HUMANISTI I DRUŠTVENJACI

KULTURA STRAHA Ili se spašavamo svi, odnosno većina, ili nitko

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 07.05.2020. u 18:56

TOPSHOT - A member of the Military Emergencies Unit (UME) cleans a room during a general disinfection at the Sant Antoni extended care facility in Barcelona on March 27, 2020. - The death toll in Spain soared over 4,800 today after 769 people died in 24 hours, in what was a record one-day figure for fatalities, the government said. Spain has the world's second-highest death toll after Italy, and has so far suffered 4,858 deaths, while the number of cases jumped to 64,059. (Photo by Josep LAGO / AFP)
AFP

Usred pandemije Covida-19 Zagreb je pogodio i razoran potres, a cijela zemlja već osjeća i prve udare ekonomske krize uzrokovane virusom. Preporučuje nam se fizička distanca, zatvoreni smo u svoje kuće. Prijeti li nam potonuće u strah i tjeskobu? O tome smo razgovarali s vodećim humanistima i društvenjacima: Lukom Bogdanićem, Željkom Matijašević, Anitom Dremel i Kostom Bovanom

O kulturi straha, o samoj sintagmi, o njezinim posljedicama, o tome što uopće one znače, razgovarali smo s našim vodećim humanistima i društvenjacima Lukom Bogdanićem i Željkom Matijašević s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Anitom Dremel s Osječkog sveučilišta te s Kostom Bovanom s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Čini se da je objektivna stvarnost dobila prijeteći karakter, iskustva koja su bila rutinska dobila su zastrašujuće osobine i u tom je kontekstu strah dobio važnost na mnoge različite načine. Željku Matijašević s Odsjeka za komparativnu književnost u Zagrebu, profesoricu teorijske psihoanalize, pitamo koja je to “priča” (narativ) straha u psihoanalizi.

“Priča o strahu u psihoanalizi počinje kada i psihoanaliza. Freud je u početku upotrebljavao termin strah (Schreck) kao osjećaj naspram nečem realnom, a tjeskoba (Angst) je bila emocionalno stanje koje nema definirani objekt. U tekstu ‘Sputanosti, simptomi i tjeskoba’ Freud dodatno definira tjeskobu kao anticipirajuću. U tom tekstu obrće prethodno shvaćanje odnosa tjeskobe i potiskivanja pa je sada tjeskoba primarna i proizvodi potiskivanje.

Potiskivanje znači maknuti iz svijesti nepoželjne emocije i nagone, čime oni prelaze u nesvjesno, ali to ne znači da prestaje njihovo djelovanje. Naša duševna dinamika odvija se u međuodnosu psihičkog sukoba, tjeskobe i obrana od tjeskobe. Potiskivanje je jedan od mehanizama obrane od tjeskobe. Opreka između straha i tjeskobe malo se spominje u Freudovim kasnim djelima. Pojavljuje se novi pojam Realangst koji možemo prevesti kao realistična ili realna tjeskoba, odnosno tjeskoba koja nastaje kao odgovor na stvarnu opasnost.”

Temeljno pitanje u psihoanalizi jest koji su to uvjeti koji okidaju tjeskobu kao signal vanjske ili unutarnje opasnosti. Freud razmatra strah koji je vezan uz istinski traumatske situacije poput rata, velikih nesreća, te je Freudovo formuliranje “granatnog šoka” od kojeg su obolijevali povratnici iz Prvog svjetskog rata poslije dobilo ime posttraumatski stresni poremećaj. Za traumatske neuroze, u našoj psihičkoj dinamici, ne možemo biti pripremljeni i zato su tako mučne.

Britanski psihoanalitičar John Bowlby tijekom 1950-ih i 60-ih postavio je razvojnu teoriju privrženosti. “Privrženost bismo mogli definirati kao ‘trajnu afektivnu vezu okarakteriziranu tendencijom traženja i odražavanja bliskosti sa specifičnom osobom, osobito u uvjetima stresa’. To znači da dijete, ovisno o reakcijama odrasle osobe kojoj je privrženo, može razviti zdravu (sigurnu) privrženost ili nekvalitetnu privrženost (tzv. izbjegavajuću ili tjeskobnu).

