Ako ste nedavno gledali “Diplomca” (1967.) Mikea Nicholsa s Dustinom Hoffmanom, zasigurno se sjećate smiješnog hotelskog recepcionara koji glavnom junaku predstavlja pravu noćnu moru: momak želi rezervirati sobu za svoje prvo seksualno iskustvo, a taj tip postavlja čudna pitanja zbog kojih bi djevac najradije odustao od te pustolovine.
Recepcionara je glumio Buck Henry, koji je umro prošle srijede u Los Angelesu od srčanog udara u poznatoj bolnici Cedars-Sinai. Imao je već 89 godina, a u “Diplomcu” je bio i koscenarist, zapravo, angažirali su ga da napravi duhovitijim prvotni scenarij Caldera Willinghama, koji je bio suviše mračan.
Henry je bio pravi čovjek za tu stvar jer je slovio za jednog od najinteligentnijih komičara u Hollywoodu, ali je njegov humor uvijek bio podigran i suptilan, bez gegova koji su dovodili publiku u delirij.
Vidjelo se to već po tome što je 1959. s kolegom Alfredom Abelom osnovao Društvo za borbu protiv nepristojnosti golih životinja, a on sam krajnje je ozbiljno utjelovio njegova predsjednika, gospodina Clifforda Prouta, nastupao je na televizijskim govornim emisijama i objašnjavao koliko se automobilskih nesreća događa pokraj farmi, gdje vozače sablazne goli konji i krave. Treba ih odjenuti, uostalom, kao i kućne ljubimce, što je imalo i javni odjek. Društvo je čak počelo dobivati i novčane priloge, koje su Abel i Henry odmah vraćali, da ih ne bi optužili za varanje javnog mnijenja.
Humor s puno akcije
Mel Brooks ga je odmah prepoznao kao nekoga s kime se isplati surađivati i predložio mu da naprave humorističku seriju s puno akcije. Henry mu je elaborirao: “Znate li koje su dva najvažnija junaka u svjetskom filmu? Inspektor Clouseau i James Bond. Ništa lakše nego ih spojiti u jednoga.”
Tako je 1965. nastala serija “Uhvatite Smarta” s Donom Adamsom, koja je izdržala punih pet sezona, ali kod nas nikad nije emitirana, valjda zato što je u njoj bilo mnogo politike. Nekoliko desetljeća kasnije po njoj je snimljena skupa holivudska komedija sa Steveom Carrelom i Anne Hathaway, ali se više isplatilo kupiti originalnu seriju, koju su u to doba iznova objavili kako bi promovirali film.
Partner vanzemaljca Bowieja
Buck Henry prepoznat je kao komičar za šezdesetosmašku generaciju: redatelj Mike Nichols htio je raditi samo s njim (napisao je scenarij za “Kvaku 22” po antiratnoj satiri Josepha Hellera i glumio epizodu u tom filmu), Miloš Forman povjerio mu je glavnu ulogu u svom prvom američkom filmu “Svlačenje”, igrao je prosječnog Amerikanca šokiranog valom seksa i rock’n’rolla i zbilja se svukao u finalu, za Nicholsa je napisao čudan akcijski film “Dan delfina” o mudrim morskim sisavcima koje koriste u špijunske svrhe, dok ga je Nicolas Roeg angažirao za svoje kultno ostvarenje “Čovjek koji je pao na Zemlju”: glumio je poslovnog partnera izvanzemaljca Davida Bowieja, valjda zato što se i on doimao kao da nije s ovoga svijeta.
Potkraj sedamdesetih Warren Beatty pripremao je svoj redateljski debi “Nebo može čekati”, novu verziju holivudskog zagrobnog klasika “Evo gospodina Jordana”, ali kako je igrao i glavnu ulogu, nije bio siguran hoće li imati dobar pregled nad cjelinom, pa je zamolio Henryja da mu bude koredatelj. Film je postigao velik uspjeh, Beatty i Henry su za svoj posao nominirani za Oscara, što je potonjem bilo već drugo takvo priznanje; prvi je put nominiran za scenarij “Diplomca”.
Zašto se Beatty odlučio baš za Henryja? Zato što je taj napisao scenarij za veliki hit Petera Bogdanovicha „Što te tata pušta samu“ s početka sedamdesetih, koji se obilato nadahnuo razuzdanom komedijom „Silom dadilja“ Howarda Hawksa iz 1939. Očito je bio na domaćem terenu kad je u pitanju prebacivanje tzv. screwball-komedije iz njezinog zlatnog razdoblja u suvremeni kontekst.
Ipak, američki su ga gledatelji tada najviše pamtili po humorističkom showu “Subotom uvečer uživo” (emitiranje je počelo 1976. i traje do danas), tamo su se domaćini neprestano mijenjali, a Henryja je čak deset puta zapala ta počast. Bio je domaćin i u emisiji u kojoj je pokojni John Belushi, najveća zvijezda tog showa, s Danom Aykroydom (tako su rođena “Braća Blues”), igrao poludjelog samuraja i tako vitlao mačem da je zahvatio Henryja po čelu i raskrvario ga. Domaćinu su odmah stavili flaster, a njime su se iz solidarnosti ukrasili i drugi članovi ekipe iako im nije bio potreban.
S Formanom u Jugoslaviji
Henry je jednom boravio i u bivšoj Jugoslaviji, došao je početkom 1972. na beogradski FEST s redateljem Milošem Formanom kako bi predstavio “Svlačenje”. Dočekali su ih poznati direktor fotografije i povremeni redatelj Karpo Godina te legendarni scenarist i publicist Branko Vučićević i upitali bi li sudjelovali u neobičnom projektu još neobičnijeg naslova “Nedostaje mi Sonja Henie” (spomenuta dama bila je norveška klizačica koja je početkom četrdesetih napravila blistavu holivudsku karijeru, a točno tom rečenicom sjetio je se Snoopy u jednoj sličici glasovitog stripa Charlesa Schultza “Peanuts”).
Postojali su i određeni uvjeti, prilog nije smio biti dulji od tri minute, kamera je morala biti statična, objektiv uvijek isti kao i prostor, a u jednom trenutku netko od glumaca morao je izgovoriti rečenicu koja je i naslov filma. Sve drugo bilo im je prepušteno na volju. Henry i Forman su pristali, ali i prilično elitno društvance među kojima su bili Dušan Makavejev, Paul Morrissey, proteže Andyja Warhola, zatim kralj dokumentaraca Frederick Wiseman te Tinto Brass, kasniji prvi erotoman talijanskog filma.
Henryjev prilog bio je zabavan, u njemu je Forman bio umotan u zavoje od glave do pete i jedva je procijedio rečenicu koja se od njega tražila. Tako je nastao 15-minutni film koji je producent, Neoplanta film, odmah strpao u bunker. Njegov šef Draško Redžep poručio je da je već posve dovoljno da domaći redatelji snimaju dekadentne filmove, ali da pritom pozivaju i dekadente sa Zapada da rade to isto, što je zbilja previše.
Henryjev komentar?
“Jugoslavenski smisao za humor ipak je puno uvrnutiji od američkog.”