ZLATNA RUKAVICA

VIDEO: I GLUP I RUŽAN I ZAO Da grčkim gastarbajterima nije zagorio gulaš, nitko ne bi otkrio raskomadane prostitutke na njegovu tavanu

Promo

Film tursko-njemačkog redatelja Fatiha Akina "Zlatna rukavica", koji je prikazan u službenoj konkurenciji berlinskog filmskog festivala, tematizira povijest serijskog ubojice Fritza Honke, ali i Hamburga i Njemačke '70-ih godina

Petnaestog srpnja 1975. vatrogasna jedinica grada Hamburga bila je pozvana na nešto što je isprva izgledalo kao obična vatrogasna intervencija. Vatrogasci su pozvani da ugase požar u stanu na pretposljednjem katu zgrade u hamburškoj siromašnoj, imigrantskoj i mornarskoj četvrti St. Pauli. Požar je izazvala obitelj grčkih gastarbajtera koja je nakon večere zaboravila ugasiti rešo.

Kad su lokalizirali požar, vatrogasci su ušli u gornji, potkrovni stan da provjere gori li išta tamo. Ono što će tamo zateći sutradan je bilo na svim naslovnim stranicama njemačkih novina. U ugradbenom spremištu ispod nagiba krova vatrogasci su pronašli namote plastične cerade, a u njima raskomadane dijelove više ljudskih tijela. Potkrovni stan je pripadao samozatajnom samcu, čovjeku koji je radio kao noćni čuvar u Shellovoj poslovnoj zgradi. Njegovo ime - Fritz Honka - već sutradan će znati čitava Njemačka. Hamburg i Njemačka otkrili su da godinama imaju serijskog ubojicu.

Fritz Honka - noćni čuvar iz Shella - ubio je od 1970. do 1975. pet žena. Sve ubijene bile su starije prostitutke i alkoholičarke i pripadale krajnjem rubu društva. To je vjerojatno razlog zašto njihove nestanke nitko nije prijavio, niti se o ijednom od nestanaka vodila istraga. Da nije bilo Grka i njihova kuhala, Fritz Honka vjerojatno bi nastavio ubijati još desetljećima - no barem jednom se dogodilo da je prstohvat sreće bio na pravoj strani.

Društvo pijanaca iz lokala

Serijski ubojica Honka svoje je žrtve nalazio u kvartu gdje je i živio: oko četvrti crvenih svjetiljki u hamburškom lučkom kvartu St. Pauli. Ponajviše ih je nalazio u birtiji u kojoj je pio i provodio najviše vremena. Kako je bivši gazda lokala bio boksač, lokal se zvao “Zum Goldenen Handschuh” (K zlatnoj rukavici).

“Der Goldene Handschuh” (Zlatna rukavica) naslov je filma prikazanog ove subote u službenoj konkurenciji berlinskog filmskog festivala. Temeljen na istoimenom romanu iz 2016. pisca Heinza Struncka, film pripovijeda povijest Fritza Honke, njegovih nedjela, mjesta i vremena u kojem je živio. Redatelj filma je glasoviti tursko-njemački režiser Fatih Akin.

Fatiha Akina hrvatska publika poznaje ponajbolje po nizu filmova u kojima je tematizirao sudbinu, identitet i politička raskrižja tursko-njemačke zajednice. Mnogi od tih filmova - poput “Glavom o zid” (2004.), “Na drugoj strani” (2007.) ili “Iz ništavila” (2017.) bili su međunarodno uspješni. Berlinski Zlatni medvjed filmu “Glavom o zid” 2004. bio je međaš i za sam festival, znak berlinskog okretanja novom njemačkom filmu, posebno onom autora druge generacije useljenika. Međutim, koliko je Akin god kroničar turske zajednice u Njemačkoj, on je u istoj mjeri i kroničar grada u kojem je odrastao - Hamburga. Teško je naći njemačkog režisera koji je do te mjere fiksiran na svoj rodni grad i njegov lučki, hibridni, multietnički identitet kao što je Akin fiksiran na Hamburg. Niz njegovih filmova, od kulinarske komedije “Soul Kitchen” do “Iz ništavila”, bave se poviješću i sudbinom grada luke s ogromnom gastarbajterskom zajednicom. Nije stoga čudo što je priča o najzloglasnijem hamburškom ubojici zainteresirala Akina, kao što nije čudo da je njegova “Zlatna rukavica” jednako film o Honki, kao što je i film o Hamburgu i Njemačkoj '70-ih.

