Izrečenu kaznu Bušić je izdržao do kraja i iz starogradiške kaznionice izišao je 12. prosinca 1973. Kao mjesto budućega boravka prijavio je Zagreb, Varšavsku 13, u prijatelja Joze Bašića. U roku od četiri dana, najdulje do 16. prosinca 1973., morao se prijaviti nadležnom organu Sekretarijata unutrašnjih poslova. Tih je dana posjetio prijateljicu Ljerku Mintas koja je kao politička kažnjenica radila u tvornici cementa u Podsusedu. Potom je otišao svojima u Vinjane Donje kraj Imotskoga, gdje je boravio neko vrijeme.
Naravno, u onim političkim prilikama zaposlenje primjereno svom zvanju i zanimanju Bušić nije mogao dobiti. Takvo stanje iskoristio je za dalje usavršavanje i 22. X. 1974. u Dubrovniku u Centru za poslijediplomski studij (Inter-University Centre of Post Graduate Studies) upisao je studij filozofije znanosti. I tu ga je Udba pratila i nastojala ga izolirati od prijatelja, upozoravajući ih da se radi o “ustaši”, a njemu samom se prijetilo ubojstvom ako ne napusti Dubrovnik.
Njega je i još dvojicu njegovih kolega poslijediplomaca, Markicu Rebića i Josepha Levyja iz Jeruzalema, oko 23 sata, 6. XII. 1974., na Stradunu, blizu Sponze i ispred “Cele”, dok se vraćao u stan u tadašnjoj ulici Put JA 4, napala skupina od “najmanje petnaest mladića”.
“Dok sam ja ležao na zemlji i bio udaran nogama s Markice Rebića strgli su kaput, pokupili novac koji je u njemu bio, a također i bonove za prehranu u restoranu ‘Višnjica’, poderali mu vestu i udarali ga sa svih strana dok je on bježao Stradunom. S više strana čuli su se ogorčeni prosvjedi nazočnih građana: ‘Kako vas nije stid da vas petnaest tučete jednog čovjeka.’ Ipak se nitko nije usudio suprotstaviti razularenoj razbojničkoj bandi”, napisao je Bušić u prijavi tamošnjem Okružnom javnom tužiteljstvu.
Drugi put u emigraciji
Budući da nije mogao dobiti neki posao približan njegovoj stručnosti i istraživačko-novinarskoj usmjerenosti i nalazeći se u vrlo teškim prilikama, bez rada kao osnove za život, bez stana i stalnih novčanih prihoda, te izložen stalnoj policijskoj pratnji i općoj presiji, Bušić je odlučio ponovno otići u emigraciju.
Za njegov odlazak u emigraciju poduzete su posebne pripreme. Za njega je u Zapadnoj Njemačkoj u organizaciji Tomislava Naletilića u Karlsruheu pripremljena krivotvorena putovnica. Ivan Cerovac ju je po jednom Nijemcu dostavio u Zagreb, a od Cerovčeve majke preuzeo ju je Bušićev rođak Ante Petric. Po Bušića su automobilom u Zagreb došla dvojica hercegovačkih franjevaca - fra Leon Galić i fra Drago Tolj, tada na službi u inozemnoj pastvi. I na taj put on je krenuo, godinu i devet mjeseci nakon što je izišao iz starogradiškoga zatvora, 12. rujna 1975., iza 9 sati, kao i g. 1966., iz Podsuseda. Austrijsko-jugoslavensku granicu su prešli na graničnom prijelazu Šentilj - Spielfeld, bez ikakvih problema. Budući da je dogovoren njegov rad u “Novoj Hrvatskoj” u Londonu, iz Austrije su se javili u uredništvo s viješću o uspješnom bijegu.
