Unatoč obilju festivala uzduž i poprijeko Hrvatske, INmusic i danas drži centralno, najvažnije mjesto na domaćoj open-air festivalskoj sceni, ali i onoj u susjedstvu jer ma koliko velik bio, Exit se upravio prema dunavskoj dance areni, a slično brode i njegove jadranske podružnice. Uz to, postoji i nešto što se zove kulturološka, izvođačka i autorska razlika između Nicka Cavea, Davida Byrnea i Queens of the Stone Agea na od institucija nedovoljno priznatom INmusicu, odnosno Davida Guette, Erica Prydza i Armina Van Buurena na zbog turizma obilato potpomognutoj splitskoj Ultri.
Da nije bilo i da nema INmusica, slabo bismo ovdje vidjeli ili uživo slušali Nicka Cavea, Franz Ferdinand, Morrisseya, Iggyja & The Stoogese, Sonic Youth, Mobyja, Kraftwerk, The Flaming Lips, LCD Soundsystem, Arcade Fire, The Streets, TV On The Radio, New Order, Arctic Monkeys, The Black Keys, Pixies, Kings Of Leon, Rudimental, Florence & The Machine, PJ Harvey, Wilco, Michaela Kiwanuku... - da pobrojim najvažnije headlinere, a koje rijetko ili nikad nismo imali prigode ugostiti mimo festivala na Jarunu.
Jedino je šteta što zbog zakonitosti i ekonomske snage tržišta Hrvatske i susjednih zemalja, a donekle i gabarita jarunskog otočja - o izostanku jačih potpora gradskih i državnih kulturnih institucija ili čak preprekama i opstrukcijama da i ne govorimo - INmusic ni uz dolazak publike iz daljeg inozemstva ne može dosegnuti veličinu španjolske Primavere ili mađarskog Szigeta. Zauzvrat nudi intimniji ugođaj i mogućnost da najvažnije od ukusnog programa doista stignete apsorbirati pa evo pregleda izvođača za preporuku na trinaestom INmusicu.
NICK CAVE & THE BAD SEEDS
Mnogo je ljudi u Hrvatskoj pošizilo kad je shvatilo da Nick Cave prošle jeseni dolazi u Ljubljanu i Beograd, ali ne i u Zagreb - eto vjerojatnog razloga tadašnjeg nedolaska - na čiji se INmusic ponovno vraća. Svaka čast raznim praizvedbama ovih ili onih izvođača, ali i “premijerni” i “reprizni” koncerti Nicka Cavea su među onima koje ćete pamtiti cijeloga života. Naravno, festivalska set lista uvijek je nešto kraća od one sa samostalnih nastupa, no prema popisu s Primavere otprije dva tjedna, ne i drastično drugačija od one jesenas u Ljubljani. Ipak, Cavea nije uputno propustiti, bili vi prije osam mjeseci u Ljubljani/Beogradu ili ne, odnosno gledali ga prvi put u životu ili dvanaesti-trinaesti put poput potpisnika ovih redaka jer posrijedi je jedan od opusom najvećih, utjecajnošću najvažnijih, kvalitativno najkonzistentnijih i osobnošću najkarizmatičnijih autora i izvođača u povijesti rocka i cjelokupne popularne glazbe. Dakle, izvjesno je da će opet biti čarobno i magično, potresno i prekrasno jer mračan i bolan, ali i suptilan i nježan album “Skeleton Tree” te na njega nadovezani koncerti s The Bad Seedsima, jednim od najboljih pratećih sastava svih vremena, Nicku Caveu dođu i poput psihoterapije nakon tragične pogibije sina Arthura.
DAVID BYRNE
Glazbena ikona New Yorka uvijek je rado viđen gost u Hrvatskoj, a u Zagreb se vraća da bi na INmusicu (premijerno) nastupio i na krilima novog albuma “American Utopia” koji se ne samo naslovom zgodno naslanja na prošlogodišnji “American Dream” LCD Soundsystema, čiji je frontmen James Murphy jedan od onih koji su u glazbu krenuli inspirirani Byrneovim legendarnim Talking Headsima. Nakon punk i new wave dana prometnuo se u jednog od stilski najraznovrsnijih kantautora i izvođača, inovatora i izdavača (Luaka Bop), promišljatelja popularne glazbe i promicatelja world music scene te publicista knjiga poput “Biciklističkog dnevnika”. Nepobitno, Byrne je ostao inteligentan ekscentrik i eklektik koji u svojoj glazbi i danas vješto kombinira afro-beat i karipske ritmove, disco i funk, new wave i postpunk, ali i rhythm & blues, gospel i folk. Koliko se vidi iz recentnih set lista, Byrne ni na INmusicu, podržan svom silom udaraljkaša, ne bi trebao ispustiti klasike Talking Headsa poput “I Zimbra”, “Once in a Lifetime”, “This Must Be the Place” i “Burning Down the House”.
