTA OBLJETNICA SMRTI VELIKOG PISCA Naš svijet bio bi drugačiji da smo Matoša doista umjeli čitati

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 16.03.2014. u 20:05

Velikana su i izravno i neizravno cenzurirali, što se odrazilo i na recepciju

Sonet “Utjeha kose” bio je moj prvi i glavni ulaz u Matoša. “Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu”, glasi prvi od 14 njegovih stihova koje smo morali naučiti napamet. “Olovne i teške snove snivaju - Oblaci nad tamnim gorskim stranama”, započima “Jesenje veče”, koje smo učili zatim. Bit će vam lakše zato što je A.G.M. bio glazbenik, njegove su zvučnosti lako pamtljive, rekao nam je profesor Adelsberger.

U ondašnjoj socijalističkoj pedagogiji Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. VI. 1873. - Zagreb, 17. III. 1914.) bio je isključivo turoban stihotvorac, takoreći lirik. Od njegova hrvatstva i starčevićanstva ni slova. O pripovjedaču ništa. Bio je toliko, i tako, prilagođen nastavnom programu kako ne bi uznemiravao plahe, mladenačke socijalističke duhove. Nacionalnim pitanjem, prvenstveno. Njegova predratna Sabrana djela nismo ni vidjeli, a novih još nije bilo.

Povijest recepcije

O Matošu smo znali tek onoliko koliko je zabilježio tada još živući Dobriša Cesarić u pjesmi “Trubač sa Seine”, s podnaslovom “Matoš u Parizu”. U prvom licu pjesnik govori o svome siromaštvu. Njegov je ručak - čaj. On je vojni dezerter, stranac i siromah, posjeduje jedino pero i - Hrvatsku, kao bajku i davninu. Jedan je sveznalica dopunio prethodne činjenice napomenom da je Matoš putovao od Zagreba do Pariza - pješice.

Matoša je uveo u socijalizam “ustaški” leksikograf Mate Ujević, i to pod štitom Krleže, direktora Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, koji je 1955. izdao “Kristale duha: misli i poglede A. G. Matoša”. Možda je to bio najbolji način. Ali, mrtvom Matošu trebalo je oduzeti iz opusa određene pojedinosti, prvenstveno njegovo domoljublje i “steklištvo”. Priređivač kasnijih izdanja, Dubravko Jelčić, postupno je vraćao i Matošu i Ujeviću cenzurirane fragmente. Tako je nastao još jedan prilog nepisanoj povijesti domaće cenzure. Ali, pravi preokret u recepciji Matoša dogodio se 1973., kada su mu objavljena Sabrana djela u XX. svezaka (JAZU, Liber, Mladost). U njima je bio skriven drugi, nepoznati Antun Gustav Matoš, kojega kao đaci nismo poznavali. No, bilo je tu toliko tih svezaka, i toliko stranica, više-manje 8000, ili 7160 kako je zbrojio jedan antikvarni oglas, da je malo koji čitatelj uspio iz tolike “mase” izvući pojedine i pojedinačne, nove vrijednosti.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća, 20 svezaka ovog pisca i njihova tzv. dobra prođa bila je i znakom domoljubnih preostataka. Ili, jednako tako, obilježje vremena u kojem su se uz regale kupovali na kredit knjižni kompleti.

Ovakva hrpa Matoševih knjiga bila je, ma kako to apsurdno zvučalo, oblik posredne cenzure. Do tada ih je bilo premalo, a od tada previše kako bi ih se pročitalo na mah, u kontinuitetu. Kako čitati, uostalom, bilo čija sabrana djela? Kada je Jutarnji 2010. u samostalnoj knjižici objavio Matoševe novele “Život za milijune” i “Presvijetli ražnjić” neki su čitatelji nazivali i pitali: Odakle vam te pripovijetke? A bile su iz “Sabranih djela”.

Usput, malo je književnosti koje su spremne jedan čudesan pripovjedački opus, kakav je Matošev, bahato zanemariti i zabašuriti pod imenom humora, satire ili komedije, što su tobože niži žanrovi za našu zemlju “velikih” tragedija.