Ivanu Grbavcu u Australiju pisao je 7. XI. 1975.: “Došao sam iz Hrvatske bez igdje išta, a ni tamo nisam ostavio nikakvu imovinu, tek nešto knjiga. Nadam se da će mi ih tamošnji prijatelji prebaciti ovamo. Sve što sam imao, a to je bilo jako jako malo, trošio sam na knjige. To je neophodno u svakoj borbi, ali ni pero ni zakovica ne vrijede ništa bez puške. Pero je samo priprema za borbu i podrška da se u borbi istraje. Hrvatsko Narodno Vijeće je dobra stvar, samo treba znati da ga UDB-a u Zagrebu i u Beogradu ne bi ni spomenuli da se naši ljudi nisu počeli tamo boriti. Ja sam izmakao u posljednji trenutak. Tri dana nakon moga odlaska došla su četvorica udbaša po mene. Nisu me našli, jer sam predviđao neke stvari i njihov dolazak.”
Bez obzira na to što su mnogi u proteklih osamnaest godina slobodne Hrvatske o pok. Bruni Bušiću pisali u javnom tisku i u knjigama i slično, o njegovu boravku u inozemstvu zna se relativno slabo. Može se reći da je Bušić za cijelo vrijeme svoje posljednje emigracije živio u Londonu, u Engleskoj, a povremeno je putovao u Francusku, Njemačku, Švedsku, Nizozemsku, Belgiju, Španjolsku, Švicarsku, pa i duže boravio u tim zemljama. Sačuvana, dijelom i objavljena njegova korespondencija pruža nam dodatan uvid u njegovo tadašnje političko promišljanje i djelovanje te općenito u njegov život.
Uhićeni Bušićevi prijatelji
Iz Londona je 8. I. 1976. pisao Ivanu Dabi. Između ostaloga zanimao se za to gdje može dobiti knjigu Srbokomunistički zločin nad Bosnom autora Safeta Jaskića, objavljenu g. 1967. u Madridu u izdanju “Drine”. Kada su za Novu godinu 1976. u Zagrebu uhićeni Bušićevi prijatelji Ivan Gabelica, Anđelko Mijatović i Vice Vukojević, to je Bušić 27. I. 1976. javio novinaru radijske postaje Deutsche Welle u Kölnu Gojku Boriću, a on je o tome obavijestio poznatoga njemačkog novinara dr. Johannesa Georga Reissmüllera koji se je na to osvrnuo 2. III. 1976. u svom uvodniku u Frankfurter Allegemeine Zeitungu.
Kada je dobio dozvolu izlaska iz Engleske na šest mjeseci, Bušić je otputovao u SR Njemačku. Njegova putovanja možemo tek pratiti iz njegovih pojedinih sačuvanih i dostupnih pisama upućivanih prijateljima i suradnicima diljem svijeta. Marijanu Gabelici u New York javio se 11. III. 1976. iz Mainza. Očito je već tada postojao sukob između Bušića i “onih iz Londona” oko “Nove Hrvatske”: “Ne možeš zamisliti kakva pisma oni iz Londona pišu okolo protiv mene, osobito N.N. Ono što on piše toliko je nisko da bi se to čovjek stidio izgovarati polupijan u kakvoj seoskoj krčmi. Huckaju na mene i njemačku policiju, a o engleskoj da i ne govorim. Sve je to tako odvratno. Od Marune im stalno pristižu kojekakve informacije. Na sve to se ne treba obazirati, jer je i odviše jadno, ali zato nikada, pa i u najpovoljnijim prilikama ne treba popuštati od načelnih stavova.”
Povezan s otmicom aviona
U svibnju i lipnju 1976. Bušić je boravio u Njemačkoj i Francuskoj (Karlsruhe, Pariz, Porz, Köln) u društvu s prijateljima bračnim parom Julienne i Zvonkom Bušićem iz SAD-a. Tada je u Porzu sastavio i zajedno sa Zvonkom Bušićem redigirao tekstove: “Deklaraciju Glavnog sjedišta Hrvatskih osloboditeljskih snaga” i “Poziv na dostojanstvo i slobodu” koje se namjeravalo kao promidžbene letke upotrijebiti u nadolazećoj akciji otmice zrakoplova u SAD-u.
