Ovih je dana na prvome katu kina Europa otvorena nova dvorana, nazvana dvorana Müller, u čast utemeljitelja toga najljepšeg i najstarijeg aktivnog hrvatskog kina, obitelji Müller. Obitelj na čelu s uspješnim tvorničarom i građevinskim poduzetnikom Adolfom s pravom možemo nazvati kulturnim mecenama grada, a u obiteljskoj kući u Jankomiru posjetili smo 86-godišnjeg Alana Milera, unuka tvorničara Adolfa, koji nam je rekonstruirao životnu priču jedne od najbogatijih prijeratnih zagrebačkih obitelji.
Trgovina Zlatni zvon
Iako je imao samo pet godina kada je Adolf Müller umro, Alan svoga djeda opisuje kao vrlo karizmatičnog. Adolf Müller rođen je 1857. u Zagrebu, u siromašnoj židovskoj obitelji, a nakon izučenog zanata 1882. oženio se Fanikom Mülhofer iz Krapine. Pritisnuti neimaštinom, odlaze u Josipdol kod Fanikine rodbine, gdje otvaraju dućan mješovite robe i gostionicu. U godinu dana stječu dovoljno novca te se vraćaju u Zagreb, gdje Adolf preuzima trgovinu Zlatni zvon u Ilici 112.
Müller je bio izuzetno vrijedan poduzetnik, a s vremenom je, piše Jutarnji list iz svibnja 1932., osnovao tvornicu cigle na Črnomercu, ciglanu u Baniji kod Karlovca te kasnije i znamenite Müllerove ciglane u Kustošiji. Posjedovao je, kazuje nam Alan, i dva rudnika: jedan u Kosovskoj Mitrovici i drugi u Ričicama, u Lici, a pred kraj života kupio je i dvorac i imanje grofovske obitelji Vranyczany u Gornjoj Bedekovčini.
Svoj tvornički kapital odlučio je investirati u kulturu grada te 1913. godine na mjestu današnjeg kazališta Gavella, u Frankopanskoj ulici, gradi kino Helios, a također kupuje i stambeno-poslovni kompleks u Samostanskoj (današnjoj Varšavskoj) i Marovskoj (današnjoj Masarykovoj) ulici, gdje na temeljima kina Ćirilometodskih zidara gradi novo kino - Balkan. Prema podacima Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, na tom se mjestu od druge polovice 19. stoljeća nalazila poznata restauracija Lobe-Krizmanić s pivnicom i plesnom dvoranom, čiji su dijelovi očuvani u podrumskom dijelu zgrade kina.
Brigu oko gradnje kina Adolf prepušta sinovima, Alanovu ocu Alfredu i stricu Leu, koji za taj posao angažiraju arhitekta Srećka Florschütza. Gradnju kina pratilo je veliko zanimanje javnosti, a kino Balkan svečano je otvoreno 8. travnja 1925. godine, projekcijom filma “Nibelunzi” Fritza Langa te domaćeg filma “Dalmacija, zemlja sunca”. Jutarnji list od 9. travnja 1925. bilježi:
“Luksuriozne čekaonice, ukrašene umjetničkim kipovima u bronzu, ulijevaju u čovjeku osjećaj da se nalazi u kojoj dvorskoj halli u palati kojeg zapadnog velegrada”.
Kino je opremala tvrtka Falzari iz Samobora, koja je izradila stolce, dok su zidne štukature s postsecesijskim klasicističkim elementima, kipovi i fontana u jednoj od čekaonica bili djelo kipara Imbra Sunka.
Nakon smrti oca Adolfa 1932. godine, njegovi sinovi podijelili su očevo poslovno carstvo: stariji Alfred nasljeđuje kino Balkan i blok Masarykova-Varšavska, a mlađi Leo ciglanu u Kustošiji i blok zgrada u Frankopanskoj i Dalmatinskoj ulici, gdje je obitelj Müller i živjela.
Alfred Müller, otac našeg sugovornika, rođen je 1888. godine. Studirao je na Trgovačkoj akademiji i Visokoj tehničkoj školi u Beču, a nakon odslužene vojske i Prvoga svjetskog rata ženi se Klarom Hafner. Godine 1926. rađa im se kći Evelina, a godinu kasnije i sin Alan. Iste godine Alfred u Zagrebu završava kinooperaterski tečaj, tako da je dugo bio ne samo vlasnik kina već i kinooperater.
Mercedes i šofer
Alfredov sin prisjeća se i njihova lagodnog prijeratnog života: imali su veliki Mercedes s “trittbrettom” i vlastitog šofera Jozefa, a njegova majka Klara često bi odlazila u Pariz i Berlin birati filmove za kino, u kojem je imala i svoje počasno mjesto. I Alan je kao dječak često odlazio u kino.
- U kinu nisam morao plaćati kartu, samo bih pozdravio blagajnicu, gospođu Danicu Habek. Sjedio sam uvijek u redu broj devet, jer je tamo bila drvena ograda na koju sam se mogao nasloniti. Htio sam čak ići gledati filmove koji nisu bili za ‘omladinu’, tada je jako popularan bio film ‘Ekstaza’ sa Zvonimirom Rogozom i Hedy Lamarr, ali mi gospođa Habek nije dopustila - smije se Alan.
Na otvaranju dvorane Müller prisutni su bili i članovi obitelji (slijeva nadesno): braća Dubravko i Leo Miler i njihova majka Marija Miler (s naočalama) te Alanova kći Tea Malić i njezin suprug Damir Malić
U Pokretu otpora
I dok je Alfredov brat Leo, omiljen među radnicima, uspješno vodio drugu stranu naslijeđenog obiteljskog biznisa, supružnici Alfred i Klara, naslutivši nadolazeće političke prilike, odlučili su kino, s pripadajućim kompleksom zgrada, prodati brodovlasničkoj obitelji Topić iz Trsta. Zarađenim novcem namjeravali su se iseliti u Francusku pa u Ameriku, međutim rat je ih je zaskočio prije nego što su stigli do obećane zemlje.
- Moji roditelji bili su te 1939. godine na krstarenju po Mediteranu brodom Kraljica Marija, a guvernanta je mene i sestru autom dovela u Monte Carlo. Tamo smo se sastali s roditeljima, guvernanti se izgubio trag, a mi smo se potom preselili u Nicu - govori Alan, kojem je tada bilo 12 godina. Godinu ranije Müllerovi su prešli na katoličku vjeru, a kako su nakon rata sva njemačka prezimena fonetizirana, tako su, odobrenjem Kraljevske banske uprave, i Mülleri postali - Mileri.
U Nici su živjeli mirno, sve dok ih netko nije prokazao Gestapu: majku odvode u logor Gurs, a oca i Alana u logor Saint-Sulpice-la-Pointe kod Toulousea. Sestra Evelina uspjela se sakriti te je čitav rat provela kao služavka kod jedne kontese na seoskom imanju. Alfreda Müllera potom deportiraju u Dachau, gdje je i pogubljen 1945. godine, a Alana sele iz logora u logor. Tijekom jedne selidbe uspio je pobjeći.
- S jednim robijašem iz Haitija uspio sam iskočiti iz kamiona, potrčali smo preko ceste, no uhvatili su nas te nas odmah odveli na strijeljanje. Neposredno prije strijeljanja onesvijestio sam se i pao, ali me metak nije pogodio. Nijemci su mislili da sam mrtav, a kad sam došao svijesti, ugrizao sam se za ruku da provjerim jesam li živ - prepričava Alan kako je nevjerojatnim slučajem uspio izbjeći gotovo sigurnu smrt. Potom se priključio francuskom Pokretu otpora, a s majkom i sestrom ponovo se našao 1946. godine. Potom su obje otišle u Ameriku, gdje 87-godišnja Evelina živi i danas.
Alan Miler, pak, odlučio se vratiti u Zagreb.
- Kada sam došao u Jesenice na granicu, jedan mladi vojnik pregledao je moje stvari i vidio da imam dva para hlača. Rekao mi je tada: ‘Druže, tebi ne trebaju dva para, jedne ću uzeti ja!’ To je bio moj prvi dojam o Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji - priča ironično.
U Zagrebu je izučio kovinotokarski zanat, a uz rad se i školovao te je potom studirao vanjsku trgovinu. Veći dio radnog vijeka proveo je u Končaru, gdje je isprva radio u ekonomskoj propagandi, a potom do 1971. u izvozu. Posljednje radno mjesto bilo mu je u Privrednoj komori Hrvatske, gdje je ostao do mirovine.
otvorenje dvorane Müller
Bivši planinar
Oženio se 1950. Šteficom Bogadi i dobio dvije kćeri, Teu, koja živi u Zagrebu, i Boženu, koja živi u Londonu. Nekada je, kaže, često planinario, no nakon što je prije nekoliko godina slomio kuk ne izlazi iz kuće. Ali umirovljeničke dane provodi korisno: osnivač je Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, u kojoj je još uvijek aktivan kao savjetnik.
Njegov stric, Leo Miler, pogubljen je 1941. u Jasenovcu, a iza sebe je ostavio suprugu Nadu i tri sina: Marijan živi u Izraelu, a najmlađi Branko u Njemačkoj. Treći sin Rajko živio je u Zagrebu sve do svoje smrti 2005., a u Zagrebu žive i njegova dva sina, Leo i Dubravko, te supruga Marija Miler rođena Bednjanec.