U mom polusnu dječak Matoš iskrada se iz vlastite kuće zato da bi se ušuljao u jedno dvorište iste ulice, Jurjevske, na broju 5. Tamo je dolazila njegova prijateljica Ivana, unuka bivšeg bana, buduća Brlić (1874. - 1938.).

Druga strana scene

Ivana i Antun spuštaju se danas uništenim kamenim stubama sve do potoka i trče šumom. Tamo nailaze na daždevnjaka, zastaju i gledaju ga. Sve poslije toga bila je, za oboje, surovost života i tzv. hude sudbine. Umišljam da je Antun želio očarati Ivanu svojim glazbenim umijećem.

Matoš je bio među rijetkim piscima i kritičarima koji su poznavali onu drugu, unutrašnju stranu glazbene i svake druge scene. Jer, publika na ispitnom nastupu glazbene škole samo je - publika. Ovaj mladićki prijelaz preko “rampe” bio mu je važan kako za tekstove o glazbi i skladateljima, tako i za one druge o operi i teatru. Ma štogod on pisao o svojoj čelo-prošlosti, zadržao je veliki respekt prema đacima. Pritom, imao je savršeno dobar “njuh”, baš kao i u mnogim političkim pitanjima.

Svaka čast operi, ali...

U gotovo programatskom tekstu, što se tiče umjetnosti, tiskanom na njemačkom u “Agramer Tagblattu” 19. VIII. 1909., i to pod naslovom “Trnoružica”, Matoš je pisao: “Opera je, sasvim sigurno, lijepa stvar... no može li opera uspijevati u birokratskom gradu bez jakog nacionalnog glazbenog pokreta, bez neophodnih simfonijskih orkestara i bez - novaca?”

U nas je umjetnost usnula poput Trnoružice. Matoš ju je nastojao probuditi okrutnim, no istinitim konstatacijama: još nemamo dobru nacionalnu komediju; kod nas su dobre knjige uvijek jadno, a jadne drame uvijek dobro plaćene; tantijemama isplaćenima Wedekindu, Leharu i Croissetu nećemo pružiti strancima nikakve dokaze naše kulture.

Suprotstavljao se svim “nacionalnim separatizmima” i “klikaškim regionalizmima”. Među ostalim, uzalud je dokazivao da je drama dobitnica Demetrove nagrade - “Stana” Milana Begovića - slabija od drame “Duše” Petra Petrovića. “Demetrova nagrada bez sumnje nagrađuje dramu, djelo, a ne eventualne subjektivne osjećaje pisaca”. Zbog ovakvog stajališta bio je proglašavan antihrvatom.

Matoš je umjetnik s više lica, velik i mudar pisac, čije riječi sudjeluju u najaktualnijim pitanjima. Ili je bio veliki prorok ili je Hrvatska po nekim stvarima i pojavama retardirana zemlja, koja i nakon stotinu godina raspravlja o jednim te istim temama koje je on već domislio. Da je cjelovito pročitan, čini mi se, naš bi svijet bio drugačiji. Možda čak bolji.

Sudar koncepcija zaustavio predstavu

Zvuči kao agramerska šala, no u cijelom obljetničkom kolu izostala je važna pojedinost. Vlado Štefančić kao scenarist i redatelj te Arsen Dedić kao skladatelj osmislili su glazbenu predstavu “AGM”. Među suradnicima okupili su ništa manje ugledne: N. Fabijanića (scenograf) i V. Barešića (dirigent i koautor). Sanjali su o premijeri 17. III. na dan Matoševe smrti, no stvorila se saga između autorske ekipe i kazališta Komedija. Upravitelj Niko Pavlović prigovorio je glazbenim brojevima koji su već izvođeni u “Lady Šram”. Štefančić smatra “da iz te predstave idu jedino teme koje su Matoševe”. Bilo kako bilo, vrijedilo bi za sve kada bi kazalištarci razriješili spor i postavili “AGM” . Tema i autorska ekipa obećavaju zanimljivu predstavu. Tim više što su zajednički ostvarili već cijeli niz uspješnica.

Izdvajamo