FRANCO BERARDI BIFO

ZNAMENITI TALIJANSKI FILOZOF ZA JUTARNJI 'Novi oblik fašizma, koji nam kuca na vrata, nazivam trampizam. Cilj je potući i poniziti...'

Franco Berardi Bifo

Talijanski filozof lijeve provenijencije i široka spektra interesa, Franco Berardi Bifo, danas navečer je, zajedno s Bobbyjem Gillespiejem, pjevačem Primal Screama, gost Srećka Horvata na Filozofskom teatru.

Posljednji album Primal Screama “Chaosmosis” izravno je inspiriran filozofijom Franca B. Bifa, to je jedan od više razloga koji, eto, talijanskog filozofa i škotskog rockera istu večer dovode pred zagrebačku publiku.

Franco B. Bifo, svojedobno je bio među osnivačima kultne, prve piratske talijanske radiopostaje Alice, nekadašnji je član pokreta Autonomismo, 1970-ih blisko je surađivao s Felixom Guattarijem, začetnikom šizoanalize o kojoj je pisao i B. Bifo, koji se potom nastavio baviti paradoksima medijskog doba u kojem živimo, slobodom, kontrolom informacija, prirodom novinarstva, kapitalizmom i tehnologijom, terorizmom, pojavom novog fašizma...

Objavio je dvadesetak knjiga, u recentnim naslovima “Heroes: Mass Murder and Suicide” i “And: Phenomenology of the End” govori o mentalnom zdravlju, dotiče se i samoubojstava i alijenacije kao posljedica ovakvog vremena. Ne čudi, kaže, porast broja onih koji presijeku kontakte s vanjskim svijetom i ne izlaze iz kuće, pateći od tzv. hikikomori sindroma.

“Takvo ponašanje ne treba pojednostavljeno gledati tek kao patološki simptom, treba to razumjeti kao način prilagodbe antropološkim i socijalnim promjenama koje se događaju, kao odgovor na stres izazvan kompeticijom, eksploatacijom i nesigurnošću. Hikikomori je zdrava reakcija na život neizvjesnosti kakav stvara kapitalizam, izmicanje iz svijeta je razumljivo povlačenje iz tog pakla”, kaže.

Južna Koreja ima najveću digitalnu povezanost i jednu od najvećih stopa samoubojstva u svijetu. Korelaciju između tih dviju varijabli - digitalne razvijenosti i stope samoubojstva - potvrđuju i statistike. B. Bifo ističe da postoji povezanost između visoke razvijenosti i stope samoubojstava jer postoji i korelacija između digitalne, tehnološke povezanosti i gubitka empatije. Proučavajući društvo u kojem je egzistencijalni pritisak sve veći, a čovjek sve više usamljen i otuđen, nije osobito optimističan .

Za Jutarnji list “govorio” je e-mailom iz Atene. Njegovi odgovori vape za desetinama potpitanja, ali kako nismo razgovarali uživo nije ih bilo moguće postaviti.

Donedavno se činilo da na zapadu egzistira manje ili više uređena demokracija. No, prava radnika su sve fragilnija, socijalna država umire, školski i zdravstveni sustav polako se privatiziraju, slobode se smanjuju na račun straha od terorizma, a Europa počinje podsjećati na Ameriku. Onu njezinu, apsurda li, sad se već čini - bolju verziju, jer s erom Trumpa situacija će se tamo, vidimo, još više radikalizirati. Što nam je očekivati od svijeta u kojem živimo?

- Fašizam nam kuca na vrata, a problem je da su vrata otvorena. Otvorili su ih neoliberali lijevog centra. Sad je vrijeme priznati da nam nema izlaza, i nema povratka natrag. Bolje je biti realan i gledati stvari bez zavaravanja i iluzija. To je novi oblik fašizma, koji radije nazivam “trampizam”, a puni smisao te riječi je nadmašiti, nadigrati, potući, uništiti, nasrnuti, poniziti. Ponižavanje je ključna točka postmodernog fašizma koji već dominira nad slobodom, kulturom, pravdom i razumom.

Neoliberalni svijet jedino zanima maksimalno iskoristiti ljudski rad, ali ga nije briga za potrebe onih koji rade. Ljudima je dana široka paleta ljudskih prava, ali zapravo pravo na posao i nemaju. Pojedinac ima razna nominalna prava, kao i pravo na izbor, ali o malo čemu može odlučivati. Koliko daleko može ići taj paradoks?

- Imamo i pravo na posao, ali nema potrebe za radnicima pa ljudi ostaju nezaposleni. To se događa zadnjih 40 godina, od prvih početaka kad je tehnologija počela zamjenjivati ljudski rad. Ono što je radnički pokret mogao jest boriti se za preraspodjelu radnog vremena, za drastično smanjivanje radnog vremena i preraspodjelu dobiti koju stvaraju radnici. Ali, ne. Ljevica i sindikati izabrali su drugačiji put, oni su se odlučili braniti postojeći sustav rada. U tehnologiji su vidjeli opasnost, prijetnju, neprijatelja, odbacili su one koji su u sedamdesetima govorili o više novca i manje posla, marginalizirali su ih kao opasne ekstremiste. Vlade lijevog centra odbacile su jedini način da izbjegnu masivnu nezaposlenost, potom su se pretvorile u instrumente neoliberalne agresije. Tony Blair, Bill Clinton, Massimo D’Alema, Gerhard Schroeder, Françoise Hollande, svi ti mediokriteti su napravili karijere u zamjenu za izdaju i popločali put masivnoj nezaposlenosti, radničkom očaju i na koncu fašizmu.

Od kud je očekivati neku bitnu i moćnu pokretačku snagu koja bi mogla ohrabriti radnike na revolt i aktivan otpor? Što je danas njihovo oružje, ako ga uopće imaju?

- Danas su radnici potpuno nemoćni. Nedostaje im politička moć, pregovaračka snaga, a najviše osjećaj solidarnosti. Zato i glasuju za Trumpa, Orbana, Kaczynskog i Putina. Trebamo biti pripravni za dugačko razdoblje mraka, a za vremena mraka trebat ćemo se pripremati za novu eru humanizma i socijalne pravde. No, iskreno ne mislim da će progresivni poticaj i ishod doći od tzv. srednje klase niti od industrijskih radnika. Mislim da će pokretači sljedećeg ustanka i idućeg procesa oslobođenja biti kognitivni radnici, globalna Silicijska dolina, sto milijuna ljudi koji svakodnevno stvaraju i transformiraju globalnu mrežu. Samo oni imaju moć da onesposobe i reprogramiraju ovaj globalni stroj.

Finska je prva uvela temeljni dohodak, drugi o tome ozbiljno razmišljaju. Kako vam se to čini?

- Podržavam ideju osnovnog prihoda koji bi radije zvao egzistencijalni prihod, ali mjesečni priljev novaca ne bi trebao biti mišljen tek kao privremeni, prekarni oblik uzdržavanja za vrijeme nezaposlenosti, dok čovjek traži stalni posao. To treba biti početak oslobođenja od praznovjerja plaće, uvjetovanosti plaćom. Tokom modernog industrijskog doba vjerovalo se da čovjek ima pravo preživjeti samo ako prihvati tu ucjenu plaćenog posla. To je možda bilo potrebno u doba industrijske akumulacije, ali danas nije. Više ne trebamo raditi osam sati dnevno, sve je manje vremena potrebno provoditi u radu. Opstanak bi sad trebalo razdvojiti od potrebe za preživljavanjem i biti shvaćen kao osnovno ljudsko pravo. Ovo nisu puki snovi, to je izvedivo.

Izdvajamo