Jesi za kavu? Čaj? Molim te, raskomoti se, ostavi stvari gdje želiš i posluži se kolačima. I oprosti što sam ovako smeten, jako mi je neobično što s nekim razgovaram na hrvatskom. To inače radim samo s mamom - sramežljivo, stisnuta grla govori mi visoki, vitki muškarac, istovremeno pristavljajući vodu za, dogovorili smo se, čaj. Neprestano rukama nervozno zaglađuje odjeću, sa smiješkom na licu ispričavajući se zbog vrlo očite nervoze. Mrzi govoriti o sebi, kaže. Smatra da njegov rad govori dovoljno, jednostavno ne zna što bi tu dodao.
Odjeven je u elegantne crne hlače i bijeli T-shirt povrh kojeg nosi košulju u istoj boji s ruskom kragnom, nonšalantno podvrgnutih rukava. Gledajući ga kako klizi prostranom kuhinjom u prizemlju njegova doma, kuće u londonskom Westminsteru, pomislim kako me podsjeća na mladog Hedija Slimanea. Ima i tu neku sličnu, “dizajnersku” frizuru koja pridonosi dojmu, kao i jednako prodorne plave oči poput onih novog kreativnog direktora glasovite francuske modne kuće Céline. Kasnije će se ispostaviti da je upravo Slimane jedan od Matijinih heroja, dizajner s jedinstvenom vizijom koju prenosi iz brenda u brend, baš kao što i sam Matija gotovo od početka studija razvija “tehniku” i stvara isključivo na jedan te isti način, bez igle i konca, sklapajući četverokute u veličanstvena umjetnička djela.
Nakon Ivane Omazić, koja je među Hrvatima u svijetu mode dosad dogurala najdalje - 2005. je postala kreativna direktorica brenda kojim danas predsjedava Slimane - Matija Čop je uvjerljivo najuspješniji domaći modni dizajner kojeg, predviđaju brojni, čeka karijera uspješnija i od one zagrebačke kreatorice. Istina, svjetske uspjehe nižu i mnogi drugi kao što su, primjerice, Riječanin Juraj Zigman, koji sada već redovito osmišljava kostime za svjetske glazbene zvijezde kao što su Nicki Minaj i Cheryl Cole, kao i Aleksandra Dojčinović, čije su ženstvene kreacije postale dežurne na holivudskim crvenim tepisima, no ono što 31-godišnjeg umjetnika razlikuje od ostalih jest činjenica da je nazvati ga tek modnim dizajnerom, zapravo, prilično degradirajuće. Matijine ćete modele, naime, češće vidjeti u muzejima nego na modnim pistama.
Njegove skulpturalne, uglavnom nenosive kreacije prepoznale su svjetske ikone poput Lady Gage, koja je još 2013. Matijine couture haljine iskoristila u spotu za pjesmu “G.U.Y.”, te Solange, koja kostim s njegovim potpisom nosi u spotu za hit “Cranes in the Sky”, a njegovi su se modeli pojavili i u jednom od nastavaka distopijske trilogije “Igre gladi”. U svoje posljednje uspjehe ubraja rad na couture liniji britanske kuće Vivienne Westwood za proljeće/ljeto 2019. te angažman na kampanji za Savage x Fenty, Rihanninu liniju donjeg rublja za koju je barbadoska diva odlučila iskoristiti baš njegove cipele. A to su samo oni najkomercijalniji primjeri. I to oni o kojima smije govoriti.
Dok se grije voda za čaj, razgledavam njegov dom u londonskom Westminsteru, prepun Matijinih gotovo svemirskih kreacija i vrlo promišljenih detalja kao što su uokvireni leptiri, mjedena obitelj miševa ili tamne, zelene tapete oslikane biljem i pticama kojima je oblijepljeno stubište.
- Idemo u studio? - nasmiješi se, u hodu se okrećući prema stepenicama. Kimnem u znak odobravanja pa krenem za njim. - Ponesi i kolače! - dobaci.
