Katja Grcić, pjesnikinja i predana čitateljica, dramaturginja i prevoditeljica, drži da je Nobelova nagrada za književnost ove godine otišla u prave ruke: "Ženi zavidne erudicije i talenta, čija poezija nije jednoznačna i upravo u tome leži njezina vrijednost i svevremenost.
Moj je dojam da u poeziji, kako kod nas, tako i u svijetu, prevladavaju dvije osnovne struje, ona hermetična i intelektualna, ponekad stilski briljantna, ali nerijetko teško prohodna i zahtjevna za dekodiranje, te ona druga, ispovjednog karaktera, koja pak često zapada u klišeizirano ispisivanje vlastitih, manje ili više aktivističkih memoara. Čini mi se da Louise Glück baštini od obje struje, ali ne pripada ni jednoj.“
Jednostavna kao mit
Poeziju koju ispisuje Louise Glück vidi kao "odmak od binarnog i simplificiranog pogleda na svijet, onog kojem već dugo svjedočimo, kako u političkim, tako i u privatnim sferama. Louise Glück ne pristaje na pojednostavljene prikaze složenih ljudskih iskustava, ne zazire od intelektualnih uvida, ali ni od izravne emocije. Duboko razumijevanje unutarnjeg i vanjskog krajolika čovjeka, te sposobnost da ga se sažme u kadar stiha, a sliku pritom maksimalno izoštri - to je pjesnička vještina Louise Glück."
Pjesnikinja i prevoditeljica Ana Božičević, koja od 1990-ih živi u Americi, za poetiku Louise Glück kaže da je "jednostavna kao mit, svakodnevna i univerzalna kao jadikovka na kauču terapeuta ili uho prijatelja u kasnu noć - ali onog krležijanskog budućeg prijatelja - čitatelja koji će doći prekasno da pjesniku pruži utjehu.
Zato je Louise Glück pruža nama, nekom čistom duhovnom lirikom koju nudi kao buket jezivo svjetlećeg cvijeća u mrkloj noći." Govoreći o poziciji Louise Glück u američkoj suvremenoj književnosti ističe da je "na mnoge pjesnike ostavila dubok dojam, a sve uz neko samozatajno, pomalo ironično i asketsko odricanje od pažnje, kao da nam je ona to sve eto samo prenijela iz nekog mitskog ili duhovnog predjela. Viđena je kao zvijezda vodilja moderne, precizne lirike koja uzdiže obična iskustva."
U Americi su na pojedinim sveučilištima vrlo jaki postdiplomski studiji književnosti na kojima mnogi pjesnici kao autori, ali i kao predavači, uključujući Louise Glück, oblikuju cijele generacije mladih pisaca.
U zemlji u kojoj je Donald Trump dogurao pri sami kraj prvog i nadajmo se jedinog predsjedničkog mandata, Nobel njihovoj pjesnikinji mnogima je znak nade.
Zašto nije poznata
Pjesnikinja Brenda Shaughnessy komentira kako je divna vijest "da nutarnji život jezika i osjećaja - čuđenja i groznice i cijepanja i preciznosti - još uvijek može biti čut, čitan, i spoznat usred grube i neupućene tiranije."
Ana Božičević kaže: "U Trumpovoj Americi ova pobjeda pjesme jedne žene koja neumorno gleda spram univerzala i vječnosti služi kao rijetki korektiv bezobzirnoj realnosti. S druge strane, socijalno angažirani pjesnici pitaju se koliko za njih u stvari može progovoriti njena apstraktna pjesma koja se ori iz kula Ivy League.
Na studiju na Hunter Collegeu, Louise Glück je posjetila moju kreativnu radionicu, i dobro se sjećam burnih, angažiranih reakcija studenata i slušatelja njenog čitanja. Naravna, nezaboravna poezija Louise Glück progovara iz nekog unutarnjeg proročišta, a na nama je da se otvorimo njenoj viziji."
Kako tumači činjenicu da je, za veći dio, čak i svijeta bliska knjizi, Louise Glück slabo poznato ime?
"Možda je stvar u osobnoj prirodi njene poezije, koja se obraća direktno čitatelju prividno bez potrebe za kritičkom interpretacijom... U ovo doba često odjekne poezija javnijih tema, ili ona nošena valom teorije, a ne tiha pjesma u kojoj se žena, igrajući svoju ulogu u bračnom plesu, osjeti Penelopom, u direktnoj vezi sa ženskim arhetipom i mitom čije sudbinske korake/karaoke ona danas igra - ili neće."
Ženski rakurs
Krug čitatelja Louise Glück je relativno uzak, ali posebno profiliran. "Mislim da bi Louise Glück mogli i trebali svi čitati - no svakako je cijenjena za tako sažet a upečatljiv i osjećajan izraz od suptilnijih čitatelja koji u pjesmama traže snažne slike i žele čuti važnu vijest direktnim riječima: 'Na kraju moje patnje/stajala su vrata'", kaže Ana Božičević.
U završnim stihovima pjesme "Nostos", navodi Katja Grcić primjer, Louise Glück piše: "We look at world only once, in childhood. The rest is memory." (Svijet gledamo samo jednom, u djetinjstvu. Ostatak je prisjećanje.) "Baviti se rasplitanjem tog prisjećanja, važan je, ne samo intimni, već i društveni postupak. Pišući iz ženskog rakursa Louise Glück istovremeno stoji u tami i na svjetlu, afirmirajući emocionalnu i intelektualnu otvorenost i razmjenu", govori Katja Grcić pa spominje i stih iz pjesme "Moonless night":
"Such a mistake to want clarity above all things" (Tako je pogrešno težiti jasnoći povrh svega).
"Svjesna da se na taj način lako može osujetiti ostala osjetila, a time i iskustva.
Louise Glück nas izaziva da napustimo najveću zabludu djetinjstva, onu da se ljudi dijele na dobre i zle - otkriva nam da mogu biti oboje, i nježni i okrutni, i slijepi i dalekovidni. Ta je spoznaja bolna, ali prijeko potrebna. Vrijeme je da kao društvo konačno sazremo za stihove poput njezinih", zaključuje Katja Grcić.