Edna O’Brien institucija je u irskoj, u neku ruku i britanskoj književnosti, Irkinja rodom, s radikalnom katoličkom domovinom oduvijek u kompliciranom odnosu, u Londonu vlastitim izborom posljednjih 55 godina, točno koliko do sad traje i njezino ime u književnosti. Zadnji roman, napisan 2015., “Male crvene stolice”, priču o nadridoktoru Vladu, građenom dijelom po liku i nedjelu Radovana Karadžića, “iscjeljitelja” krvavih ruku, u nas je objavljen ljetos (Ljevak, prijevod Ivana Ostojčić i Marko Kovačić).
O psihologiji zla
Naslov knjige referira se na 20. godišnjicu opsade Sarajeva, obilježenu postavljanjem 11.541 crvenih stolica u spomen na točno toliki broj poginulih u gradu, među kojima je bilo i 643 djece.. Kaže, točno pamti prvu misao koja ju je kasnije dovela do romana. “Sjedila sam s filmskom ekipom u vrtu, snimali su nekakav dokumentarac o meni. Redatelj je kazao kako je Tolstoj mislio da postoje zapravo samo dvije fundamentalne priče: jedna je o čovjeku koji putuje, druga o strancu koji dolazi u grad. Tad sam pomislila da bih mogla pisati o ratnom zločincu koji dolazi u malo irsko selo.”
Istraživala je rat u Bosni i Hercegovini, kulturu, navade, mentalitet, slušala prognane i traumatizirane, više puta išla u Haag, pratila suđenja Mladiću i Karadžiću ne bi li napisala roman u kojem se Fidelma, žena iz sela, vlasnica propalog dućana, nezadovoljna u braku, zaljubi u čovjeka za kojeg uskoro sazna da je ratni zločinac, što će sasvim izokrenuti njezin život. S jedne je stane to još jedan pokušaj da se ponešto kaže o psihologiji zla, s druge ilustracija kako zlo razara kad dotakne i one protiv kojih nije direktno upereno.
Nije, kaže rezolutno, nikad pomislila da bi, kad bi to i bilo moguće, razgovarala s Karadžićem ili Mladićem, prateći ta ročišta u Haagu. “Unaprijed znam što bi ti ljudi kazali, ponašaju se predvidljivo, svi govore iste stvari. Voljela bih razgovarati sa Sigmundom Freudom, ali ne s Radovanom Karadžićem. Zločinci ne odustaju od svoje priče o ispravnosti, makar su nekima dane godine robije za kojih mogu kontemplirati o prošlosti, djelima, motivima, a oni i dalje vjeruju u vlastitu ispravnost.”
Edna O’Brien ima 85 godina, iza nje je 17 romana, 9 zbirki priča, pet drama, dvije biografije i dvije zbirke pjesama. Uz nju su bitne nagrade, oko nje slavni prijatelji, autobiografija što ju je izdala prije par godina mnoge je zaintrigirala. “Mislim da je najvažnije što sam u životu naučila, ili se makar nadam da sam naučila, iako nisam sasvim sigurna u to - imati suosjećanje. Vidjeti druge ljude, vidjeti izvan mog osobnog, iako sam ja vrlo egoistična. Što se tiče moje profesije, najvažnije je ponovo čitati, iznova iščitavati moćnu poeziju, velike priče, romane, drame. To mi je najviše pomoglo u poslu.”
Teško djetinjstvo
Može li se pisati osiromašen za sjećanja? Može li biti pisac onaj kojem nije dano dobro pamćenje? “Ja sam jedan od onih pisaca koji drži da je pamćenje gotovo pa sve. Možda najbolji primjer genijalnosti što je vezana uz memoriju je Marcel Proust. Bitna je memorija, ali i moć opservacije. Ja imam sreće, u meni su naslage pamćenja. Pamćenja na moju zemlju i na život nakon što sam napustila Irsku. Kad imaš sjećanja, onda biraš, uzimaš ono što je bitno i stavljaš na papir kad ti zatreba. Recimo da pamtiš trenutak iz djetinjstva kako otvaraš ogradu, vrata koja su smrznuta, pamtiš dodir inja, te hladnoće na ruci, i kad se vratiš tome, dok razmišljaš o tome, osjetiš tu hladnoću, cviljenje zaleđenih vrata. Pamćenje je poput pastira koji te vodi. Zahvalna sam vlastitom pamćenju, ono je utkano u sve moje knjige. Pamćenje je u neku ruku dar, blagoslov koji ti je, ako jest, darovan djetinjstvom. U suvremenoj književnosti ima puno slavnih pisaca koji nemaju razvijena sjećanja. Doduše, pišu knjige kakve ja ne volim čitati.”
Otac je bio alkoholičar, majka je kao mlada djevojka bila sluškinja u Brooklynu, kasnije je ta žena često priželjkivala iz Irske vratiti se u Ameriku; djetinjstvo Edna O’Brien nije imala sretno, vjeruje da je baš zato osjetila potrebu pisati: “Pisanje je i proizvod duboko uznemirene psihe, neka vrsta terapije koja mi je jako pomogla. Još kao dijete lutala bih poljima i smišljala priče. Nisam ih zapisivala, ali sam ih izgovarala.”
Molitvenici i kuharice
U njezinu selu bilo je molitvenika i kuharica, na sve druge knjige podozrivo se gledalo. U razgovoru za Jutarnji, osvrćući se na ta vremena, kaže: “Zapravo sam imala i sreću odrasti u tom malom selu gdje se svi međuljudski odnosi jako dobro vidjeli, izloženi kao na dlanu, mogla sam osluškivati tajne, naslućivati intrige, iščitavati netrpeljivosti, pratiti sklonosti, podrške. Tome sam se često vraćala u svojim knjigama.”
Školovala se kod časnih sestara, potom studirala farmaciju i radila u dublinskoj ljekarni. U London se seli 1960., zajedno s tadašnjim suprugom, piscem Ernestom Geblerom. Samo godinu kasnije objavila je “Seoske djevojke”, danas klasik irske književnosti, roman u kojem piše o otkrivanju ženske seksualnosti u od crkve strogo kontroliranu društvu. “Seoske djevojke” u Londonu su tad doživjele uspjeh, u Dublinu odmah zabranjene, govorilo se da ih je napisala nimfomanka, da “kvare um mladih djevojaka”, crkva je bjesnila, knjigu su spaljivali, njezini roditelji osjećali se osramoćenima, dobro su, sjeća se, “znali zašto su kćer slali da studira znanost i držali je podalje od književnosti”. Ustrajala je, zaključuje, u pisanju, možda i stoga što su se njezini protivili tome da bude spisateljica.
Lude zabave
Iako za sebe kaže da cijeli život zapravo živi samotnjački, što joj u pisanju svakako ne škodi, desetljećima je bila sinonim ne samo za dobru književnost već i za lude zabave, pisala je, ne skriva, i na LSD-u, a njezin svijet napučen je slavnima prijateljima, Marlon Brando, Sean Connery, Jane Fonda... Jedna od anegdota iz tog doba kaže da je Paul McCartney, razočaran što žuri kući sa zabave, čuvati djecu, jer dadilja odlazi za koju minutu, otišao s njom i pomogao joj uspavati sinove. Zgrabio je staru gitaru koja se našla u sobi i spontano komponirao pjesmu o Edni.