Baš poput ostatka njegova životnog prostora, i mali studio na četvrtoj i posljednjoj etaži kuće, nevjerojatno je ugodan. Prostor je gotovo u potpunosti bijel i vrlo svijetao, kao stvoren za izgubiti se u vlastitoj kreativnosti. Ni najmanje me ne čudi što u njemu provodi dane, što skicirajući, što osmišljavajući nove modele na računalu, a što sklapajući nepregledne količine laserom rezanih četverokuta najrazličitijih veličina i oblika.
Oduvijek je imao potrebu za odobravanjem okoline, priznaje. Nije mu jasno zašto, ali želja za materijalnim dokazom da nešto vrijedi kod njega je prisutna od malena. I dandanas želi da njegov trud i rad budu adekvatno nagrađeni. To je i jedan od, ako ne i glavni razlog zašto se počeo baviti trčanjem. Matija Čop, naime, unatoč tome što se od trčanja oprostio prije gotovo deset godina, još uvijek drži juniorski državni rekord na dvjesto metara u dvorani.
- Ljudi mi obično ne vjeruju kada to kažem pa zato u mobitelu uvijek imam spremne dokazne fotografije - kaže smijući se, a ja pomislim kako su mi svi ti skeptici u potpunosti jasni jer Matija djeluje kao sve samo ne sportaš. Međutim, činjenica jest, od 2006. nitko nije nadtrčao dizajnera iz Cerne, mjestašca pokraj Vinkovaca, koji vjeruje da njegovi sportski uspjesi nisu rezultat samo njegove posvećenosti nego vrlo vjerojatno imaju veze i s genetikom. I njegovi roditelji, jednako vižljasti i žilavi, bavili su se atletikom.
Krajem 8. razreda u Matijinoj se školi održavalo “nekakvo natjecanje” na kojem je nesuđeni atletičar pobijedio, što je rezultiralo ponudom njegova budućeg trenera da se ozbiljnije primi trčanja. Matija je na to pristao i u vrlo kratkom roku, točnije u tri mjeseca od početka treninga, ušao u juniorsku reprezentaciju, što je zaista impresivan rezultat. Kao junior se natjecao i na Svjetskom prvenstvu u Pekingu 2008., gdje je ušao u polufinale, što je bio, kaže, neki “okej rezultat”.
- Meni je to trčanje bilo jako zanimljivo jer se radilo o mogućnosti da ostvarim neku karijeru koja nije povezana sa školom i normalnim životom, nego, kao, to je nešto special, nešto za što sam ja imao dotad nepoznat talent - objašnjava Matija koji je nakon završene srednje škole u Vinkovcima upisao Filozofski fakultet u Osijeku, hrvatski jezik i književnost. Bilo je bitno da bude baš Osijek jer tamo je živio bugarski trener Hristo Gergov, u tom trenutku najbolji u Hrvatskoj.
- Taj je fakultet bio više nešto usput, kao, moraš upisati neki studij. A ja sam osjećao potrebu vidjeti gdje su mi granice, dokle mogu doći. Ipak, nakon dvije godine ozljeda, puknuća mišića, iščašenja diska, jednog sam se jutra probudio i rekao dosta - kaže, dodajući kako je odlučio da je kraj u trenutku kada je sam sebi priznao da trči isključivo zbog medalja, a da ga sam proces - iscrpni treninzi, niti najmanje ne veseli. Uz to, oduvijek je bio svjestan da sport nije dugoročno rješenje.
- Znaš, grozna je stvar koja se događa sportašima, a to je da te svi doživljavaju samo kao to, sportaša. Ljudi misle da je sport jedino u čemu si dobar, nikome ne pada na pamet da možda imaš i neke druge talente, a to je i razlog zašto sportaši imaju problem s pronalaskom posla nakon kraja profesionalne karijere. Svi te vide samo kao sportaša i na kraju i sam sebe počneš gledati na isti način. Iako do tog trenutka ništa drugo nisam poduzimao, oduvijek sam znao da sam nešto više od toga. Zapravo, više je kriva riječ. Nešto drugačije - objašnjava.
Nedugo nakon “prosvjetljenja” Matija je odlučio promijeniti sve - fakultet, sredinu i grad. Iako je, zapravo, oduvijek znao da je modni dizajn “to”, odlučio je upisati arhitekturu. Preselio se u Zagreb i upisao tečaj dizajna interijera na Callegariju, školi za modu i dizajn, paralelno se pripremajući za prijemni ispit. Tako je upoznao Antu Tončija Vladislavića, kostimografa, teoretičara mode i bivšeg profesora na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu.
- On je bio prvi čovjek koji mi je rekao, vau, pa ti si stvarno talentiran. TTF je pravi izbor za tebe, ne arhitektura. To je za mene bio prvi prijelomni trenutak. Kao da mi je netko napokon dao dopuštenje da budem ono što stvarno jesam - objašnjava Matija koji je dotad, unatoč tome što u svim njegovim osnovnoškolskim sastavcima jasno piše da mu je, kada odraste, plan postati modni dizajner, o modi razmišljao kao o nečemu privatnome, neozbiljnom, nečemu što, zapravo, nije pravo zanimanje. K tome, odrastao je u “prirodnjačkoj” obitelji, i otac i majka kao i mlađi brat su inženjeri (Matija je, inače, najstarije dijete i uz brata ima i tri mlađe sestre). Međutim, s rezultatima prijemnog ispita stigla je i nova potvrda; bio je među prvima na listi.
U novom gradu, na novom fakultetu, dotad nesigurni Slavonac je procvao. Već na prvoj godini studija, uz pomoć profesora koji su prepoznali njegov potencijal, osvijestio je da to što radi itekako ima smisla i počeo se, kako kaže, otvarati prema modi.
- Na prvoj godini postoji kolegij Vizualni jezik koji drži prof. Silva Kalčić. Dobili smo zadatak napraviti pet fotografija, bili su to portret, pejzaž i još nešto, i prezentirati koncept. To je bio prvi put da sam vidio da je netko baš iskreno oduševljen nečime što sam napravio. Sjećam se da sam pomislio, vau, pa to što ja radim zaista ima neku vrijednost. Veliku ulogu u mom putu je odigrala i prof. Jasminka Končić koja je podržavala moj nekonvencionalni način rada. Mislim, ja ne znam šivati niti sam ikada napravio neku šivanu kolekciju, čak ni na fakultetu. Ona me naučila da ja nisam modni dizajner nego umjetnik koji se izražava kroz medij mode - kaže i dodaje kako je tada shvatio da moda, za razliku od sporta, nije nešto konačno. Sportska karijera ima rok trajanja, a modna nema. Ovo što ga ispunjava može raditi do smrti i pritom mijenjati žanrove - malo moda, malo performans, malo skulptura, malo kostimografija...
Kako je od samog početka studija imao otpor prema konvencionalnim metodama i tradicionalnim alatima za stvaranje, na drugoj godini fakulteta počeo je istraživati načine na koje može spojiti dvije plohe ne koristeći iglu i konac. Nakon stotina pokušaja nastala je “tehnika”.
- Čim sam upisao fakultet, počeo sam se prijavljivati na sva natjecanja na koja sam naišao, jer trebala mi je ‘medalja’. Tako sam se 2013., godinu dana nakon što sam osmislio tehniku, prijavio i na jedno internacionalno natjecanje u Rigi, Habitus Baltija. I pobijedio sam. Uslijedili su brojni intervjui, među kojima i oni za talijansko izdanje L’Officiela, britanski Vogue, Dezeen... A onda je došao mail Brandona Maxwella u kojem je pisalo nešto kao ‘Hej, radim na jednom zanimljivom projektu, voljeli bismo da se uključiš, a ako te zanimaju detalji, moraš potpisati NDA (non-disclosure agreement, op.a.)’. Bio sam spreman potpisati što god, samo da doznam o čemu se radi - prepričava. Potpisao je ugovor, a u idućem mailu koji je stigao pisalo je da se radi o projektu Stefani Germanotte - Lady Gage. Trebali su deset kostima za snimanje njezina novog spota koje je Matija bez razmišljanja poslao. U videu su izašla četiri.
Možda mjesec, dva kasnije, stigao je i novi mail, ovaj put od dizajnerskog tima Kurt & Bart. Sadržaj je bio sličan, ugovor o tajnosti obavezan. U pitanju je bio posljednji nastavak serijala “Igre gladi”.
- Do tada nisam pogledao niti jedan nastavak. Mislim, znao sam da je to nešto ogromno. Istu večer sam pogledao sve i na kraju za njih dizajnirao dva kostima, od kojih je jedan prikazan u filmu. S tim da je to bila prava suradnja, ne kao Gaga ili kasnije Solange koje su uzele već postojeće modele - kaže Matija, dodajući kako mu je od svih suradnji najdraža bila upravo ona sa Solange, koja ga je kontaktirala osobno, putem Instagrama.
- To je dosta nevjerojatno za taj svijet. Ona stvarno sve radi i bira sama, ostali imaju tim koji se time bavi. Poslala mi je poruku dva dana prije Met Gale, radilo se o temi ‘Manus x Machina: Fashion in an Age of Technology’, o 2016. godini je riječ. Htjela je obući moju haljinu, ali bilo je jednostavno nemoguće dostaviti joj model na vrijeme. Rekla je javiti se ako neki novi projekt bude u planu i zaista i jest. Nekoliko mjeseci kasnije posudila je moju haljinu za snimanje spota za ‘Cranes in the Sky’ - prisjeća se.
Unatoč tome što se radi o mahom visokoprofiliranim angažmanima, tu se ne radi i o jednako “visokoprofiliranim” honorarima. Videospotovi i filmovi su poput oglasnog prostora, objašnjava, a na temelju takvih, “slabo” plaćenih poslova, dolaze komercijalni angažmani od kojih se živi. K tome, kaže mi, razmisli o tome koliko je ljudi pogledalo “Igre gladi” ili neki spot Lady Gage. A sad razmisli, nastavlja, koliki je to medijski prostor i koliko bi on stajao da ga zakupljuješ.
I prije nego što je završio fakultet u Zagrebu, Matija je znao da želi upisati londonski Royal College of Art, jedan od najprestižnijih svjetskih fakulteta kada su umjetnost i dizajn u pitanju. Žudio je za nadogradnjom, gonila ga je želja za dodatnim pomicanjem vlastitih granica, baš kao i kada je bila riječ o trčanju.
- Nikome nisam rekao da idem na prijemni, mislim možda samo mami. Bojao sam se da ću, ne upadnem li, morati objašnjavati ljudima. Bilo me strah neuspjeha, i još uvijek me strah. Mislim, ja stvarno ne znam šivati, što da su me pitali kako šijem? Srećom, to nikome nije bilo bitno. Predstojnica je odjela na prvi pogled na moje radove rekla - to je to, ti nama trebaš, i odonda je lako. Kada te glavni čovjek odjela podupire, to je velika stvar, jako olakšava studij koji je i kada si među omiljenima nevjerojatno težak - priča Matija, prisjećajući se kako je na RCA dvije godine gotovo pa živio, odlazio u deset ujutro i vraćajući se kući jedan sat poslije ponoći, čak i vikendima.