Kada su supruzi Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, da bi svijet upozorili na neravnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, 10. IX. 1976. u njujorškoj zračnoj luci “La Guardia” oteli američki civilni zrakoplov zrakoplovne kompanije TWA (Trans World Airlines), Boeingov model 727, let 355, prema čikaškoj luci “O’ Hare” i usmjerili ga prema Europi, Bruno Bušić nalazio se u Njemačkoj.
Za dvije godine, koliko je još živio, nastojao je pomoći njihovoj obrani pred američkim sudovima u New Yorku koji su im izrekli teške zatvorske kazne, dopisivao se sa Zvonkom Bušićem, njegovom suprugom Julienne Bušić i s drugima. S posebnim osjećajem poštovanja slao je pisama i razglednice “nevistici” Julienne sve do ubojstva u listopadu 1978., hrabrio je i iskazivao joj pažnju. Kao i u drugim pismima, ponekad je progovorio i o sebi. Njegovo nastojanje da ih posjeti, zbog odbijanja američke ulazne vize, ostalo je bez uspjeha.
Sukobi u emigraciji
Iz Karlsruhea 28. IX. 1976., nakon 3-4 mjeseca pisao je Zlatku Markusu u Švedsku o svom dokoličarenju po kavanama i dugim šetnjama između nepoznatih prolaznika te o mrtvilu u hrvatskoj emigraciji. Požalio se na loš i netočan prijevod Deklaracije Glavnog sjedišta Hrvatskih osloboditeljskih snaga objavljen u čikaškoj “Danici”. Javlja mu da su u Karlsruheu bile hrvatske protuameričke demonstracije na kojima je bilo oko 200 ljudi. Predložio mu je da i u Švedskoj organizira demonstracije, s parolama prilagođenim “tamošnjim prilikama i raspoloženjima”, pa makar s deset ljudi. “Treba čitavom svijetu pokazati (da) petorica utamničenih Hrvata nisu sami, da iza njih stoji čitavi hrvatski narod.”
Kada je Jakša Kušan javno u “Novoj Hrvatskoj” 3. X. 1976. objavio “da u prijevodu Deklaracije ima stotinu pogrešaka, da je zato bila nečitljiva, da slabo zvuči i slične gluposti”, na način kako to nije učinio nitko ni u jednom hrvatskom emigrantskom, neprijateljskom jugoslavenskom ili svjetskom glasilu, Bušić je iz Pariza tih dana, zbog toga što je u tomu vidio negativan odnos urednika “Nove Hrvatske” Jakše Kušana i Vlade Pavlinića prema akciji Zvonka Bušića i drugova, prema Bugojanskoj skupini, Velebitu i drugima, progovorio u pismu Marijanu Gabelici u New York, upućenu također u listopadu 1976., nazvavši takav postupak “sranjem i lešinarenjem” “nad tuđim idealizmom i tuđim žrtvama”, a njih “lešinarima”.
Već prvih dana emigracije Bušić je razmišljao o tome kako svijetu predstaviti hrvatsku zbiljnost u totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji. U tu je svrhu poduzeo dva koraka - pokušao je pronaći ugledne hrvatske ljude koji su, s obzirom na totalitarni sustav u kome su živjeli, bili spremni dati intervjue i izložiti se političkom i kaznenom progonu te pronaći strane novinare koji bi intervjuirali one koji su bili spremni javno progovoriti o položaju Hrvata u SFRJ. I to je ostvarivano s velikom mukom. I kad su se našli ljudi spremni javno svjedočiti o hrvatskom položaju u komunističkoj Jugoslaviji, teško se pronalazilo strane novinare i medijske kuće koje bi to zanimalo.