ST. VINCENT
Ako je David Byrne unatoč ekscentričnosti uspio postati i pop-zvijezda, nešto slično pošlo je za rukom i St. Vincent, pravim imenom Anne Erin Clark iz Dallasa. Kalila se na glazbenoj školi Berklee u Bostonu, ali i u kolektivu/zboru The Polyphonic Spree te kroz suradnje s izvođačima poput Sufjana Stevensa, i to prije objave solističkih albuma “Marry Me” i “Actor”, da bi “Strange Mercy” 2011. godine na opće iznenađenje ušao u Top 20 najprodavanijih u Americi. Još je veći uspjeh postigla s albumom “St. Vicent” iz 2014., a osim što je njezin “Masseduction” jedan od najupečatljivijih albuma 2017., iza sebe ima i zajednički “Love This Giant” (2012.) s Davidom Byrneom. Ništa čudno jer je rano počela slijediti i njegove ideje, kao i nit vodilju Kate Bush i Joni Mitchell, Patti Smith i Carole King te Bowieja i Becka. St. Vincent je ne samo vrsna stilistica nego i inteligentna čudakinja koja na “Masseduction” propituje što ljude kroz moć, seks, ljubav, droge i starenje tjera u tjeskobu. No ne bojte se, njezina glazba je zabavna koliko i pametna, odnosno plesna koliko i misaona.
QUEENS OF THE STONE AGE
QOTSA je jedan od rijetkih rock-bendova koji su uspjeli postati veliki i popularni nakon 2000., premda korijeni lidera Josha Hommea i nekadašnjeg mu prijatelja i “partnera u zločinu” Nicka Oliverija sežu još u kasne 80-e zbog djelovanja u pionirskom stoner-rock bendu Kyuss te veza s Markom Laneganom iz Screaming Trees za mikrofonom i Davidom Grohlom iz Foo Fightersa i Nirvane koji je bubnjeve udarao na antologijskom “Songs for the Deaf”. Osobno mi se posljednji album “Villains” (2017) - donekle rogobatan hibrid boogieja i funka, odnosno pokušaj oplesnjavanja rocka u produkciji Marka Ronsona - nije svidio, no QOTSA je ipak - mogli ste se uvjeriti u to na Križankama, Radaru i Velesajmu - jedan od ultimativnih rock’n’roll bendova. I to ne samo u ovom stoljeću nego još tamo od postanka The Stoogesa i MC5, Black Sabbatha i Led Zeppelina, The Doorsa i Blue Oyster Culta, Creedencea i Ramonesa, Black Flaga i Nirvane. U njihovoj ostavštini Homme je našao poticaj da i svoj sastav - zahvaljujući opasnom destilatu punka, grungea, metala, psihodelije i power popa te garažnog, progresivnog i stadionskog rocka - uvrsti u galeriju besmrtnika.
INTERPOL
Za razliku od Editorsa iz Birminghama, Interpol iz New Yorka smislenije su uhvatili bit “darkerskih” bendova poput Joy Divisiona, The Curea, Echo & The Bunnymen ili Bauhausa, a onda zaprimljene utjecaje prometnuli u elegantnu cjelinu, posebice na prvom “Turn on the Bright Lights” (2002.) i drugom albumu “Antics” (2004.), nakon kojeg sam ih gledao u Austinu, Texas. Doduše, tada su me malo razočarali predugim pauzama i štimanjem instrumenata između pjesama, no njihova estetika, donekle srodna i onoj The Nationala koji nam ponovno dolaze u Zagreb u srpnju ove i The Afghan Whigsa koji su razvalili Tvornicu u lipnju prošle godine, nije bila upitna čak i ako su im kasniji albumi nešto manje dojmljivi. Ako ništa drugo, bit će zanimljivo usporediti live dosege spomenuta tri benda, uz napomenu da je nastup Interpola na INmusicu jedan od rijetkih ove godine s obzirom na to da novi, šesti album “Marauder” u produkciji Davea Fridmanna izlazi tek koncem ljeta. “Milenijalci” će biti u transu.