- Ako nisi sto posto siguran u svoj rad, zbog samog koncepta studija, tamo nemaš što tražiti - objašnjava. Naime, na Royal College of Art nema predavanja, nema vježbi, ispita, kolokvija. Na početku dvogodišnjeg mastersa osmišljavaš sam svoj program, što ćeš i kada raditi i s čime ćeš diplomirati. Radiš u svom malom studiju, profesori ti dolaze u obilazak, a na kraju semestra prezentiraš što si učinio.
- Tvoj zadatak jest osmisliti riječi, zatim rečenice, cijeli novi jezik, kakav god on bio, ali mora biti jezik. Ja sam toliko snažan u svom sistemu, nemam nikakvih dvojbi u tome što radim pa mi je koncept u kojem me netko pustio da si sam organiziram vrijeme jako odgovarao, štoviše. Bilo je i ljudi koji su otpali, njih čak pet od nas dvadeset. Nije lako kada ti dođu profesori i popljuju to što radiš mjesecima. Bilo je i onih koji su mene popljuvali, govorili što ti je to, to ti je bezveze, to nije moda. Mene to nije pogađalo. Kad se ozbiljno baviš sportom, naučiš se nositi s negativnim kritikama - objašnjava.
Od studija u Londonu Matija je dobio upravo ono po što je došao - nadogradnju i kontakte, ali, na kraju krajeva, i novi dom. Kao studentu RCA-a otvorena su ti vrata koja drugima nisu i imaš mogućnost kontaktirati gotovo bilo koga iz svijeta mode i umjetnosti i imati opravdana očekivanja da će netko reagirati. Tako je, primjerice, Matija ostvario suradnju sa studijem Zaha Hadid Architects koji je za njega razvio, to jest programirao skriptu zahvaljujući kojoj su njegove kreacije dobile na dinamici i “prirodnosti”.
- Za jednu haljinu, od početka do kraja, potrebno mi je mjesec, mjesec i pol dana. Prvo u programu za 3D modeliranje napravim model. Dakle, oko modela ženskog tijela sklapam haljinu i zatim taj 3D model provlačim kroz skriptu koja od njega radi 2D model. Taj tlocrt skripta zatim segmentira u ‘puzzle’ koji se onda laserski režu. Ono što dođe do mene jest plahta materijala koja izgleda poput novih puzzla, moraš odvojiti komadiće i onda ih spajati. Svi su komadići numerirani, ali kako se cijeli model reže u tlocrtu, iz njega je jasno što se s čime spaja - pokazuje mi jedan nedovršeni model i objašnjava kako je ta skripta zapravo donijela raznolikost gradivnih elemenata koji omogućuju finije prijelaze. Prije nje, Matijini su modeli bili rađeni od jednog te istog, ali skaliranoga gradivnog elementa, zbog čega su bili prilično kruti, pravocrtni i nisu prianjali uz tijelo. Danas su njegove puzzle najrazličitijih veličina i oblika, ima tu kvadrata, pravokutnika, raznih trokuta i paralelograma.
Ono što, pak, dosad nije mijenjao jest materijal koji koristi - radi s EVA-om (etilen vinil acetat, op.a.). No i to se mijenja. Da bi prešao iz spektra nenosive mode u nosivu, potrebno je i koristiti “nosive” materijale. Trenutačno eksperimentira s kožom, raznim vrstama platna, prirodnim i umjetnim materijalima, i to uz pomoć partnera Cassiusa Claya, modnog savjetnika i bivšeg stilista Kanyea Westa. Prvi korak prema ostvarenju tog komercijalnog cilja jest prezentacija u pariškom Palais des Miragesu početkom godine, negdje u vrijeme couture fashion weeka, gdje će potencijalnim buyerima predstaviti nekolicinu svojih modela
- Volio bih da na prezentaciju dođe Adrian Joffe, čovjek koji je, zajedno sa suprugom, legendarnom dizajnericom Rei Kawakubo, osnovao Dover Street Market. Radi se o konceptualnom dućanu, originalno londonskom, no sada postoje i podružnice u Pekingu, Tokiju, New Yorku i Singapuru, oni drže nešto između mode i umjetnosti. Naravno, postoji mogućnost da će nas ljudi popljuvati i reći nam da se vratimo kad napravimo nešto što možeš staviti u vešmašinu. Ali to je okej, barem ću dobiti feedback od insajdera i ljudi koji moje modele actually mogu staviti u svoj dućan - pozitivan je Matija te dodaje da su muzeji, filmovi i kazališne predstave jako fora, ali volio bi vidjeti kako njegov primjerice džemper netko nosi, možda čak i svaki dan, da mu je možda omiljen, vidjeti s čime bi ga upario... To je i razlog zašto je prihvatio ponudu da radi na couture kolekciji Vivienne Westwood, koju zapravo kreira njezin suprug, Andreas Kronthaler. Angažirali su ga, kaže, baš zato što im je trebao netko tko se ne bavi modom nego nekom skulpturom i kostimima, što je vidljivo i iz modela na kojem je radio - haljini koja oko struka ima “stol” s doručkom.
