Bušić je bio u Londonu 31. 3. 1978. Arapoviću je pisao 19. 4. u vezi sa studijom o iseljavanju Hrvata i useljavanju u hrvatske zemlje, na kojoj je radio. Budući da su im se pisma mimoišla, Arapoviću je pisao i 20. 4. Taj put mu je javio kako mu je zagrebačka veza uputila tri pisma s viješću da su mu ubojice na tragu “i da je Herljević naredio da me se svakako mora smaknuti i da za to nije važna nikakva cijena, novčana ni politička.
Moja njemačka veza nije mi ni do dana današnjega dostavila ta pisma, jer više nismo u dobrim odnosima. Tako nešto ja ne bih učinio ni hrvatskom psu… Ako poživim još koje vrijeme, nadam se da će se u eteru ponovno čuti hrvatski glas. Ja sve primam olako, ali mi je zbilja vruće pod petama i sada sam zbog ove iznenadne bolesti prostorno nepokretan, pa im više ne mogu zabacivati tragove. Da me nije uhvatila ova bolest, već sam mogao završiti studiju o genocidu.”
O svom zdravstvenom stanju Bušić je pisao Julienne Bušić i 28. 4. 1978.: “Ne možeš zamisliti kako sam bio bolestan. Noćima nisam spavao, a nitko mi nije mogao pomoći, nisam imao nikoga ni da mi čaj skuha. Više sam puta ostavio nepojedeni ručak u restoranu jer nisam mogao od bolova sjediti. Sad mi je znatno bolje. Upoznao sam jednoga mladoga liječnika Hrvata, koji mi je od velike pomoći. On ima jugoslavensku putnicu, pa mora biti oprezan. Taj mladi liječnik je izvrstan čovjek i rodoljub. Od prije nekoliko dana mogu sjediti u stolici i pisati… Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo da se ljute. Ta emisija je početak novoga hrvatskoga političkog preporoda u domovini”. Udbin suradnik “Marko” iz Pariza ni u Londonu nije iz vida ispuštao Bušića. U lipnju 1978. obavijestio je SDS - Centar Split da je čuo od Franje Mikulića da je Bruno bio teško bolestan i da je imao problema sa smještajem. Bio je i nazočan u stanu Tvrtka Butkovića kada je Bušić nazvao Mikulića i oko 30 minuta s njim razgovarao, po suradnikovu mišljenju “očito… davao određene direktive”.
Iako sa zdravstvenim problemima, uz politički rad i druge obvezne poslove, Bušić je u srpnju dovršio nacrt studije Hr-vatski ustaše i komunisti, a 19. srpnja poslao ju je “na ogled” Arapoviću u Washington, očekujući prijedloge za dopune, izmjene i slično. Za sebe je naveo: “Leđa me bole i sutra ujutro putujem u Švedsku”.
Posljednje putovanje
Bušić je 20. 7. 1978. otputovao u Švedsku, u grad Malmö, a potom u sveučilišni grad Lund. U tom je gradu, u prostorijama Studentskoga centra “Sparta”, u organizaciji Koordinacijskog odbora mjesnih odbora HNV-a za Skandinaviju i u nazočnosti predsjednika HNV-a Franje Mikulića, od 22. do 23. 7. 1978., održano vijećanje o gorućim hrvatskim političkim pitanjima u radu kojega je nastupilo pet referenata: Mladen Schvartz: Duhovne pretpostavke i političke perspektive hrvatske države; Ivan Cerovac: Organizacijska pitanja hrvatske oslobodilačke borbe; Bruno Bušić: Današnja politička zbilja u okupiranoj Hrvatskoj; Zlatko Markus: Problemi i načela hrvatske vanjske politike i Tomislav Mičić: Kritičke napomene na rad HNV-a u Njemačkoj.
U kolovozu 1978. Bušić je boravio u Španjolskoj. S djevojkom Nathalie Adnet doputovao je u Barcelonu i posjetili su bračni par Nikolić. Potom su otputovali u Malagu, gdje su iznajmili jedan stan. Odatle su zajedno putovali u Torremolinos u goste domobranskom pukovniku Ivanu Babiću.
Tu dvadesetjednogodišnju studenticu književnosti i novinarstva Bušić je upoznao u kolovozu 1977. i u lipnju 1978. u Londonu odlučili su vjenčati se. O toj ljubavi svjedočila je i Nathalie Adnet pred francuskom policijom nakon Bušićeva ubojstva g. 1978., po njezinu e-mailu od 5. 3. 2009., zadržavajući za sebe neke spoznaje: “Za Brunu sam ostala jako vezana i privržena mu od prvog dana kad smo se upoznali. Od samoga početka upoznao me je sa svojim političkim aktivnostima, kao i sa svojom osobnom političkom prošlošću, međutim, nikada mi nije dao podatke o ljudima koje je upoznao ni o okolnostima svojega djelovanja u hrvatskom pokretu. Uvijek mi je govorio da se osjećao u velikoj opasnosti. U tom smislu on je nosio jedno oružje malog kalibra koje sam vidjela, ali koje mi nikad nije povjerio na čuvanje”.