PORTUGAL. THE MAN
Zahvaljujući plesnom i poletnom singlu “Feel It Still”, Portugal. The Man je postao jedan od najemitiranijih izvođača prošle godine, a na konto posljednja tri albuma “In the Mountain in the Cloud”, “Evil Friends” i “Woodstock” jedan od hvaljenijih (indie) pop sastava u ovoj dekadi. Subjektivno, nisam fasciniran tim bendom s Aljaske pod vodstvom Johna Gourleyja i Zacha Carothersa koji danas žive u Portlandu, Oregon, ali objektivno ne mogu ni predbaciti ukusnosti njihove slojevite i blago psihodelizirane ili otvoreno plesne pop-glazbe u kojoj često uklapaju niz glazbenika i glasovitih producenata poput Mikea D-a iz Beastie Boysa, Danger Mousea ili Caseyja Batesa. Neki ističu i srodnost s nekim od radova Briana Wilsona (Beach Boys) i Pink Floyda, a ako volite sastave poput MGMT-a, Broken Bellsa ili Cage the Elephanta, onda nemojte propustiti Portugal. The Man.
THE KILLS
Nisam prošlo ljeto bio u Zagrebu kad su The Kills nastupili u Tvornici pa o tome ne mogu ništa reći, no gitarist/bubnjar Jamie Hince i pjevačica Alison Mosshart, ujedno i suradnica Jacka Whitea u The Dead Weather, stekli su solidnu reputaciju kroz pet albuma i pet EP singlova, a zahvaljujući intrigantnom “sukobu” punka i bluesa, rocka i elektronike. Budući da su duo, ponikao u slično doba, The Kills su prečesto uspoređivali s The White Stripes. Unatoč kasnijoj suradnji Alisson i Whitea te sklonosti minimalizmu i lo-fi pristupu glazbi, bitne su i razlike jer glavnu rolu za mikrofonom igra žensko, a ne muško, ritmičnost je bitno drugačija, kao i tretman gitara pa su u konačnici The Kills bliži sastavima poput Pussy Galore i Royal Trux pa čak i The Jesus And Mary Chain i Velvet Underground dok The White Stripes imaju veze i s countryjem, Beatlesima, pa i Led Zeppelinima, što se kod Alisson i Jamesa nimalo ne čuje. Kako god, The Kills mogu pružiti dobar nastup, a o seksepilu Alison Mosshart neću reći ni riječ kako me ne bi optužili za mačizam ili seksizam.
ALICE IN CHAINS
Zamijeniti pjevača, posebice već etabliranog, najteži je zadatak za opstanak nekog benda, no nakon smrti amblematičnog i karizmatičnog Laynea Staleya i nekoliko godina diskografske stanke, sastavu Alice in Chains uspjelo je čak i to jer su njegove vokalne dužnosti podijelili osnivač i gitarist Jerry Cantrell te pridošlica u bend, pjevač i gitarist William DuVall. U toj smo ih postavi već gledali na INmusicu, nakon solidnog povratničkog albuma “Black Gives Way To Blue” (2009.), a kako je posrijedi jedan iz četverolista najvećih grunge bendova - uz Nirvanu, Pearl Jam i Soundgarden - malo nam nostalgije, ako ništa drugo, za jednim od zlatnih razdoblja rocka u ova vremena neće biti naodmet. Ipak, nemojte zaboraviti ni jesenski koncert benda koji je prvi zakuhao grunge - Mudhoneyja u Močvari, 24. studenog.
BOMBINO
Omara Moctar, poznatiji kao Bombino, afrički je gitarist iz Nigera koji nadahnuće za hipnotičnu desert-rock glazbu nalazi u tradiciji svoje domovine, ali i ostavštini Jimija Hendrixa, Marka Knopflera, Santane, Jerryja Garcije i Ali Farka Touréa. Nedavno je objavio novi album “Deran”, a u prvi plan zapadnoafričke glazbene scene iskočio je s izdanjem “Nomad” (2013.) u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keysa koji ga je na ovitku postavio da “jaše” motocikl, a ne devu, dok zapadnjačka ritam sekcija, pedal-steel gitara, vibrafon i orgulje doprinose dopadljivosti poklonicima bluesa i garažnog rocka te štovateljima Joea Strummera, Boba Marleya i Manu Chaa ili Tinariwena, Tamikresta i Amadou & Maryam. Drugi nastup Bombina na INmusicu ne bi trebao biti manje atraktivan od premijernog prije nekoliko godina.
