JASNA KOVAČEVIĆ, BIBLIOTEKARKA

VELIKI INTERVJU S RAVNATELJICOM KNJIŽNICE 'BOGDAN OGRIZOVIĆ' U ZAGREBU 'Ljudi danas ne znaju izraziti misli, funkcionalno su nepismeni'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 28.01.2018. u 16:28

Zagreb, 250118.
Knjiznica Bogdan Ogrizovic,Preradoviceva ulica.
Novinarka Mirjana Dugandzija i knjizevnica Jasna Kovacevic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIC
Foto: Damjan Tadić / CROPIX

O čemu govorimo kad govorimo o čitanju?

U ovom intervjuu - koji se dogodio sunčanog i toplog zimskog dana u knjižnici “Bogdan Ogrizović” na Preradovićevu trgu, a moja sugovornica je bila njezina voditeljica Jasna Kovačević - ne govorimo o uputama za uređenje stana, čitanju Googlea te burzovnih strategija 21. stoljeća. Riječ je o književnosti, romanima manjim i većim, humanistici općenito, možda teoriji glazbe ili plesa, društvenjačkim uvidima, sociologiji... no.

Navečer su u knjižnici tribine i promocije. Otkad je Jasna Kovačević ravnateljica, a i ranije, ugostila ih je stotine. Danju je tu i čitaonica. Sa studentima koji tu malo spremaju ispite a malo piju kavu odmah sam se srodila. Još kad sam doznala da imaju knjigu “Daleko zrcalo”, o crnoj smrti, kugi, koja je u 14. stoljeću pomorila trećinu čovječanstva između Islanda i Indije, te o drugim zanimljivostima toga krvavog doba (preveo Mate Maras, kojeg ovom prigodom srdačno pozdravljam), a ja je tražim godinama...

Jasna Kovačević u ovoj knjižnici radi od 1988. godine; prije dvije godine doktorirala je na temi narodnih knjižnica, dakle, onih otvorenih svom građanstvu, kakva je i ova u kojoj radi. Najpoznatiji njihov program je “Talk show: Kava i kolači” u kojem pisac Ivica Prtenjača - a sve su Jasna i Simo Mraović pokrenuli 1999. - čavrljaju s nekim kulturnjakom. Imaju vjernu publiku: ljude koji možda i nemaju s kim provesti tu nedjelju popodne. Možete i posuditi ili vratiti knjigu, i, kaže Jasna Kovačević - to je baš lijepi dan, svi su opušteni, s manje neugode će zatražiti savjet o knjizi koju su davno propust ili pročitati, studenti dolaze učiti...

Nisam obožavateljica Veselka Tenžere, ali sam zapamtila puno njegovih rečenica, pa i jednu iz ranih 80-ih, da se čovjek koji čita u nas percipira kao ‘onaj kojeg žena vara, a djeca ga se stide’.

Kako biste vi definirali čovjeka koji čita?

- Osim kad moraš čitati za školu ili faks... mislim da je to onaj koji se ne želi previše živcirati oko današnje loše političke situacije, teške svakodnevice, pa mu je knjiga neka vrst eskapizma, odmak od surovog života, prijatelj...

Ali ipak, bizaran lik?

- Na sreću, svi imamo svoje male krugove u kojima se družimo, dijelimo iskustva i naklonosti. Kad mi netko, ipak, kaže da je čitanje gubljenje vremena, ja ga pitam - a koliko ti gubiš vremena na društvenim mrežama? Vidim po sebi, imam fejsbuk profil, ali ga baš ne održavam. Tu mi za čas prođe sat vremena, i to me frustrira, jer ga vidim kao vrijeme ukradeno od čitanja.

Čitate u krevetu. Ne zaspite?

- Čitanje me razbuđuje, televizija uspavljuje. Kad završim sve što trebam, pripremim se za sljedeći dan, što ću odjenuti i u torbu stavim nekome obećanu knjigu - dolazi ugoda čitanja. Ja sam ujutro jako smotana. Moram popiti kavu, popušiti nekoliko cigareta. Ako se navečer ne pripremim, dođem na posao s etuijem bez naočala.

Slušam vas... i učim! Večernje pripreme mi ne idu od ruke, ujutro sam kao muha bez glave. A kraj vašeg kreveta je trenutno...

- I u krevetu! ‘August’ Johna Williamsa, povijesna fikcija u epistolarnoj formi, onda jedna knjiga koja mi se ne sviđa i nakon stote stranice neću je dalje čitati, zatim Laslo Vegel, te naši, Mihaela Gašpar i Ivica Prtenjača čije sam knjige pročitala u dahu, ali sad im se želim vratiti. Polako.

Bili ste na postdiplomskom iz književnosti, zatim ipak doktorirali bibliotekarstvo. Zašto?

- Jooj, mi bedasti Slavonci... ali sretna sam, ipak, imala sam divne profesore i s mog matičnog odsjeka, jugoslavistike, ali i Bekera ili Solara s komparativne. Otišla sam Vinku Brešiću na konzultacije za doktorsku radnju. On mi je savjetovao ‘Kalendare’ Ignjata Alojzija Brlića, jer je i on iz Slavonskog Broda, kao i ja... Ali arhiv u Brodu ima samo dva ta Kalendara, toliko i Osijek, a najviše ih imaju Beč i Maribor. To su bila godišnja izdanja puna raznih savjeta, priča, poput Danice, iz 19. stoljeća. Nisam valjda imala dovoljno erosa... a ni novca. Morala bih u Beč putovati, tad još internetom nije bilo tako lako nešto dobiti. I tako sam kukala svojoj prijateljici Nives Tomašević...

Književnoj urednici?

- Da, i rekla sam joj da sam ipak taj postdiplomski platila... Kako je ona baš počela predavati na Sveučilištu u Zadru, rekla mi je da su za mene, kao bibliotekarku, od književnosti bolje informacijske znanosti. Pristala sam, doktorirala... a sve to prije toga, još jednom, platila. Nije mi žao novca, jer bez toga ne bih sve te knjige pročitala.

Doktorice Kovačević, gdje je i u kojoj biblioteci posuđena prva knjiga u Zagrebu?

- Prije sto godina, 1907., takvu je biblioteku osnovalo Društvo hrvatskog zmaja. Prva prava, narodna knjižnica u Zagrebu bila je ona na Rooseveltovu trgu. Posuđivale su se knjige, uz krasopisom ispisane kartice. I kad sam ja počela radili, 1988., tu u ‘Bogdanu’, svaki član je imao ‘džepić’, sve pehaka i sve je štimalo... Danas imaš kompjuter, excel tablicu, i još si malo pješice pomažeš.

To prvo posuđivanje, prije sto godina... zaostajemo puno za Bečom, Grazom?

- Ne. A kasniji razvoj knjižnica, ovaj kvartovski model koji postoji u Zagrebu - to je baš austrijski model, on nije toliko razvijen na Zapadu.

Stvarno je lijepo kod vas, imate i puno sreće što ste baš tu. U samom ste centru društvenog života grada, na Cvjetnom trgu. Mogu li se korisnici uopće koncentrirati?

- Mogu... haha. Vole doći. Nama gravitiraju studenti s Pravnog faksa, imamo i stalne korisnike, osjećaju se kao u dobrom kafiću. Pa i imamo kavu, iz aparata... Ljudi onda i stvore neke svoje mreže, jer to nije kategorija ljudi koja se može provoditi po šoping centrima. I prvenstveno, osjećaju se dobrodošlim. Možeš sjesti na pod, ako nema stolaca, a jedna je Amerikanka i legla na pod, kao na plaži. Morala sam je upozoriti, ali s druge strane - drago ti je da su ljudi tako opušteni, da osjećaju toplinu...

Jeste li nekad imali neki ozbiljniji fajt, neki problem?