“Zadnji put sam ga vidjela u subotu navečer, 14. listopada. Sreli smo se i rastali na Montparnasseu oko 23 sata. Zapravo, obično smo se rastajali kasnije, ali ga je te večeri čovjek koji ga je primio na stan zamolio da se vrati prije ponoći; razloge toga ne znam, ali mislim da je to zbog njegove sigurnosti ili jednostavno zbog toga što je Bruno bio obvezan poštovati kućni red svoga stanodavca. Za smrt Brune Bušića saznala sam od mojih sestara koje su tu vijest čule na radiju… Po mom mišljenju, politički motiv ovoga ubojstva je očit, odnosno nema sumnje da je motiv politički. Što se tiče ideja o eventualnim počiniteljima, ne bih mogla ništa reći. Mogu jednostavno reći da mi je Bruno otkrio još ovog ljeta kako je imao informacije od jednoga hrvatskog policajca, prema kojima je CIA ponudila Udbi svoje usluge da bi pomogla njegovu smaknuću, smaknuću koje je odlučeno u Ministarstvu unutarnjih poslova Jugoslavije. Uglavnom mogu reći da je gospodin Bušić bio pošten i karakteran mladić, čiji temparament nije odavao nasilnika i koji je uzimao svoju ulogu veoma ozbiljno i vrlo mnogo radio, usprkos svojega općeg stanja koje je bilo dosta krhko”, svjedočila je Bušićeva nesuđena supruga autoru knjige.
Brojna upozorenja
Bušiću su već od odlaska u emigraciju stizala upozorenja da bi mogao biti likvidiran, što bi mogli izvesti pripadnici jugoslavenskih sigurnosnih službi. Iz dostupne dokumentacije zaključuje se da je Bušić bio predmet obrade Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj u centrima Zagreb, Split, Osijek i Rijeka te obavještajne službe jugoslavenskoga Ministarstva vanjskih poslova i kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije. Naravno, sve u suradnji sa Saveznim sekretarijatom unutrašnjih poslova u Beogradu.
Na razini SR Hrvatske koordinacija Bušićeva praćenja vođena je u sjedištu Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova u Zagrebu. Te su službe pripremale Bušićevo ubojstvo i sa svojim pouzdanicima plele mrežu oko Bušića, a naručeni ubojice su ga pratili. Iako je znao za to i prijateljima pisao o tim opasnostima, ipak on sam tomu nije pridavao neko posebno značenje. Kao da se poigravao svojim životom.
Nakon Bušićeva ubojstva, nadležne francuske sudske i policijske institucije provele su istragu o tom zločinu u kojem je ubijen jedan od najpoznatijih Hrvata toga vremena. Zahvaljujući tim podacima i podacima koje su davali Bušićevi prijatelji, znamo nešto više o posljednjih dvadesetak dana njegova života. Na putu u Amsterdam, gdje je trebao sudjelovati u radu izvanrednog Sabora HNV-a od 20. do 21. listopada 1978., Bušić je 27. rujna iz Londona stigao u Pariz. Uz pomoć prijatelja Ive Paparelle unajmio je privremeno sobu u jedne Francuskinje kraj Ecole Militaire, koja je otputovala na godišnji odmor. Tih se dana sastao i s Nevenom Baričevićem na sastanku Hrvatskoga radničkog saveza, a nakon sastanka otišli su u crkvu u ulici Bellville u kojoj je obavljana služba Božja za Hrvate u Parizu.
Kobni važan sastanak
Tih se dana sastao s Tvrtkom Butkovićem u baru “La Cluny”, na uglu bulevara Saint Michel i Saint Germain. Trebali su 8. 10. biti u gostima u Nevena Baričevića u mjestu Melune nedaleko od Pariza. Taj posjet Bušić je dan prije otkazao zbog posla, vjerojatno pripreme za skorašnje zasjedanje Sabora HNV-a.
Dva-tri dana prije ubojstva Bušić je bio u krojačkoj radionici Zadranina Slavka Buljata. Tu su se s njim sreli emigranti Miljenko Šimčević Slave i Ante Kovač. Budući da se vlasnica unajmljenoga stana vratila s godišnjeg odmora, Bušić je u subotu 14. listopada morao napustiti iznajmljenu sobu i uvečer istoga dana smjestio se kod prijatelja Petra Brnadića u 57 rue de Belleville. Toga dana dogovorio je s Tvrtkom Butkovićem zajednički odlazak sljedećega dana u goste obitelji Baričević u mjestu Melune, pedesetak kilometara južno od Pariza. S djevojkom Nathalie Adnet rastao se istog dana oko 23 sata i otišao u prenoćište. Brnadićev stan napustio je u 10 sati u nedjelju 15. listopada. Poslijepodne toga predzadnjega dana svoga života proveo je u gostima u obitelji Baričević.
U ponedjeljak 16. listopada, posljednjeg dana Bušićeva života, Brnadić i Bušić otišli su oko 11 sati na objed u Brnadićeve kćeri i zeta Vinke i Stojana Rašića. Bušiću se žurilo, rekao je da ima važan sastanak, i s objeda je otišao oko 17 sati, prije Brnadića. Tada se sastao s Ivom Paparellom na Saint Germain des Prés. Ubrzo nakon Brnadićeva povratka u stan, vratio se i Bušić. Brnadiću je rekao da je umoran i da više ne misli izlaziti i kada je Brnadić ponovno otišao k svojoj kćeri, Bušić je ostao u stanu. Oko 18 sati Bušić je nazvao predsjednika Sabora HNV-a Franju Mikulića i razgovarao je s njim oko 40 minuta. Dogovorili su sastati se u srijedu 18. listopada u Metzu. Kada se Brnadić oko 19 sati vratio u stan, Bušić je bio izišao. Svakako, netko poznat pozvao ga je na sastanak, što je za njega bilo sudbonosno. Očito, sve je bilo u Udbinu programu Bušićeva likvidiranja.
Ubijen je u ponedjeljak 16. listopada 1978. u 23 sata i 10-15 minuta u Parizu, na ulazu u zgradu u 57 rue de Belleville, kada se vraćao u Brnadićev stan prenoćiti. Ubojica je pucao iz blizine, u hodniku, na ulazu u zgradu. Pogođen je u glavu i u lijevu stranu grudi, u srce, s dva od pet ispaljenih metaka iz pištolja “Astra” kalibra 7,65 mm. Pokušaj francuskih istražnih institucija da nešto više otkriju u vezi s Bušićevim ubojstvom ostao je bez rezultata, iako je istraga obustavljena tek g. 1982.
Što je jugoslavenska Služba državne sigurnosti godinu-dvije, i neposredno prije Bušićeva ubojstva, da bi utvrdila njegovo kretanje i tako stvorila uvjete za njegovo ubojstvo, poduzela preko Nevena Baričevića, koji je od početka 1970. kao suradnik “Marko” susretao Bušića, “prijateljevao” s njime i povremeno o njemu izvještavao svoje nadređene, 21. prosinca 1992. pred istražnim sucem Okružnoga suda u Zagrebu Božidarom Jovanovićem svjedočio je Blagoje Zelić, u vrijeme Bušićeva ubojstva načelnik operative SDS - Centar Split.
“Kasnijim saznanjem određenih činjenica na temelju izvještaja suradnika iz Pariza i šire mreže u inozemstvu te povezivanjem nekih kontakata sa Stankom Čolakom i vodstvom Službe u Zagrebu zaključio sam da bi vjerojatni izvršitelj ubojstva Brune Bušića bio Vinko Sindičić, Draginov suradnik, pod meni poznatim pseudonimom ‘Pitagora’, kojega je u Parizu vjerojatno kontaktirao kao suradnika Jerko Dragin, ali isto tako mimo njega i Čolak.
Ubojstvo Brune Bušića
Ne mogu sa sigurnošću tvrditi tko je Sindičiću pribavio oružje, ali obzirom da su Čolak i Mića Marčeta posjedovali diplomatske putovnice, postoji vjerojatnost da su mu pribavili i oružje kojim je izvršen zločin, jer su to mogli prenijeti u Francusku diplomatskom poštom… Kasnije sam, nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova Jugoslavije - prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ predsjedništva tadašnje SFRJ - predsjednika Tita i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva”, svjedočio je Zelić.
Bušić je pokopan 23. 10. 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i iz domovine na pariškom gro-blju Pčre Lachaise u privremeni grob. A njegovi posmrtni ostaci preneseni su na zagrebački Mirogoj 1999.
Odmah nakon demokratizacije u Hrvatskoj, 21. 8. 1990., na prijavu odvjetnice Dafinke Večerine Ministarstvo unutarnjih poslova RH podnijelo je Okružnom javnom tužiteljstvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv nepoznatoga ubojice Brune Bušića. Na osnovi te prijave Okružno državno odvjetništvo u Zagrebu 3. 2. 1993. podnijelo je zahtjev za provođenje istrage protiv Vinka Sindičića. Sudski postupak koji je protiv Sindičića vođen na Županijskom sudu u Zagrebu g. 1999. - 2000. nije potvrdio navode optužnice.
Iako se u prošlih 30 godina, nakon Bušićeva ubojstva, za nekolicinu osoba tvrdilo da su Bušićeve ubojice, sve do danas krivnja nijednoga nije utvrđena. (Priredio Ž. Ivanjek)