FRANK CARTER & THE RATTLESNAKES
Gallows je bio jedan od rijetkih stvarno dobrih punk-bendova poniklih u Velikoj Britaniji nakon raspada The Clasha. Prvi album “Orchestra of Wolves” (2006.) kao hardcore na tragu Black Flaga i Minor Threata dobro me razbacao po sobi, no već nakon drugog, izvrsno naslovljenog “Grey Britain”, tetovirani frontmen Frank Carter odlazi da bi se nakratko zadržao u novom bendu Pure Love pa pokrenuo solo karijeru uz prateći sastav The Rattlesnakes. Nakon prvog, “Blossom”, a pogotovo prošlogodišnjeg “Modern Ruin”, Frank Carter & the Rattlesnakes bitno je komercijalniji “projekt” na čudnom, no funkcionalnom raskrižju (hardcore) punka, (nu) metala i (indie) rocka; kao da je netko “smućkao” neke od značajki QOTSA, Arctic Monkeysa, Soundgardena, Deftonesa i Linkin Parka pa zamalo “izumio” za sada samo potencijalno jedan od najpopularnijih rock-bendova današnjice.
PINS
Faith, Anna, Lois, Sophie i Kyoko okupile su se 2011. godine u Manchesteru, a nakon EP-a “Luvu4lyf” kreću na britansku turneju i potpisuju za Bella Union koji im objavljuje debi album “Girls Like Us”. Nastupale su s bendovima poput Sleater Kinney, Wire, Warpaint i Sleigh Bells s kojima dijele i pokoju osobinu, a drugi album “Wild Nights” izdaju u lipnju 2015. godine. Producirao ga je Dave Catching (Eagles of Death Metal) u kultnom pustinjskom studiju Rancho de La Luna, a u skladbi “Aggrophobe” s EP-a “Bad Thing” (2017.) gostovao im je ni manje ni više nego Iggy Pop. Mračno, seksi i uzbudljivo.
EUROPAVOX PROGRAM GENERAL ELEKTRIKS Kroz program Europavox, koji je “sufinanciran od Europske komisije kao važan za poticanje međueuropske suradnje i doprinos suvremenoj kulturi i glazbi”, na Jarun dolazi i sastav General Elektriks, predvođen francuskim “čarobnjakom na klavijaturama” Herveom Saltersom koji se kalio i po Londonu i San Franciscu. Posrijedi je funk-bend čijim je plesnim i vrckavim skladbama s daškom disca, fusion-jazza i synth-popa povremeno teško odoljeti. Herve je surađivao i s Femijem Kutijem, baca malo i na Princea i Bootsyja Collinsa pa možda i zbog toga griješim, no čini mi se kako bi General Elektriks mogli biti “dark horse” ovogodišnjeg INmusica. REYKJAVIKURDAETUR Kroz Europavox razmjenu s Islanda stiže i po stihovima i stavovima - potražite prijevode njihovih pjesama na engleski - navodno provokativni ženski hip-hop kolektiv Reykjavikurdaetur, odnosno “Kćeri Reykjavika”, sastavljen od čak jedanaest članica. Repaju o politici, seksualnom zlostavljanju i feminizmu, a pjesma “Drusla” (“Drolja”) je postala “himnom islandskog marša protiv licemjerja iskazanog prema ženskoj seksualnosti, odnosno slut-marcha”.
DOMAĆI Jinx, Irena Žilić, J. R. August, Moskau, Tyger Lamb, Them Moose Rush, Šumski INmusic uglavnom i donedavno nije u “prime timeu” favorizirao domaće i regionalne izvođače iako su na njemu nastupali Majke, TBF, Let 3, Gustafi, KUD Idijoti, The Bambi Molesters, Dubioza, Partibrejkers, Elemental, Overflow, Punčke, Ogenj, Kandžija, Rambo, S.A.R.S. i drugi. Neopravdano jer oni popularniji kojima domaća publika zna stihove naizust mogu dignuti atmosferu, a i valja potpomagati svoje i susjedno “dvorište”. Opravdano, jer izvođače iz tog “bazena” možete često gledati i slušati uživo i izvan INmusica. Dakle, sve je pitanje ugla iz kojeg gledate na tu “problematiku”. Iz ovogodišnje ponude “domaćica” popularnošću i značajem, pa i provjerenom kvalitetom izdvajaju se Jinx, kao prethodne godine Rundek i Repetitor, a od manje poznatih skrećem pažnju na suptilnu folk/americana kantautoricu Irenu Žilić i senzibilnog indie-pop kantautora J.R. Augusta, gothic-gospel kolektiv Moskau, neurotični post-stoner trio Them Moose Rush, stilski razbacani Šumski s “veselim depresivnim hitovima za depresivno vrijeme” i Tyger Lamb koji u produkciji Dalibora Pavičića (The Bambi Molesters, The Strange) plijeni pažnju balansom surfa, rockabillyja, garage-rocka, rhythm & bluesa, soula i countryja.