- Ma, gledajte, nekad vam dođe netko, obično, moram reći, žene, nabrijane, pa kažu, ja sam sve što imate pročitala...! Onda ja kažem: ‘Gospođo, pa ja ovdje radim tolike godine, pa koliko god se trudila, nisam’. Ali to moraš polako, moraš biti psiholog, pa se to malo relaksira. Onda shvatiš da ona čita samo jedan žanr, krimiće, ili ljubiće. Ili silom želi neku ‘in’ knjigu, a dobiti sada Kristijana Novaka... nema šanse!

Koliko primjeraka knjiga otkupljuje knjižnica?

- Sada, tri-četiri. Najviše pet. A nekad je to bilo - deset.

Jako malo.

- Otkad nam je Grad, a Grad je naš vlasnik, 2013. skresao sredstva, tako je. Dobro nam dođu naši programi, jer ti izdavač pokloni bar jednu knjigu, ako radimo neke izložbe, isto. To je problem svugdje, nije to samo u Hrvatskoj. I, knjige se ne kupuju. Čita se dosta, ali se ne kupuje. Za rođendane se ne poklanjaju knjige, nego parfem, koji si inače ne možeš priuštiti... Zagreb je, kaže se, lokomotiva knjižničarstva, i stvarno, ovdje znaš da ima 40 knjižnica, upisnina je 50 kuna godišnje, i možeš posuditi knjigu. I to je to. A imamo i jednu drugu situaciju, puno mladih je, recimo od baka, naslijedilo stanove i biblioteke, ali oni te knjige ne žele. Pa ih dobivamo na korištenje. Jer, sad se ti stanovi preuređuju...

Da, po novinama vidimo ogromne fensi stanove bez ijednog slova. Uređeni su za milijun eura i vode u kameno doba.

- Ja se volim vratiti Krleži, Matošu, to su moje knjige, ne dam ih! Ali i kad gledam inozemne emisije o uređenju stanova, pokažu nekih pet knjiga, onako retro dizajniranih... Pa to postave fino na komodu. Možda ti ljudi imaju neke časopise, CD-ove, ne znam.

I u kuhinji naljepnicu na kojoj piše bon appetit. Za čitanje. No... Najviše čitaju žene. Jednom mi je profesor Solar rekao da su žene više čitale i ‘Don Quijotea’. A Čehov u priči ‘Jonič’, opisujući gubernijski grad S., kaže kako bi, da nema djevojaka i mladih Židova, biblioteku mogli zatvoriti.

- Radili smo nekih pet istraživanja o članstvu u ‘Bogdanu’, i uvijek je ispalo da je 60 posto ženskog članstva. Ali ovisi i o navici. Tko je došao s roditeljima, u vrtićkoj dobi, ostaje član zauvijek. Ja sam počela raditi na dječjem odjelu, i sad ta ‘moja’ djeca imaju djecu koja i dalje dolaze. Jedan od njih mi je dolazio u pidžami i šlapicama... prekrasno. Sad je profesor na talijanistici.

Zašto toliko pušite? To ide s čitanjem?

- Počela sam sa 15 godina, i pušim baš puno. Imam dva brata i sestru, svi smo pušili, sad su oni svi prestali, pa ima smrdim, smrdi ti stan, kažu, pa - imaš puno godina... U spavaćoj sobi ne pušim, ali za kompom, dok sam radila doktorat, to je bilo strašno. To je kao neka kompozicija - kompjutor, kava, cigareta. Bez toga ne ide.

Sad kad ste doktorirali, sigurno ćete prestati. Iz Slavonskog Broda ste u Zagreb došli 1980., a kad ste završili jugoslavistiku, zaposlili ste se u - Loboru.

