Nick Cave, jedan od najvećih pjesnika rocka, trideset godina nakon premijernog ukazanja na ovim prostorima održao je veličanstven koncert pred više od deset tisuća ljudi u ljubljanskoj Areni Stožice.
Otkuda odjednom takva "pomama" za Caveom, tim više ako su njegova posljednja dva albuma, "Push The Sky Away" i još više "The Skeleton Tree", među najhermetičnijima u njegovoj karijeri?
Moguće je da su na naplatu došli računi dugogodišnje upornosti i ustrajnosti.
Drugi razlog vjerojatno leži u činjenici da je Cave navršio šezdeset godina, premda se to po njegovim gipkim pokretima i scenskoj kondiciji nikada ne bi reklo, pa i stariji i mlađi možda smatraju da neće imati još niz prigoda vidjeti ga i čuti uživo.
Treći je usmena predaja jer ako je netko u proteklih trideset godina držao kultne koncerte o kojima se još godinama pričalo, onda je to Nick Cave s The Bad Seedsima.
Četvrti i možda najvažniji razlog leži u nesretnoj pogibiji njegovog sina Arthura. Publika zna da je ova turneja autoterapija kojom Cave liječi tugu i bol zbog sinovljeve smrti pa mu je došla "jesti iz ruke", odnosno tješiti ga, dati mu ljubav i osokoliti da ustraje dalje na putu kojeg je davno zacrtao.
U tom smislu programirano ulaženje u publiku pa dovođenje jednog njenog dijela iz prvih redova na pozornicu tijekom bisa posve je razumljivo. To pak ne znači da "The Weeping Song" s navođenjem publike da plješće kao što leptiri trepere krilima, uvijek dramatična i nabrijana obrada prastarog bluesa "Stagger Lee" i katarzična "Push The Sky Away" kojom nas šalje kući, a sebe tjera da nastavi dalje, nisu bile neodoljive.
Dapače, baš i poput većeg dijela dvoipolsatnog koncerta, otvorenog mirnim, no ipak napetim skaldbama "Anthrocene", "Jesus Alone" i "Magneto" s albuma "The Skeleton Tree" kojeg je bio prisiljen dovršiti kao memento poginulom sinu.
Te tri skladbe bile su poput "postavljanja scene" za eksploziju koja će uslijediti najfascinantnijim dijelom nastupa s orkanskim izvedbama "Higgs Boson Bluesa" i "Jubilee Street“.
Cave je veliki pjesnik i još zna pustiti kočnicu, ali i veliki profesionalac i "scenski radnik" koji savršeno poznaje i pirmjenjuje tajne svog zanata. Zreliji je i iskusniji, a pod vodstvom bradatog vrača Warrena Ellisa posrijedi je i vrlo elastičan sastav prekaljenih i fanstastičnih glazbenika koji poput jednog slijede svog derviša, ako treba i u uragan, ali i u mirnu luku.
Srećom po sve, mesija je odabrao život, umjesto da se nakon sinovljeve smrti utopi u tuzi alkohola i očaju narkotika ili, ne daj Bože, ubije. Katarza je provedena, kako za Cavea, tako i za njegovu vjernu publiku.
