Nick Cave jedan je od opusom najznačajnijih i najpostojanijih kantautora, ikona i karizmatik rocka koji je inspiraciju crpio iz mitova i legendi rock’n’rolla, bluesa i countryja, ali i šoumen koji je iz autodestruktivnosti uskrsnuo kao veliki pjesnik nakon čijeg sam se fascinantnog nastupa na INmusicu prošlog ljeta upitao ima li smisla i dalje pohoditi koncerte.
Metaforički sam time upitao sebe i vas koliko u posljednjih dvadesetak godina rock i popularna glazba “stvaraju” velikane poput Cavea koji je uoči sutrašnjeg Uskrsa - kroz odgovor jednom pokloniku na pitanje “jesu li djela onih glazbenika za koje se ispostavilo da se nisu dolično ponašali zbog toga nepovratno korumpirana te osuđena na smetlište povijesti, ili ipak nisu” - ponudio svoje razmišljanje o smrti i eventualnom uskrsnuću rocka.
Cave na to pitanje odgovara protupitanjem: “Što znači za budućnost glazbe ako od nama omiljenih glazbenika očekujemo da budu moralno savršeni, bez prigovora?” pa nastavlja mišljenjem da “suvremeni rock glazbenici više nemaju hrabrosti da se susreću s tim neprijateljima imaginacije i umjetnosti te da u ovom sadašnjem stanju rock možda nije vrijedan spašavanja. Možda će ovaj nalet čistunstva biti antibiotik za klonulost i nostalgiju koja je okovala rock”. Nada se i kako će takvo “čistunstvo” vremenom izazvati pojavu “divlje, opasne i radikalne glazbe koja će se zubima probiti kroz led te time rock vratiti transgresiji, sili koja je ključna za imaginaciju autora”. Napisao je i da je “umjetnik taj koji preskače društveno prihvaćene granice” i “vraća ideje koje će baciti novo svjetlo na pitanje ‘što znači biti živ’. To je, zapravo, dužnost umjetnika i ponekad je to njegovo putovanje praćeno određenim razuzdanim ponašanjem, naročito u rock’n’rollu. Razuzdanost je u prirodi rock’n’rolla!”, zaključuje Cave.
Ako smijem dodatno tumačiti Cavea - koji je tijekom karijere bio i radikalist i avangardist, ali i tradicionalist i štovatelj uzora pa i grešnik i vjernik te panker s dna australske i berlinske kace i neprijeporno veliki umjetnik - onda bih iz te izjave izvukao sljedeću analogiju. Dovoljno sam star da se sjećam kako Cave prije tridesetak godina, tijekom prvih dolazaka u Ljubljanu, a naročito prije dok je djelovao u okviru punk bendova The Boys Next Door i The Birthday Party nije mogao ni sanjati današnju popularnost. Tada je u rocku popularnost, unatoč prevratu koji je donio punk, ostala na strani bitno drugačijih i nezanimljivijih bendova, a intrigantni izvođači “kuhali” su u američkom i australskom undergroundu. U tom smislu nevažno je koliko je rock danas (ne)popularan u odnosu na hip hop ili pop i prijeti li mu povlačenje na razinu današnje (ne)popularnosti jazza ili bluesa.
Na obzoru nema nikoga
Više žalosti što već petnaestak godina nema bendova koji rock čine opasnim, uzbudljivim, razuzdanim, ludim, radikalnim, divljim, razvratnim i neukrotivim. Na obzoru, nažalost, nema prevratnika poput Rottena ili Cobaina, ikona poput Reeda i Bowieja, genija poput Hendrixa i životinja poput Iggyja, vizionara poput Iana Curtisa i Syda Barretta, pjesnika poput Morrisona i Cavea, sanjara poput Lennona i buntovnika poput Strummera, junaka običnih ljudi poput Springsteena i mislioca poput Dylana, idealista poput Younga i narkomana poput Keefa, bendova koji mijenjaju kulturu poput Beatlesa i Stonesa ili Ramonesa ispod čijih su kožnjaka ponikle tisuće i tisuće novih. Nema ni luđaka poput The Crampsa i The Gun Cluba, destruktora poput Hüsker Dü, Sonic Youtha i Pixiesa iz čije se buke pomaljao feniks novoga rocka, majstora melodioznosti poput R.E.M. ili frikova poput Peppersa i kultova poput The Curea i Metallice. Nema ni seksepila kakvog je utjelovio Elvis pa sa svojim Sun Records kolegama iznjedrio rock & roll kao najveću glazbenu revoluciju druge polovine 20. stoljeća, a ni velikih novih rock stilova kakvi su bili psihodelija 60-ih, punk 70-ih, post-punk ranih 80-ih i grunge-rock s početka 90-ih. Čak je i “garaža” dosadna otkako su se raspali The White Stripes, a posljednji veliki bendovi proizašli iz rocka bili su The Arctic Monkeys i Arcade Fire od čijih je debi albuma prošlo barem dvanaest godina.
Nedostaju mi čak i Gunsi
Rock je postao jalov i bezopasan, začahuren i preintelektualan, politički korektan i oprezan, neuzbudljiv i blijed. Gotovo da mi dođe da se mašim pištolja kad mi netko spomene indie-rock koji je postao poput prog-rocka i simfo-rocka iz sredine 70-ih. Čak je i heavy metal, ma koliko ga bendova i dalje svira, postao tek zabava za manja plemena, a ne masovna fascinacija i stadionska egzaltacija frustriranih tinejdžera. Gdje su, do vraga, manijaci poput Ozzyja i Lemmyja, seks simboli poput Planta i gitaristički piromani poput Pagea, idioti poput braće Young iz AC/DC. Biva, ne vjeruj više nikome tko svira rock, ako nema barem trideset godina karijere, a to je bitno drugačije od rock’n’roll mantre iz 60-ih “ne vjeruj nikome iznad tridesete”. Pas mater, nedostaju mi čak i Guns N’ Roses ma koliko su mi bili nepodnošljivi kad je nasuprot njima stajala Nirvana. U tom sukobu, kao i u ratu Oasisa i Blura, odražavala se tadašnja moć rocka kojemu nedostaje maksima seks, drugs & rock’n’roll prema kojoj su Led Zeppelin u svoj avion trpali grupie-djevojke i gargantuovske količina narkotika kakve su u sebe trpali Stonesi, ali i pop maštovitost Beatlesa i pop privlačnost Elvisa. Kao i velike misli Dylana i odraz običnog čovjeka u veličini Springsteena, ludilo kojim su glavom u zid udarali Sex Pistols i The Clash, šljakerski duh Pearl Jama i Foo Fightersa koje je odgojio Mike Watt, autodestruktivnost Cobaina i Cavea.
S obzirom na to što “u ovom depresivnom vremenu” nudi, kaže Cave, “rock bi možda trebao umrijeti na neko vrijeme kako bi se nešto moćno, subverzivno i doista monumentalno izdiglo iz njega”, no je li to u ovakvoj popkulturalnoj i medijskoj situaciji uopće moguće? Ako se slažem s mišljenjem Jacqueline Warwick, profesorice glazbe na kanadskom sveučilištu Dalhousie, da se “rock nekako okamenio, pretvorio u dinosaura”, teško mi se složiti s njenom tezom da je “pop preuzeo ulogu avangarde i važnog kreativnog izražavanja”. Ako i u nas rock “na životu” održavaju “starci”, to ne znači da su estrada i turbo-folk kvalitetni i avangardni, a i globalno je današnja pop glazba bljutava i bezlična te svedena samo na vizualni dojam. Da nije tako ne bi se od buljuka suvremenih pop pjevačica toliko razlikovala 17-godišnja Billie Eilish ili od rap konkurenata toliko odskakao Kendrick Lamar, ili najljućim pankerima postali sredovječni electro-odrpanci Sleaford Mods. Realno, pop i hip hop su artistički u jadnom stanju koliko i rock, samo što su popularniji. Hm, barem ne moram brinuti koje ću važne i sjajne albume i koncerte propustiti nakon svoje smrti, jer bi s njome doista mogla koincidirati i smrt rocka. Vrijeme je za penziju i streaming iz prošlosti.