Okolina koja na ambivalentan način odgovara na djetetove potrebe za emotivnom bliskošću, odnosno nekada je emocionalno dostupna, a nekada nedostupna i distancirana, razvija u djeteta tzv. tjeskobnu privrženost, a takva su djeca nesigurna i bojažljiva i sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane. Također je značajno razmatranje pojmova sadržavatelja (container) i sadržanog (contained) Wilfreda Biona koji je tvrdio da dijete izlazi na kraj s neizdrživim tjeskobama time što ih projicira u majku koja time figurira kao sadržavatelj-kontejner djetetovih tjeskoba.

Odnosno, majka je dovoljno dobra majka ako djetetova tjeskoba nije prijetnja njezinoj unutarnjoj ravnoteži te može ‘sadržati’ i ‘pospremiti’ u vlastitoj unutarnjosti djetetovu tjeskobu. Nakon što ju je sadržala, ona djetetovu tjeskobu može umanjiti, razmišljajući o uzrocima te tjeskobe. Takvo dijete će kao odrastao čovjek imati siguran unutarnji objekt, interioriziranu majku, koji će mu omogućiti da regulira vlastitu tjeskobu time što će dio sebe pretvoriti u svoj vlastiti unutarnji kontejner”, pojašnjava Željka Matijašević.

Profesora filozofije Luku Bogdanića pitamo što njemu znači sintagma “kultura straha”. On spremno odgovara: “Ne znam je li baš u ovo vrijeme ispravno govoriti o ‘kulturi straha’. Ako sam dobro shvatio vaše pitanje, zanima vas je li strah koji proživljavamo opravdan ili ne. Strah je emotivno stanje koje proizlazi iz percepcije realne ili imaginarne opasnosti. Sasvim je normalno da se strah javlja pred onim što nam je nepoznato i čije se posljedice ne mogu predvidjeti. Problem je kada strah prerasta u paniku, histeriju ili čak fobiju.

Činjenica je da je pandemija Covida-19 stavila svijet pred probleme za koje nitko nema rješenja. Situacija se na globalnom planu mijenja iz dana u dan. Kad se bolest pojavila u Kini, nitko nije pomišljao da će u manje od tri mjeseca SAD biti zemlja s najviše zaraženih. Isto tako, pandemija je u manje od tjedan dana razdvojila ne samo prijatelje i rodbinu nego često i parove. Ljudi su pokušali egzorcirati strah (i dalje pokušavaju) kolektivno i ritualno kao što su to oduvijek radili. Tako smo npr. svjedoci pjevanja i pljeskanja s balkona.”

U Hrvatskoj se ne može putovati iz općine u općinu, u Španjolskoj i Italiji nije moguće otići 200 metara dalje od kuće. Rim, Madrid, Pariz i New York sablasno su prazni. “Pandemija je već danas ostavila stotine tisuća ljudi diljem svijeta bez posla, a milijardama promijenila i najobičnije dnevne navike.

Upravo zato društvene, ekonomske i psihološke posljedice ove izolacije nisu još predvidljive. S druge strane, kao što sam aludirao na početku, treba se pitati o kakvom strahu mi govorimo. Iskreno mislim da je najgori strah onaj od vlastitih emocija, jer onaj tko se boji vlastitog srca taj ne može ni biti iskreno sretan. Ako se oslobodimo takvih strahova i iskoristimo ovo vrijeme da bolje upoznamo sami sebe, možda možemo iz ovoga što proživljavamo izvući i nešto pozitivno.”

Što “kultura straha” kao sintagma znači politologiji, a što psihologiji? S obzirom na to da su alati obje struke dostupni našemu sugovorniku Kosti Bovanu s FPZG-a, pitamo ga što karakterizira kulturu straha. Je li to, između ostalog, izostanak kritičkog diskursa? Neznanje, moć, posljedično - nadzor?

Bovan odgovara: “Iz perspektive psihologije strah je jedna od temeljnih emocija i kao takav ima svoju važnu funkciju za naše preživljavanje. Kad smo suočeni s nekom opasnom situacijom (ili je očekujemo), strah uzrokuje automatske fiziološke reakcije (ubrzani rad srca, znojenje itd.), ali, još važnije, utječe na naše ponašanje - postajemo spremniji za sukob ili za bijeg.