- Volio bih probati raditi u još kojem velikom brendu, recimo Burberryju ili Alexander McQueenu, oni su mi tu u Londonu. Rad na couture kolekciji za studio Westwood, koja se za razliku od ready-to-weara izrađuje u Londonu, naučio me koječemu. Volio bih probati raditi na nekoj RTW kolekciji, čisto da vidim kako to funkcionira. Mislim, to je vrlo neromantičan posao, nema tu tebe, samo si egzekutor nečijih ideja, plaćenik. I takav je cijeli modni sustav, za sve je jako tužan, osim za kreativnog direktora, on uživa. Biti kreativni direktor nekog brenda san je svakog dizajnera - objašnjava Matija kojem se oči zacakle na, čini mi se, samu pomisao da bi mogao predsjedati nekim modnim brendom.
- Kreativni direktor kojeg brenda? - upitam.
- Vlastitog, naravno! A ako ne vlastitog, onda bilo kojeg drugog, to je kao da si vlastitog. Jer kreativni direktor radi ono što želi. To ti se super vidi na primjeru Demne Gvasalije koji je s čela Vetementsa prešao u Balenciagu i od nje napravio Balenciagu onakvu kakvu je on vidi. Ili, recimo, Hedi Slimane, koji je iz YSL-a otišao u Céline i tamo radi isto što i u YSL-u - objašnjava.
- Pa dobro, čini mi se da modni svijet nije baš sretan kompletnim stilskim zaokretom u obožavanom Célineu, pogotovo zato što Céline sada izgleda kao YSL. Jer je Céline kakav poznajemo u potpunosti iščeznuo...? - kažem.
- Da, ali zašto ja cijelo vrijeme radim jedno te isto? To je Slimaneov identitet. Ja ga u potpunosti razumijem. Sad, možemo razgovarati o tome je li postavljanje njega na čelo Célinea bila pametna odluka ili mu je LVMH trebao dati vlastiti brend i da to onda bude Slimane. Jer Slimane već postoji, samo što se trenutačno zove Céline - govori mi sada već uspuhano, mašući rukama dok mu oči svijetle od razgovora o temi s kojom se budi i liježe u krevet. Njegov glas više nije stisnut, a iščeznula je i posljednja trunka srama. Sad se čuje i njegov slavonski naglasak. Nevjerojatno je samopouzdan, a vjera u to što radi neopisiva. I to je, najvjerojatnije, razlog zbog kojeg je već sada toliko uspješan. Dokle će dogurati, tko zna, no ako u onoj da sreća prati hrabre ima imalo istine, vrlo daleko. Kao što i sam kaže, kada radiš, rezultat je neizbježan.
- Sav moj fokus je na nadolazećoj prezentaciji u Parizu. To mi je trenutačno glavni cilj. Ako uđem u Dover, to je to. Dobro ne baš ‘to’, krivo sam se izrazio. To je početak.