U studenom 1976. dr. Franjo Tuđman i zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić bili su spremni dati intervjue, a potom i drugi. Napokon, za te intervjue zainteresirala se Švedska televizija. Tako su u svibnju 1977. godine snimatelju Švedske televizije Nikoli Majstroviću dali intervjue o položaju hrvatskoga naroda u SFRJ vrlo ugledni ljudi u Hrvatskoj, oporbeni prema jugoslavenskom komunističkom sustavu: zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić, povjesničar dr. Franjo Tuđman, akademik Petar Šegedin, studentski prorektor g. 1971. Ivan Zvonimir Čičak, književnik i filozof Vlado Gotovac i odvjetnik Lav Znidarčić iz Zagreba.
Dok je snimatelj Švedske televizije Nikola Majstrović u Zagrebu snimao intervjue uglednih i prema komunističkom sustavu oporbenih ljudi o položaju Hrvata u SFRJ, Bruno se Bušić nalazio u Švedskoj. Oko 18. V. 1977. boravio je u Lundu u dominikanca Vjekoslava Lasića, voditelja tamošnje Hrvatske katoličke misije. Iz Stockholma je 26. V. 1977. pismom Nikoli Bikešu u Australiju, između ostaloga, javio da je u Njemačkoj “stanje očajno, najbolji su pozatvarani, ostali su demoralizirani ili su se dali u zgrtanje novca”.
Na izborima za II. sabor Hrvatskog narodnog vijeća u mjesnim odborima, održanim u svibnju i lipnju 1977., natjecali su se i neki “proljećari”, kako se naziva one koji su bili aktivni u “Hrvatskom proljeću” (1968. - 1971.), a nakon komunističke presije u Jugoslaviji izbjegli i priključili se hrvatskoj emigraciji. Rezultati tih izbora, za trideset sabornika, utvrđeni su na sastanku Izbornog odbora HNV-a od 9. do 11. srpnja 1977. u New Yorku. Tada je od svih kandidata najviše glasova dobio Bruno Bušić - izabran je s 3719 glasova za člana Sabora.
Stalno u pokretu i žurbi
G. 1978. je posljednja godina Bušićeva života. I ta mu je godina počela kao i prethodne. Stalno je u pokretu, žurbi, radu i dopisivanju. Stalna putovanja i stresan život ugrozili su ozbiljno već odavno osjetljivo njegovo zdravlje. U pismu Arapoviću 20. I. 1978. iz Londona je čestitao na njegovu tekstu “Dvije koncepcije: sovjetska i versajska”, osvrnuo se na Markusov članak “Europa i Hrvatska” te na pisanje Bogdana Radice u vezi s najavljivanom emisijom na Švedskoj televiziji zbog čega bi mogli biti progonjeni oni koji su dali intervjue.
Na Švedskoj je televiziji, napokon, 2. veljače 1978., prikazana emisija “Hrvati - teroristi ili borci za slobodu” koju je osmislio Bruno Bušić. Uz te intervjue u emisiji su bile i scene o tobožnjoj hrvatskoj gerili, snimane u listopadu 1977. u njemačkom gorju Schwarzwaldu i u američkoj državi Ohio, u šumama kraj Clevelanda.
Snimanjima u Schwarzwaldu nazočio je i Bruno Bušić. Dok je ta emisija u iseljeništvu i domovini doživljena kao početak novoga hrvatskog političkog preporoda, Bušićeva pojava u emisiji, kako promatra te vježbe, bila je pod jugoslavenskim pritiskom, zbog tobožnjega pripremanja terorističkih skupina, povod njemačkim vlastima da zabrane njegov ulazak u Njemačku, a priskrbila mu je i druge nevolje. Emisiju je Bušić smatrao promašenom, jer je urednik Göransson u njoj stavio sebe u prvi plan.
Iz Londona je 26. travnja pisao Zlatku Markusu u vezi s negativnim mišljenjima Bogdana Radice, Vinka Nikolića i drugih hrvatskih emigrantskih intelektualaca o emisiji “Hrvati - teroristi ili borci za slobodu” na Švedskoj televiziji.
(Priredio Ž. Ivanjek)