- U osnovnoj školi Lobor. Godinu i pol. Kad sam radila ujutro, dizala sam se u četiri, jer mi je bus kretao u pola šest. Išla sam do Zlatar Bistrice sat vremena, tamo smo dugo čekali jer nismo imali vezu za Lobor... a kad bih radila popodne, veza je bila katastrofalna pa sam išla pješice, stopom, tih osam kilometara, na opće veselje. Stao bi traktor, kombajn... sve je bilo dobro, a i ljudi te već upoznaju. A đaci se smiju - evo profe s kombajnom! Tad to nisam znala, Zoran Ferić je predavao u obližnjem Belcu. To je i njemu bilo prvo radno mjesto. Kad je otišao, neko vrijeme sam ga mijenjala. A mislila sam da ću se vratiti u Brod.

Pa?

- U to vrijeme sam već bila i na bibliotekarstvu... A u Loboru su mi ponudili - školski stan. Zahvalila sam se, ipak sam taj posao prihvatila onako... ajde da malo vidim kako je to. Imam dojam da cijeli život ne znam što hoću, ali znam što neću.

Mlade godine u Brodu?

- Prekrasne. Ja sam bila druga generacija usmjerenog obrazovanja, jezični smjer, ali bila sam dobra i u matematici, išla sam i na natjecanja. Moja mama je govorila, ja ne znam kako ona tako dobro prolazi, pa ona samo sluša ploče. A ja - Stonesi, Deep Purple, Jethro Tull... do daske, i - matematički zadaci. Družili smo se po kućama, pa čuješ od starijih, izašao je novi Borges, moramo to pročitati! Ja to ništa nisam kužila. U početku smo se poslije mature nalazili svakih pet godina... sad slabo. Otišlo je puno ljudi i na Novi Zeland, Australiju, jako udaljene zemlje.

Brod ima dobru knjižnicu?

- Jako. I prije rata i sad, preuređenu. Ali Brod je bio poznat, o tome je pisao i ondašnji Danas, kao grad s najviše kafića u Jugoslaviji. Ulicu smo zvali Pijana ulica. Sociološki, tad je Brod bio ispred Zadra. Danas... Ima Brod tu neku ljepotu malog grada, korzo koji izlazi na Savu. Na Savi smo živjeli, kupali se na Poloju. Skoro sam se utopila, primila me struja...

Ne znam, ja sam se kupala samo u Dunavu.

- Ono, kad te nosi u smjeru suprotnom od onog u kojem plivaš. Strava. Išla sam i na Petnju, veliko jezero iznad Sibinja. Na faksu sam živjela u domu na Savi, pa preko livada na kupanje na Jarun, to je onda bila bara, šaš.

Idete često u Brod?

- Pa, ne. Moja sestra se ljuti. Mama mi je umrla prije deset godina, tata davno, jako mlad. Uvijek su ti odlasci vezani za groblje. Moja sestra živi u našoj obiteljskoj kući koju nije preuređivala, pa kad uđem u tu kuću gdje je sve isto, stalno očekujem da ugledam mamu...

Neko vrijeme ste živjeli u gradskom stanu.

- Kao ravnateljica, 29 kvadrata, nakon 14 godina podstanarstva. Ne znam gdje nisam bila podstanar. Samo nisam nikad htjela Novi Zagreb, tamo sam se uvijek gubila. Ja sam ljevoruka, pa nemam baš neku orijentaciju. Pokojni pisac Simo Mraović živio je u Travnom, a kad se razbolio, posjećivala sam ga, zamolio bi me da mu nešto odem kupiti... nikad se nisam znala vratiti.

Gradski stan predao vam je Ivica Račan, kad i Janici Kostelić.

- Vratila sam taj stan. U sezoni kiselih krastavaca uvijek se u novinama pobrojalo koji to ‘povlašteni’ žive u gradskom stanu, i moje ime, samo nikad nije pisalo koliko ima kvadrata. Kad mi je Račan davao ključeve, 2001. godine, rekla sam mu - pa premijeru, mi smo iz istog mjesta. On me potapšao po ramenu, i tako slavonski rekao, ‘ta, ajte’, da ni ja to više ne mogu ni ponoviti. Malo smo pričali, pa sam mu rekli - Slavonaca u Saboru koliko hoćeš, a Slavonija na koljenima. A on meni da je to teško balansirati, jer ti onda kažu da samo vučeš svoje...