Budući ubojica iz St. Paulija - Fritz Honka - rođen je 1935. u Leipzigu, u siromašnoj obitelji s desetero djece. Otac mu je bio simpatizer komunista i vrlo rano, još prije rata, kao komunist dospio u logor. Honka će kasnije o svojem djetinjstvu reći: “Otac mi je preživio logor pa je i moje djetinjstvo pretvorio u logor”. Mladi Honka 1952. sa starijim bratom prelazi s istoka u Hamburg, gdje isprva radi kao bauštelac, ali mora s tim prekinuti jer je alergičan na cementni prah. Mijenja poslove, ima nekoliko duljih veza, no sve više pije, a alkoholizam ga vuče na dno. Neuspješan je kod žena, a tom neuspjehu kumuju i neke karakteristike koje Honka nije mogao birati. Bio je nizak, imao je govornu manu i nos deformiran od prometne nesreće. Uskoro su mu se jedini ljudski kontakti sveli na družbu pijanaca iz lokala Zlatna rukavica te na ocvale prostitutke s društvenog dna koje tamo zalaze. Prvu od njih Honka je ubio 1970. te komade tijela porazbacao po ranžirnom kolodvoru. Potom četiri godine nije ubio nikog, što je argument za teorije da je prvo ubojstvo vjerojatno bilo iz nehata, posljedica pijane agresije. Nakon četiri godine, međutim, Honka počinje ubijati u relativno gustom ritmu pa je pitanje dokle bi to otišlo da grčkim susjedima nije zagorjela večera. Honkine žrtve povezuje još jedan morbidan detalj: gotovo su sve bile bez zuba pa se misli da je ubojica bezube žene birao da potisne strah od fellatija.

Nemušti kriminalac Honka

Malo je kriminalaca koje film prikazuje tako mistifikatorski kao što su serijski ubojice. Još od romana Thomasa Harrisa i od filmova “Kad jaganjci utihnu” i “Sedam”, serijske se ubojice prikazuje kao metodične mastermajnde, inteligentne i organizirane predatore koji s istražiteljima igraju šahovsku partiju i uživaju u intelektualnom nadmetanju s medijima i sistemom. To su klišeji koje je do idiotskog vrhunca doveo Lars Von Trier u svojem groznom filmu “Kuća koju je sagradio Jack”. Akinov film o Fritzu Honki nema ama baš ništa od toga. Po mnogo čemu “Zlatna rukavica” je sabotaža u žanru, anti-film o serijskom ubojici. Ako se serijske ubojice obično prikazuje kao minuciozne i inteligentne planere, Honka je bio subinteligentni idiot. Ni jedno od svojih ubojstava nije ozbiljno planirao: ona su bila ili posljedica agresije namah, ili traljavi, impulzivni ispadi. Ubijao je ljude iz vlastite okoline, žene s kojima su ga viđali, a sve se događalo u perimetru od nekoliko gradskih blokova. Honka nije bio kadar ozbiljno prikriti nikakav trag. Nije bio u stanju nigdje sakriti tijela, policija mu je u stanu pronašla alat i oružje. Stan mu je mjesecima smrdio, susjedi su se tjednima žalili na neizdrživ zadah, no sve do požara nitko nije reagirao. Ispostavilo se da bi čak i najgluplji, najbezočniji ubojica nastavio djelovati nekažnjeno ako su njegove žrtve dovoljno društveno marginalne da se nitko neće zapitati gdje su ako nestanu. A Honkine žrtve su, nažalost, bile takve.

Ova strašna činjenica u neku je ruku i ključ Akinova “čitanja” priče o Fritzu Honki. Akinov film jako je daleko od trilera ili policijskog procedurala. Prvog policajca u filmu vidimo u zadnjem kadru. Akinov film više je socijalna groteska usporediva s ekspresionističkim grafikama s društvenog dna Georga Grossa ili Antuna Zupe. Akin nas s grotesknim, alanfordovskim pretjerivanjem uvodi u svijet prljavih stanova, loših glavoboljček alkohola, špelunki koje rade cijelu noć i grotesknih tipova koji tamo vise. Posebnu pažnju posvećuje kolektivu pijanaca iz “Zlatne rukavice”. Jedan od njih je - recimo - “SS Norbert”, dva metra visoki bivši pripadnik Waffen SS-a koji je u ratu izgubio oko te koji u birtiji raspreda o tome kako je uživanje igrati se s organima tijela ubijenog. Akinov groteskno-crnohumorni pristup ilustrira jedan detalj. Nakon što je Honka bio nasilan prema njoj, jedna od starih prostitutki iz “Zlatne rukavice” priredi mu paprenu osvetu. Dok spava, namaže mu spolovilo ljutim senfom.

Akinov film zanimljiv je i kao prikaz jednoga grada i jedne zemlje u jednoj eri - 70-ima. Kad je o tome riječ, “Der Goldene Handschuh” se zanimljivo nadovezuje i na hrvatsku kulturnu memoriju. Period u kojem se film zbiva (1970. - 1075.), naime, zlatni je period i hrvatskog gastarbajterstva, razdoblje kad SR Njemačka postaje obećana zemlja za desetke tisuća muškaraca iz Hercegovine, Zagore, Podravine. Većina njih nastanit će se upravo u onakve svjetove kakav je onaj u kojem se zbiva Akinov film. Živjet ću u samačkim jeftinim stanovima, raditi poslove na baušteli ili u servisnim djelatnostima, odlaziti u kupleraje i trpati novce u madrac.

Vidi moj Kadett, rođače

Akinov Hamburg '70-ih na momente vas frapantno podsjeti na crteže naivnoga gastarbajterskog slikara Dragutina Trumbetaša, poput njegova slavnog prikaza prostitucije “Gastarbajterska ljubav”. Također, svijet “Zlatne rukavice” jako podsjeća na svjetove ranih gastarbajterskih tekstova Mate Matišića. Akin se pedantno potrudio i evocirati epohu. Tu su i tipični njemački automobili '70-ih - Kadett, Escort, Taunus - kojima su se '70-ih gastarbajteri vraćali u Jugoslaviju. Tu je i poveći soundtrack hitova '70-ih koji uključuje međunarodne hitove, europski disko, ali i lokalni estradni repertoar koji zvuči kao neke njemačke verzije Ljupke Dimitrovske ili Darka Domijana.

U tom evociranju epohe, međutim, nema nikakvog “Miami Vice” fetišizma, nema ničeg lijepog ni privlačnog. Akin se u svakom kadru trudi pokazati da su socijalni ambijent, mjesto i vrijeme kojim se bavi bili ružni. Riječ je o razizemlju “njemačkog privrednog čuda”, najdonjem prešućenom katu velike priče o uspjehu, podrumu u koji su zgurani oni koji se nisu snašli u bonanci ekonomskog napretka. Riječ je o svijetu kojim se dobro i dojmljivo bavio Fassbinder u nekim od svojih ranih i možda najboljih filmova.

“Zlatna rukavica” nije lak film za gledanje. Riječ je o festivalu ružnoće, grotesknom gran-ginjolu u kojem nema lika koji nije ili glup, ili ružan, ili zao, a nerijetko sve to zajedno. Unatoč svemu tome, u filmu se osjeća stanovita ljubav za taj klub otpadnika, ali i za grad u kojem se sve to događa, grad koji je svoj identitet izgradio kroz te dvije koordinate: luku i gastarbajtere.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo