Ako ikad bude slobodna, Ingrid Betancourt, kolumbijska političarka koja je šest godina provela kao zatočenica FARC-a u dužngli, obećala je sama sebi da će naučiti kuhati za svoje najdraže, uvijek u kući imati cvijeće, svaki dan nositi parfem i više si nikad neće uskraćivati kolače i sladoled.
Sada, nakon dvije godine na slobodi, kaže da sladoledu, kao i drugim “malim zadovoljstvima koje inače uzimamo zdravo za gotovo”, nikad ne kaže “ne”.
Betancourt, iz poznate kolumbijske političke obitelji - majka joj je bila senatorica, otac diplomat - došla je na svjetske naslovnice kada su je u veljači 2002., kao kandidatkinju za predsjednicu Kolumbije, oteli gerilci FARC-a, marksističke organizacije koju ona naziva “vojnom organizacijom narko lordova”, a SAD terorističkom skupinom. Šest i pol godina provela je u zatočeništvu, gdje su je tukli, mučili glađu, prijetili smrću, prije nego što ju je oslobodila kolumbijska vojska. Sada živi između Pariza i New Yorka, i o svojem je životu u džungli napisala knjigu “Even Silence Has An End” (Čak i tišina ima kraj).
Pristojni i brutalni
Betancourt piše da je te veljače 2002. planirala održati skup u selu San Vincent, duboko u demilitariziranoj zoni pod kontrolom FARC-a. No, vojska joj je u posljednji trenutak otkazala vojni helikopter, pa je odlučila putovati automobilom. Kao i drugi kolumbijski politički kandidati, prošla je obuku kako se ponašati u slučaju otmice: kada su naletjeli na blokadu na cesti, proučavala je čizme vojnika: čizme su bile gumene, što je značilo da su to vojnici FARC-a. Kolumbijska vojska je nosila kožne čizme.
Prvih sati zatočeništva, FARC-ovci su bili pristojni, pitali je smeta li joj klima u atuomobilu i zvali je “Doctora Ingrid”. No, stvari su kasnije toliko eskalirale da je skoro umrla od hepatitisa, a iz knjige se može zaključiti da je možda bila i silovana. Bježala je triput, a nakon posljednjeg pokušaja, pretukli su je i oko vrata joj stavili lanac. Zapovjedniku gerilskog kampa žalila se da je “brutalizirana”, no novinarki britanskog Guardiana nije htjela reći znači li to da je bila silovana.
Međusobno živciranje
- Mislim da postoje stvari o kojima je elegantnije ne govoriti - rekla je Betancourt.
No, kaže da glavnu bitku nije vodila s gerilcima, nego sa samom sobom. Kaže da je u džungli, odvojena od civilizacije, gubila razum jer je bila bez svega onoga što je činilo njezino “ja” - bez obitelji, prijatelja, statusa.
Prvih nekoliko godina zatočeništva provela je samo sa svojom osobnom asistenticom Clarom Rojas (koja se iz zatočeništva vratila s djetetom koje je dobila s jednim od čuvara). Potom su premještene u drugi logor, s drugim zatvorenicima, a trojica od njih, Amerikanci, u svojoj su knjizi tvrdili da ih je sve ugrožavala svojim svađama s čuvarima, ali i da je pokušala svoj status iskoristiti da bi dobila privilegije.
Iako tvrdi da to nije istina, Betancourt jest kritična prema vlastitom ponašanju. No, tvrdi da se u džungli dogodilo nešto na što je nitko nije upozorio - to da su se taoci okrenuli jedni protiv drugih. Tako kaže da je s Clarom Rojas jedina zabava na koju su s vremenom mogle računati bilo to da se međusobno nerviraju. Svađale su se oko toga koja je zauzela više mjesta na konopcu za rublje, nakon neuspjelog bijega zavadile su se oko toga tko je kriv što su prerano potrošile zalihe hrane. I drugi su se taoci međusobno glodali oko gluposti - tko je uzeo najbolji komad piletine i tko si je prisvojio stolac.
Oprost mogućim ubojicama
- Ono što sam vidjela u džungli jest to da smo mogli oprostiti tim ljudima koji su nas mogli ubiti, ali nismo mogli oprostiti osobi koja je patila zajedno s nama. Ne možete biti agresivni prema momku koji ima pušku. Ali možete biti prema onome tko je kraj vas i tko vas nervira svojom prisutnošću - rekla je.
No, glavni problem nastao je jer se Betancourt čuvarima i zapovjednicima stalno žalila na tretman, iako nije bilo jamstava da ih zbog toga neće ubiti. Prije svega je odlučila da se neće odazivati na pokušaje gerilaca da je prozivaju kao broj, iako su zbog toga drugi zatočenici bili bijesni. Smatrali su da stvara probleme ni od čega i da bi zbog njezina ponašanja svi mogli biti kažnjeni.
- Ali ja sam rekla: “Gledajte, mislim kako je važno ne dopustiti im da to rade jer će nam vrlo lako dodijeliti brojeve i onda nas ubiti. Natjerajmo ih barem da shvate kako smo ljudi” - ispričala je.
Prozivanje po brojevima je ukinuto.
Gerilci su taocima ponekad ipak izlazili u susret. Betancourt je tražila i dobila pribor za šivanje kako bi mogla vesti. Od jedne je čuvarice naučila plesti pojaseve. Amerikance je učila francuski, a gerilci su joj dopuštali i da slavi rođendan svoje kćeri, kojoj su za 17. rođendan napravili tortu s natpisom “Sretan rođendan Melanie, od FARC-a”.
Najveća im je utjeha bio radio i emisije u kojima su im obitelji slale poruke, iako nisu znali mogu li ih čuti. Njezina joj je majka poruke slala svakodnevno, šest godina. No, poruke njezina supruga Juana Carlosa Lecomptea, postajale su sve rjeđe. Drugi su je taoci zadirkivali, a s vremenom su i izvješća na radiju o njemu govorila kao o njezinom “bivšem suprugu” koji sada ima novi život.
Treniranje same sebe
Betancourt je bila iznenađena kada ju je dočekao s ostatkom obitelji, nakon što je oslobođena. - Ali njegove prve riječi upućene meni nisu bile riječi ljubavi. Bile su to riječi... organizacije - rekla je.
Djeca, koja su, kada je oteta imala 13 i 16 godina, u međuvremenu su odrasla i imala svoj život. Kći joj je živjela u New Yorku, tamo je bila na magisteriju. Sin je postao muškarac i bilo mu je “iznimno važno da ja shvatim kako on više nije maleni dječak”.
Znala je da je neće dočekati otac - o njegovoj smrti pročitala je u džungli s komada papira istrgnutog iz novina, u koji je bilo zamotano zelje.
Triput je pokušala pobjeći. Prvi put se sama brzo vratila jer je shvatila da nije spremna suočiti se s džunglom. Nakon toga u logoru trenirala je samu sebe, radila sklekove, pila prljavu vodu, sve dok nije bila sigurna da to može podnijeti.
A onda su se 2008. u logor spustila dva FARC-ova helikoptera. Gerilci su zapovjedniku logora rekli da će zatvorenike preseliti na drugu lokaciju. Kasnije je zatvorenicima rečeno da helikopterom upravljaju pripadnici kolumbijske vojske.