DIV S MOTOVUNSKOG BRDA

VELI JOŽE Od te priče nema na hrvatskome jeziku bolje priče o slobodi

Od te Nazorove priče, pročitane davno, i već stoput zaboravljene, ostalo je samo sjećanje na jednu strašnu, nepodnošljivu djetinju žalost

Čim se nad Istrom nadig­ne oluja, a često zna biti da jugo raznese Pulu i da se pod vodom nađu ulice grada, vrati nam se priča o Velom Joži. Nju bi trebali pripovijedati meteorolozi na kraju večernjeg televizijskog dnevnika, jer od te priče nema na hrvatskome jeziku bolje priče o slobodi. Niti je iskrenijeg slobodara od Veloga Jože. A ni te priče ni slobode ne bi bilo da se onoga dana kada su Veloga Jožu i njegove drugove na brodu odvodili u Mletke nije nadigla velika oluja. Brod je potonuo, i na njemu silno istarsko divovlje, ali je Veli Jože spasio glavu. Div Ilija, prikovan za veslo, pred smrt ga je tad zakleo neka bude slobodan čovjek. Jože ga je poslušao, pa se s mjesnim kmetovima odmetnuo od gospodara i pobjegao na brdo - ono brdo na kojemu se nekad odvijao važan i ugledan filmski festival, što su ga zatim pojeli skakavci. Na tom su brdu pronašli zakopano blago. Zlata je toliko bilo da su svi mogli u sreći i veselju živjeti do kraja života, i još da im zlata pretekne za djecu i unuke.

Ali takva je ljudska priroda da su se kmetovi poklali oko podjele blaga. Velog Jožu ojadilo je kako se i dobra sirotinja, čim dođe do novca, pretvara u zlog i nepravednog gospodara. Pošao je dalje za svojom slobodom, borio se i ratovao sve do posljednje iluzije. A kada je i nje nestalo, Veli Jože je otišao svojim putem, da ga više nitko ne sretne i ne vidi. O njemu se samo priča, te se priče prenose s koljena na koljeno i imaju sve manje veze s onim stvarnim Jožom, što ga je od njega veći div Ilija zakleo da bude slobodan čovjek. O njemu je Vladimir Nazor napisao priču, koja je počinjala ovom, obećavajućom rečenicom: “Bilo je to davno, kad su ono providur Barbabianka i šjor Zuane Dalla Zonta, proto arsenala u Mlecima i kapetan motovunske šume, išli po mletačkoj Istri da označe vapnom cerove koji će se oboriti i prevesti u Mletke.” Od te Nazorove priče, pročitane davno, i već stoput zaboravljene, ostalo je samo sjećanje na jednu strašnu, nepodnošljivu djetinju žalost. U jednom su trenutku, naime, negdje usred priče, umirali divovi. Nazor je njihovu smrt opisao u tek nekoliko riječi - jer to i nije bilo tako važno u domoljubnom istarskom epu koji je imao posvjedočiti junaštvo i slobodoljubivost naših naroda i narodnosti - ali te su riječi, slučajno pogođene, bivale smrtonosno tužne. Samo toga se sjećam.

U jednoj prepravlje­noj priči, ili u mom doživljaju koji ima tek daleke veze s narodnom legendom i s Nazorovim proz­nim komadom, Veli Jože melankolični je istarski div. Njegov osjećaj uzaludnosti, slobode koja mu neprestano izmiče, kao što mu izmiče i duga kada pokušava ispod nje proći, učinili su ga takvim, melankoličnim.

Drugi slavni junaci, od Matije Gupca (koji je, navodno, postojao), preko Wilhelma Tella, Robina Hooda i Gulivera, stizali su do nekoga cilja, makar taj cilj bio i mučeništvo, dok Veli Jože naokolo luta poput Ahasvera, sam i beskoristan, još od onoga davnog vremena kada je odbio da bude rob, da bude kmet.

Po prirodi dobrodušan i lakovjeran, jak kao zemlja, Veli Jože izrastao je u golemu zahrđalu lučku dizalicu, koju su bezdušnici pretvorili u šest stotina tona staroga željeza. A samo je žudio za slobodom.

Izdvajamo