Na individualnoj razini, uz povećanje vjerojatnosti preživljavanja, strah ima još pozitivnih posljedica - postajemo osjetljiviji na ostale potencijalno opasne situacije, o njima se detaljnije i češće informiramo, i postajemo manje skloni rizičnim odlukama. U političkoj sferi skloniji smo voditi se aktualnim događajima, a manje stranačkim pripadnostima i ideologijom; posljedica čega je uzimanje u obzir ‘druge strane’, čemu inače u svakodnevnoj politici nismo skloni.”

Naravno, kaže, postoji i druga strana straha. “Na individualnoj razini možemo razviti različite anksiozne poremećaje ili (iracionalne) fobije. Ipak, dugoročno opasnije posljedice straha su one na razini zajednice. Kad smo kao zajednica suočeni sa strahom, bila ta ugroza opasna za sve ili samo za dio zajednice, skloni smo intenzivnije osjećati strah, osjećati ugrozu kolektivnog identiteta i posljedično smo skloni ponašati se ili podržati ponašanje drugih koje je usmjereno k zaštiti kolektiva i kolektivnog identiteta.

Primjerice, skloniji ćemo biti podržati zatvaranje granica, izbacivanje stranaca iz države, ratne pothvate, torture itd. Međutim, do tog kolektivnog straha i osjećaja ugroze kolektivnog identiteta dolazi kad se u javnom diskursu tako interpretiraju događaji, a pogotovo kad to čine politički akteri. Jednom kad se usvoji takva interpretacija - da nas treba biti strah jer smo ugroženi fizički i/ili identitetski - može nastupiti kultura straha.”

Riječ je, dakle, o situaciji kad društveni akteri svjesno diskurzivno oblikuju određenu situaciju kao strašnu, kao ugrožavajuću za kolektiv. “S obzirom na navedene psihološke mehanizme, ako je taj proces uspješan, tj. ako građani internaliziraju strah, bit će skloni ‘zatvaranju’ unutar sigurnosti vlastite grupe te podržavanju represije opasnih drugih ili čak odricanju vlastitih sloboda kako bi se opasnost razriješila. Ključno je pak za kulturu straha da taj strah opstaje i nakon što nestane sama ugroza; strah se neprestano obnavlja kroz diskurs vladajućih, potpomognut masovnim medijima.

Blisko uz kulturu straha možemo smjestiti i koncept sekuritizacije, koji se odnosi na proces kojim akteri javne politike ili probleme oblikuju unutar sfere sigurnosti; tako primjerice pitanje imigracije može biti predstavljeno kao sigurnosno pitanje za kolektiv, što legitimira provođenje izvanrednih mjera.

Možda najopipljiviji primjer kulture straha u posljednje vrijeme jest Amerika nakon rušenja nebodera WTC-a 11. rujna 2001. George Bush i njegovi suradnici iskoristili su strah/teror koji su osjećali američki građani nakon tog terorističkog napada kako bi pokrenuli dva rata na inozemnom tlu, te unazadili demokraciju u SAD-u kroz masovnu kontrolu i praktički neograničeno nadgledanje ponašanja građana te ozbiljnih kršenja ljudskih prava osoba optuženih za terorizam.”

Ključno je, kaže Bovan, da su građani internalizirali strah i podržali “rat protiv terorizma”, koji se, kako neki autori kažu, ubrzo pretvorio u “rat protiv demokracije”. Tako je, primjerice, 2001. godine 55 posto Amerikanaca smatralo kako je nužno ograničavanje slobode građana kako bi se spriječio terorizam. “Osim toga, važan aspekt za opstanak kulture straha bilo je jačanje patriotizma i jasno određivanje granica američkog identiteta. Kritiziranje Bushevih politika tako je bilo opisano kao neameričko i ugrožavajuće za sigurnost svih građana.”

Sociologinji Aniti Dremel sa Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku pitanjem sugeriramo da narativ straha nužno netko utilizira. U ovoj situaciji u kojoj smo se zatekli djeluje da su životi iznad svega - opresija, mjera, zabrana. Da je sve tu za čovjeka - međutim je li zaista tako? Kritički je diskurs tek u ovako radikalnim situacijama ugašen. Dremel odgovara: “Ako želiš rat, samo reci ljudima da su napadnuti i optuži pacifista, imat ćeš ga.

Svjedočimo izraženoj tendenciji da se akteri u javnom prostoru služe namjerno iskrivljenim i netočnim ‘činjenicama’, kao i da se ugrožavaju ljudska prava te da se pod krinkom tobožnje demokracije u ruhu populizma provlače potencijalno vrlo opasne silnice autoritarnosti, koje sadrže sjeme totalitarnosti.

Širenjem definicije politike (na tijelo, hranu, zdravlje, jezik…) infantiliziranoj se javnosti naoko nudi ideja uključivanja u stalno nove sfere aktivizma - bez obzira na to što se veza između prosvjeda i politike promjena usložila. U atmosferi obilježenoj strahom dramatično se smanjuje potencijal za kritičko mišljenje i djelovanje i olakšava demagoška mobilizacija javnosti uglavnom u smjeru koji žele trenutne političke elite.”

S obzirom na to da je nedavno uređivala časopis “Treća” koji je imao za temu feminizam i kulturu straha, pitamo našu sugovornicu: kako razgovaraju feminizam i kultura straha? “Sigurnost jest osnovna potreba i važan zahtjev, no raspravu o politici straha valjalo bi proširiti na ukupni vrijednosni i normativni okvir, na diskurzivne i socijalne uvjete koji ga omogućuju, na politiku identiteta, spregu znanja i moći… Već je prethodna teza - da najugroženije skupine dobro pokazuju gdje stojimo kao društvo - naglasila koliko je važna solidarnost, bez nje je teško govoriti o društvu.”

Potreba da se držimo fizičke distance zatvorila je neke žene i djecu u domove u kojima trpe različite oblike obiteljskog nasilja (naravno da, nažalost, i neki muškarci trpe nasilje, no u dominantnom broju slučajeva oni su počinitelji). “S tim se složenim problemom nismo kao društvo do sada uspješno suočili ni u vremenima neobilježenima krizom, a sada se posebno čini da padaju u drugi plan. Pritom se teško, čini mi se, uviđa duboka struktura rodne dimenzije znanja/moći.

U ključu androcentrizma možemo tumačiti ne samo ovu činjenicu nego i korporatizam i komercijalizaciju straha bez etike brige. Nije moguće na jedinstven način odrediti što je to feminizam danas. Feminizam kao teorija i praksa već je ispisao kompleksnu povijest i moguće je zauzeti cijeli niz pozicija koje su među sobom čak izrazito suprotstavljene a da sebe nazivaju feminističkima, od teorija razlika, preko teorija nejednakosti do teorija ugnjetavanja te raznorodnih na njima zasnovanih prijedloga socijalne politike i zamišljaja promjena, od reformskih do revolucionarnih.

Nezgodu s odredbom feminizma još treba pojačati - intersekcijom rodne dimenzije drugim dimenzijama, prvenstveno klasnom. Neki se i boje feminizma, jer kroz ideološke neznanstvene asocijacije proizvode optužbe za probleme s kojima se suočavamo i lijepe ih na žrtvene jarce. Ipak, unatoč silnicama diverzifikacije, feministička je angažiranost obilježena hrabrošću u suočavanju s mnogim strahovima, klimu kojih potenciraju širi društveni, kulturni, ekonomski i politički sustavi kako bi polučili određene partikularne svrhe.”

Profesorica Matijašević nam se iz psihoanalitičkog očišta nadovezala na sugestiju da danas živimo više nego ikada kulturu straha i kulturu fobije. “Američke pedesete su prikladno označene kao ‘doba tjeskobe’, u vezi s poemom Wystana Hugha Audena ‘Doba tjeskobe: barokna ekloga’ (1947), koja opisuje upravo potragu za identitetom i smislom u svijetu koji se ubrzano mijenja i industrijalizira.

Zašto se pedesete označavaju kao početak doba tjeskobe koje mi danas živimo? Zato što je to razdoblje u kojem su se ljudi morali sroditi s mišlju da na Zemlji postoji oružje masovnog uništenja - atomska bomba. Danas je ta tjeskoba gotovo eksponencijalno uvećana upravo u skladu s time koliko je život na Zemlji postao nesigurniji, u ekonomskom i ekološkom smislu. Mislim da već odavno nije moguće privatizirati stres. Korona je zadnji dokaz toga. Ili se spašavamo svi, odnosno većina, ili nitko. Također mi smeta proglašavanje egalitarizma. Nije to nikakav egalitarizam jer su uvjeti u kojima smo bolesni, ili nismo, od virusa korone - drastično različiti.”

Je li fobija zaštitni, obrambeni mehanizmu od tjeskobe? “To je važno pitanje i odgovor varira od strukture do strukture. Kako je tjeskoba slobodnolebdeća te može zaposjedati različite objekte, i seliti se od objekta do objekta, ali u načelu je stalno prisutna - ona je vrlo bolno stanje. S jedne strane, npr. možemo reći da smo dobro prošli ako nam se tjeskoba fiksirala na neki objekt i time pretvorila u neku fobiju, kao što je strah od letenja. I što radite? Funkcionalni ste i ne letite avionom.

Ali što ako se vaša tjeskoba prilijepi za neki objekt na takav način da vam onemogućuje život kao, primjerice, fobija od ljudi, od hrane, od zaraze, od bolesti? Tu je već nemoguće govoriti o kvalitetnom životu. Ili što ako se tjeskoba zalijepi na neki vanjski objekt na društvenoj razini te se pretvori u ksenofobiju, homofobiju, poznato nam je to…”

Pripadaju li onda strahovi i tjeskoba tzv. normalnoj patologiji? Kroz smijeh odgovara: “U psihoanalizi je prototip svih strahova strah od gubitka objekta, odnosno separacijski strah, ali bez separacije nema individuacije. Znači, da bismo postali individue i izašli iz simbiotske veze s prvobitnim objektom, moramo proći i osjetiti stanja straha. Istovremeno strah tvori jezgru našeg nesvjesnog jer je potisnut i jer ga ne možemo izbjeći.

Osjećaji straha i tjeskobe su univerzalni. Oni su naše signalne lampice, naši osigurači, te upućuju da smo u nekoj opasnosti. Tako je to u normalnim uvjetima. No, u sadašnjim uvjetima u kojima naše društvo proživljava dva velika straha, globalni strah uzrokovan pandemijom te strah od novih potresa, a da ne govorimo o egzistencijalno ugroženima, nezaposlenima, a njihov broj će se povećavati, teško je uopće reći što je realni strah, a gdje je iracionalni strah. U ovom trenutku mi živimo Realangst.

No, ako smo dvadeset i četiri sata dnevno u mislima s koronom i potresom, takve će nas tjeskobne misli posve onemoćati i uzrokovati paralizu ikakva djelovanja. A ondje gdje osjećamo kako nas tjeskoba paralizira svakako bismo trebali potražiti psihološku pomoć, a da pritom nikako ne mislimo da je to dokaz da smo moralno slabi i neotporni. Valja nam zaboraviti i nadići retoriku slabosti i snage, nemoći i moći, straha i neustrašivosti jer je to psihopatska ‘melodija’.”

Filozofa Bogdanića nagovaramo da nam, iako je opasno davati ikakve predikcije, ipak pokuša odgovoriti na pitanje što, po njemu, djeluje kao posebno problematično u ovoj situaciji. Raspad zdravstvenih sustava, neznanje, fake news, neodgovornost političkih i medijskih elita?

Spremno odgovara: “Pred očima svih je neefikasnost američkog zdravstvenog modela. Geopolitičke promjene su već vidljive; soft power SAD-a je na svom historijskom minimumu, kao i solidarnost unutar zemalja Europske unije. Paradigma slobodne trgovine je pred virusom dovedena u pitanje. Kubanski civilni i ruski vojni liječnici pomažu Italiji u borbi s virusom. U zemlji s NATO bazama voze ruski vojni kamioni, dok Kinezi raznose medicinski materijal po svijetu. Borba za soft power je u punom jeku. Ideja imuniteta krda dovela je zemlje čije su elite takvo što zastupale do toga da su se i same zarazile.

Skoro da nema političara i analitičara koji u posljednjih mjesec dana sam sebe nije opovrgnuo. Mnogi od njih su pokušali, i još pokušavaju, profitirati u ovoj situaciji - kako politički (npr. Orban), tako i ekonomski. Potpuno s pravom portugalski premijer okarakterizirao je izjave nizozemskog ministra financija kao odvratne. Dok su najproduktivnije regije Italije pod najgorom opsadom virusa te je proizvodnja uglavnom zaleđena kao i u Španjolskoj, neke zemlje stvaraju ogromne profite riskirajući živote vlastitih radnika.”

Ako sve prođe dobro, kaže, naći ćemo se pred krizom svjetskih razmjera u kojoj, kao što je već sada vidljivo, tone i tone pomodnog štiva (uglavnom neoliberalnog) mogu biti dislocirane u spremišta biblioteka, jer modeli i ishodi koje su proučavali i poučavali teško da će više ikada biti primjenjivi. “Sve to nije ništa neuobičajeno u momentima kada padaju uvriježene paradigme, da ne kažem civilizacijski obrasci. Isto tako, naravno da policija i vojska nisu na ulicama u velikom broju zemalja samo da bi čuvale dobre građane, već kako bi čuvale vlasništvo u slučaju da situacija precipitira te da se pokrenu oni koji više nemaju što izgubiti.”

Politologa Bovana za kraj pitamo je li trenutak koronavirusa i potresa u Zagrebu opasan, može li se odrediti kao trenutak u kojem se kultura straha u sprezi s političko-ekonomskim odlukama ponajbolje razvija, prepoznaje. “Smatram da ovo jest potencijalno opasna situacija za demokraciju u Hrvatskoj, ali i u ostalim zemljama koje se suočavaju s koronom (kod nekih, poput Mađarske, čini se da je demokracija već izgubila pred koronom). Nekoliko je razloga za to. Prvo, situacija je očito ozbiljna i postoji istinska prijetnja zdravlju građana, pogotovo uz eksponencijalni rast broja oboljelih i ograničenja zdravstvenog sustava.

Drugo, s ovako ozbiljnom zdravstvenom prijetnjom nismo se u ovakvim razmjerima susreli nikada, što povećava strah i paniku, ali i povjerenje građana u autoritete (znanstvenike, stručnjake i vladajuće). Treće, unatoč novini krize, vidimo u javnom diskursu analogije s ratom općenito, ali i Domovinskim ratom specifično, što potencijalno pojačava isključivo razumijevanje kolektivnog identiteta i retraumatizaciju društva.

Četvrto, znanstveni autoriteti i iskustva pojedinih država pokazuju da uspješno zaustavljanje koronavirusa uključuje već u ovoj fazi ograničavanje sloboda građana i potencijalni dublji nadzor građana. Peto, u medijima smo suočeni s nizom kršenja naputaka o samoizolaciji što generira ljutnju među građanima. Ta ljutnja, u kombinaciji s relativno velikim rizikom od zaraze i svega navedenog, rezultira podržavanjem širih društvenih sankcija, odnosno jačih mehanizama kontrole građana (čak i po cijenu ‘kažnjavanja nedužnih’).”

Kaže da ovdje mora istaknuti i opasne napise na društvenim mrežama i u pojedinim medijima koji kroz lažne vijesti moraliziraju i kritiziraju organizacije civilnog društva usmjerene na ljudska prava, demokraciju ili antifašizam za njihovo navodno nedjelovanje u kriznim vremenima. “Ako takav diskurs opstane i bude prihvaćen u javnosti, otežat će opstanak takvih organizacija. U vrijeme ekonomskih ili ratnih kriza javni prostor i okupljanje građana u javnom prostoru u demokratskim društvima u principu nisu ograničeni, već predstavljaju potencijal za građansko djelovanje.

Za razliku od toga, obnova javne sfere (prvenstveno u vidu njezina fizičkog aspekta, npr. prosvjeda, glasovanja, potpisivanja peticija, okupljanja na tribinama i sl.) bit će dodatno otežana zbog straha od zaraze. Postoje upozorenja i savjeti kako da se uvode izvanredne mjere u okviru demokratskih procedura – moraju biti vremenski ograničene, opće, konstantno se treba preispitivati njihova nužnost itd. 

Konačno, kako Henry Giroux ističe, ‘ako želimo da se politika vrati u centar individualnog i društvenog djelovanja, društveni/javni život ne smije biti motiviran kulturom straha, već strašću prema javnom djelovanju, etičkom odgovornosti i obećanjem supstancijalne demokracije’”, zaključuje Bovan. 

Izdvajamo