Zašto se niste udali? I za to su krive knjižurine?

- Pa, ja to nisam registrirala, ja sve malo volim divlje. Kako se to kaže... ja sam u divljem braku. Ali nemam djece, pa nekako i ne osjećam obavezu da to registriram. Jel’ to grijeh?

Još nije. Ali potonuli smo od Račanova vremena, možda ubrzo bude. Koliko ima doktora bibliotekarstva u Hrvatskoj?

- Nas je u Knjižnicama grada Zagreba 580 zaposlenih, a samo smo kolegica Milka Tica i ja doktorice znanosti. Kolegica Pavlaković nedavno je otišla u mirovinu. Ostali su profesori na fakultetima.

Što će vama taj doktorat donijeti?

- Znate što? Taj doktorat je meni donio, konkretno, 15 posto bruto na plaću. To je 800 kuna. Do moje mirovine, do koje imam devet godina, neću time pokriti sve novce koje sam u doktorat uložila.

Ej, ej, rekle smo da ćemo biti skroz pozitivne, da ćete malo ohrabriti mlade kojima se jebe što je bitcoin, nego su se bacili u isušenu kaljužu humanističkih znanosti i uvjerenja. Koja su ipak jedini način da ljudska vrsta preživi kao ljudska.

- Kad sam se upisala na faks, moja sestra, koja je bila uvjerena da idem upisati vanjsku trgovinu, što je osamdesetih bilo strašno in... a ja sam joj pokazala indeks Filozofskog, rekla mi je - studirat ćeš što voliš, ali nikad para nećeš imati. Ja sam trideset godina u ovoj knjižnici. Kad toliko godina čitaš, iščitaš što si htio, a ima toga još i što nisi, smještaš se u neki svoj okvir, i s vremenom shvatiš da to ima smisla. Premda su prijetnje sa svih strana. U novoj knjizi Terry Eagleton piše o smrti humanizma... Danas, recimo, govorimo kako fakultete trebaju voditi menadžeri, a time se humanizam ubija. I vidimo što se događa s našim humanističkim fakultetima. Vani ima puno ljudi, a meni je to tip pravog intelektualca, koji studiraju biologiju, fiziku, nuklearnu fiziku, i onda upišu neku književnost, povijest, što je, na kraju, i vrlo kompatibilno... ne može biti sve robotika. Naravno da je to potrebno, ali, recimo kad gledate internetske komentare na portalima, ljudi su funkcionalno nepismeni. Ne mogu izraziti misao, a u krajnjoj liniji, ne znaju ni razgovarati. Gledam po našim tribinama... ljudi često kao da ni ne slušaju, kao da jedva čekaju da se s nekim sukobe.

Da vas ne posvađamo s vašim korisnicima, a i da ostanete u dobru s hrvatskim piscima koji se kod vas promoviraju, a oni se manje-više svi mrze, što je OK... koje strane pisce najviše volite?

- Jako volim Mađare, Petera Nadasa jako volim, sve sam njegove...

One debele knjige?!

- E, pročitala, naravno. I kad sam ga upoznala, rekla sam mu da ga ludo obožavam, on se baš nasmijao. Latinoamerikance. Dok sam više radila s korisnicima, primijetila sam da ih baš Slavonci jako vole, možda je u pitanju ta povezanost sa zemljom... premda mislim da Slavoncima ta zemlja već ide na živce. Nobelovca Llosu, jako, tu njegovu historiografiju. I uvijek se dam iznenaditi. Kad su izašle Franzenove ‘Korekcije’, počela sam čitati u deset navečer, i uz Malnarovu ‘Noćnu moru’ u šest ujutro sam završila s romanom.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo