GLUMICA PIŠE ZA JUTARNJI

ANJA ŠOVAGOVIĆ DESPOT: MOJI TUŽNI BLAGDANI Tri priče o smrti triju velikih glumaca. Jedan joj je bio otac, drugi učitelj, a treći prijatelj

    AUTOR:
    • Anja Šovagović Despot

  • OBJAVLJENO:
  • 06.01.2019. u 19:21

Darko Tomas, Admir Buljubasic, Vedran Djulic / arhiva HANZA media, CROPIX

Fabijan Šovagović, Anja Šovagović Despot, Tonko Lonza, Ivo Gregurević

 

Prvog siječnja 2001. umro je Fabijan Šovagović, veliki glumac i Anjin otac. Točno osamnaest godina poslije, 1. siječnja 2019., umro je drugi veliki glumac, Ivo Gregurević, njezin prijatelj, ali i prijatelj njezina oca. Još jedan velikan hrvatskoga glumišta, Anjin profesor i prijatelj, Tonko Lonza, umro je pred Božić prošle godine, 23. prosinca 2018. Anja Šovagović Despot za Nedjeljni donosi tri priče o ljudima koji su, svaki na svoj način, presudno utjecali na njezin život i karijeru.

Zagreb, 300514.
Glumica Anja Sovagovic snimljena u salonu Matije Vuice.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

Anja Šovagović Despot

 

Šova

Na Badnjak smo uvijek u Mesničkoj. Baka kuha crni rižoto, mama pravi bakalar na bijelo, peku se fritule i pita sa sirom. Kuća miriše na lignje, luk, kolače, ribu, češnjak, vino, na sve. Baka stalno otvara prozore da prozrači kuhinju, a Šovo ih uporno zatvara jer mu je hladno i smeta mu propuh, nervira ga hladnoća u stanu dok radijatori gore i centralno radi punom parom, nerviraju ga čisti stolnjaci, svečano posuđe koje se iznosi samo na taj dan, nervira sam sebe jer ne zna kako bi i bi li uopće što pomogao. Ta užurbanost, ta lagana histerija koju žene šire pred svečanu večeru, kupaonica koja je stalno zauzeta jer se istovremeno s kuhanjem uređuju, tuširaju, šminkaju, oblače, friziraju, sve mu je to pretjerano, egzaltirano, euforično. Šeta sobama kroz stan, zaustavlja se pored okićenog bora, kakav je to bor, kakvi su to avangardni Majini ukrasi, gdje je Fila, kad ćemo jesti, on je gladan, zašto ne radi daljinski, zašto nema tona, kakva je to slika na televiziji, gdje je njegov šlafrok, kad će svi doći, zašto još nema nikoga, koliko je sati?

Privatni album

Fabijan Šovagović s Anom Despot, svojom unukom

 

Tu upadam ja na vrata noseći gomilu darova, ukrasnog papira, šarenih vrpca, selotejp, škare, prskalice, papirnate zvjezdice, mašnice, cvjetiće, kompletnu rekvizitu koja mi je potrebna za ukrašavanje božićnih paketa kako bi djecu, koja će doći zadnja, razveselila lijepa, blagdanska slika okićenog bora s prekrasno zamotanim darovima složenim u podnožju, kod malog Isusa, Marije, Josipa, pastira i ovčica.

Naravno da sam i ja u žurbi jer trčim cijeli dan, jer zadnji čas obavljam kupovinu, jer ništa ne stignem i neću stići, naravno da i mene obuzima ta kućna nervoza koju osjećam u zraku jer smo svi povišeni u raspoloženju, svi iščekujemo nešto neočekivano, svi bismo htjeli biti ljepši, bolji, ljubazniji, draži i svečaniji na ovaj dan.

Stavljam sve darove na stol, a po parketu rasprostirem te metre ukrasnog papira kojim ću ih zamotavati. Šovo bane ispred mene, stane mi na papir i pita što to radim. Ja mu kažem da valjda vidi. Zašuti. I gleda.

- A zašto to tu radiš, na podu?

- A gdje bi ti, vidiš da nemam nigdje mjesta.

Opet on šuti.

- Šta to režeš?

- Režem papir da zamotam darove.

- Kome ih motaš?

- Pa, djeci ih motam, nego kome?

- Ja sad tu ne mogu hodat.

- Pa, nemoj sad hodat, šta imaš hodat?

- Moram hodat!

- Hodaj onda kad si navalio!

I krene preko moga ukrasnog papira živčanim korakom do kuhinje. Ja šutim, čekam da ode, poravnam, i nastavim pakirati sljedeći dar. Evo ga natrag u minuti, stane na rub i opet gleda:

- Jesi gotova?

- Nisam, vidiš da nisam.

- A kad ćeš bit?

- Bit ću dok ne dođu.

- Ko?

- Pa, djeca, valjda!

- Koliko te djece ima, šta im toliko kupuješ?

- Božić je, tato, kužiš?

- Znam ja šta je, meni ćeš sad objašnjavat! Šta me mučiš s tim kupovanjem, s tim pakiranjem, s tim darovima, kome ćeš sve to dati, ko će to sve primit, kome taj Božić dolazi?!

- Djeci dolazi, meni dolazi, svima dolazi, šta urlaš na Božić?

- Urlam jer se ne mogu kretat normalno!

- O ljudi moji, a ti bi se baš sad kret’o, baš si se sad našo kretat? Pa, evo ti, šetaj, kretaj, hodaj kolko oš!

I pokupim sve te stvari s poda, odem ljuta u drugu sobu, ljuta na sebe jer sam povisila glas prvi put u životu na bolesnog oca, ljuta do suza jer sam vikala na Badnju večer, ljuta do boli jer je sve krivo počelo.

Tad začujem iza leđa šapat:

- A ja im ništa nisam kupio. I ne znam što bih im kupio. Ja ću njima pjevat: Oj pastiri, čudo novo, jeste l ikad vidjeli ovo, u jaslicam prostim rodio se Bog koji s neba siđe radi puka svog. Vidiš kak sam upamtio!

I legne u postelju.

Kad je došla moja Ana, uvukla se djedu pod poplun, pomilovala ga po ćelavoj glavi, obgrlila svojim malim ručicama njegovu sijedu bradu i pozorno slušala pjesmu o malom djetešcu koje će spasiti svijet. Htjela sam se uvući k njima u krevet, a samo sam bez glasa stajala sa strane i gledala u najljepši dar na svijetu.

U ljubav.

Tonko

Tonko Lonza, bard hrvatske umjetnosti, veliki i veličanstveno zaigrani poznavatelj glumačkih tajni, snažan i besprijekoran glasom i stasom, čarobnjak melodioznog, a savršeno jasnog hrvatskog jezika.

Maestralni tumač Krležinih lica s glembajevski mutnim i krvavim dosjejima, sve je u njemu i na njemu bilo odraz tjelesnog, a to je tjelesno bilo pobjedonosno, impozantno, skupocjeno. Jedini mogući Ignjat Glembay - strastven, baršunast, autoritaran, suveren, nemilosrdan, totalitaran. Bukteće čežnje za životom, uzavrele glembajevske krvi, kriminalan. Neprekidno trijezan, sugestivno okrutan, erotičan. Jedinstven.

Privatni album

Anja s Tonkom Lonzom i suprugom Draganom Despotom

 

Sjetan, melankoličan i nazbilj istinit Vojnovićev gospar, antički svevremen, suvremen, genijalan, opasno točan, brutalno nježan, nemilosrdan i moralno uzaludan vojskovođa Agamemnon...

Profesor, kolega, intelektualac, legenda s glavom i glasom koji mogu ispuniti dvije ogromne kazališne scene, nekmoli onu Hrvatskog narodnog kazališta na kojoj je carevao svojim obiljem talenta uz čestitost dostojnu čistog i stvarnog Kazališta.

Kazališni i filmski glumac, zauvijek će ostati u duhu jednog naroda kao spomen na vrhunce glumačkog umijeća, kao spomen na vrlu njegovu umjetnost koju baštinimo, kao čvrstu vjeru kojom smo glumački blagoslovljeni, kao ufanje u zanosni artistički zanat kojem nas je neumorno podučavao.

Ivo

Beskrajno je teško naći pravu riječ, beskrajno je teško naći bilo kakvu riječ. Napustio nas je dio obitelji. Dio ne samo moje glumačke i umjetničke obitelji, nego možda i najčvršći, gotovo tkivom vezan dio obitelji srca. Obitelji duha.

Uz moju obitelj Gregurević je bio posebno vezan, a koliko je ta začaranost Šovagovićem, koju je uvijek posebno isticao, bila intenzivna, bolno sam oćutjela na dan njegova odlaska, isti dan na koji nas je napustio i Šovo prije točno osamnaest godina. Sokol slavonske ravnice i golub bijeli posavskoga neba.

Bez obzira na nedostatak teksta, bez obzira na nepostojanje riječi kojima bismo uopće mogli objasniti, izgovoriti, definirati Ivinu glumačku ekspresiju i talent, važno je o njemu govoriti.

Važno je govoriti o tome kako je Gregurević još davno postao institucija hrvatske filmske, televizijske i kazališne umjetnosti. Važno je reći koliko nam je nepresušne inspiracije ostavio u briljantnim svojim filmskim ulogama. Kada je Ivo koračao filmskim setom, ispred kamere je koračao talent sam, u svojoj najautentičnijoj duhovnoj i kreativnoj postojanosti. Premda se nije formalno bavio pedagoškim radom, može se reći kako je svaka njegova uloga posebna i blistava škola glume.

Pula, 190715.
Danas je u Areni na Pula film festivalu ovogodisnja nagrada Fabijan Sovagovic dodijeljena glumcu Ivi Gregurevicu koji je glumio u preko 90 filmova.
Na fotografiji: Ivo Gregurevic i Anja Sovagovic Despot.
Foto: Danijela Peracic / CROPIX
Danijela Peracic / CROPIX

Anja Šovagović Despot predaje nagradu Fabijan Šovagović Ivi Gregureviću u Puli 2015. godine

 

A kada bismo, nekim nesretnim slučajem, izrezali scene iz filmova u kojima je Ivo glumio, vrlo lako bismo mogli zaključiti da hrvatskog filma uopće ne bi bilo.

Profesionalan, točan, uvjerljiv, koncentriran, buran i nepredvidljiv upravo tada kada tu nepredvidljivost s nestrpljenjem očekujemo. Pa kada smo sigurni da će upravo nepredvidljivošću riješiti problem ili prepreku koja mu stoji na putu u tumačenju uloge, on sasvim logično, jednostavno, upravo blaženo, pronađe jedino moguće rješenje - sasvim predvidljivo. Neizdrživo duhovito. Brutalno istinito. Ubitačno točna bila je Gregurevićeva ekspresija koja je sasvim precizno znala obujmiti Ivina partnera u kadru, na sceni, na setu, na nastupu. Tu nije bilo pogovora. Tu nije bilo mogućnosti izbora. Jedino se tako moglo s njime glumiti, pa s njime i živjeti. Nemoguće teško i nemoguće lako.

Generalskog karaktera, samo bi rekao: “Pjevaj!” - i ja bih pjevala. U noćima ili zorama kada bi me (nepredvidljivo i predvidljivo) nazvao, pjevala sam mu preko mobitela, pjevala sam na seoskim zabavama, na otvaranju festivala u Orašju, na ludim tulumima u Zagvozdu, na kućnim adresama, koncertima, zajedničkim gažama, na filmskim setovima, u pauzama, pjevala sam uvijek kad je naredio.

“Golubice bijela, što si nevesela? Kako ne bih, jadna, nevesela bila, kad moj golub bijeli od mene se dijeli? On sad ljubi lice druge golubice, druge golubice, moje drugarice. Moj golube bijeli, kad ćeš doći k meni?”

Precizan u izrazu, savršeno iskren, bolno tužan, nikada dramatičan, uvijek moćan. Nenadmašan umjetnik ozbiljnog, mirnog i staloženog izraza, spreman na nemoguće skokove u glumačkim dramskim, tragičnim i komičnim eskapadama.

Ivo je Gregurević institucija hrvatske kulture i duše u njezinu iskonu i zalog za budućnost svim našim stremljenjima na putu u umjetnost.

Izdvajamo