Nema koga nisam vozio, među ostalim i Rolling Stonese za koje smo morali unajmiti ganz novi automobil. I sve to da bi likovi na kraju cigaretom skurili kožnato sjedalo, kaže mi jedan Crnogorac dok autom prelazimo put dugačak 60-ak kilometara između Podgorice i Budve.
Kad bih baš morala ocijeniti, ta bi crnogorska brda sigurno dospjela među top deset najljepših prizora prirode kojima sam svjedočila: magično zeleni vrhovi kao da se međusobno natječu u igri nadvisivanja, a parirati im može jedino zelenilo prekrasnog Skadarskog jezera nad čijom je površinom, a doista se činilo kao da nas razdvaja samo nekoliko metara, bilo moguće vidjeti odraz aviona prije slijetanja.
Ljepotu toga što je priroda dala crnogorskom čovjeku nije uspjela pokvariti ni silovita kiša koja nas je dočekala pri slijetanju, a potom i pratila dobar dio četverodnevnog odsjedanja, ali je zato dojam, nažalost, poništila ljudska ruka koja je, barem u novije doba, dijelovima Crne Gore pričinila mnogo nepravde, onako kako se to može vidjeti u mnogim destinacijama hrvatskoga dijela Jadrana.
Možda je to, doduše, zbog činjenice što sam od Budve imala previsoka očekivanja, ali nakon četverodnevnog boravka, zaključila sam da su mi lagali svi oni koji su se kleli da će nam elitni budvanski turizam preoteti luksuzne goste, iako mjesto ima svojih čari, ponajviše zbog otvorenosti ljudi, odlične hrane, spektakularnog crnog vina i cijena koje su i dalje puno prihvatljivije od onih u Dalmaciji.
S obzirom da smo u Budvi boravili kao gosti Europske komisije, bili smo smješteni u hotelu Splendid, smještenom u mjestu Bečići, od centra Budve udaljenom dva kilometara, odnosno 30-ak minuta šetnje uz more.
Upravo je Splendid nadaleko proslavio Crnu Goru kad se pročulo da je baš taj hotel pronašao svoje mjesto u filmu o Bondu iz 2007. godine “Casino Royal”, no istina je zapravo da je redatelj u film ubacio samo nekoliko pogleda na Kotorski zaljev dok se film zapravo snimao negdje u Češkoj.
U Bečićima je jedna od najljepših i najpoznatijih crnogorskih plaža, idealna za one koji vole pijesak, dugačka gotovo dva kilometra i s infrastrukturom kakve se ne bi posramile ni najelitnije europske destinacije, ponajprije zato što je ondje koncentrirana većina najboljih budvanskih hotela koji gostima pružaju sve što požele.
Funkcioniraju gotovo po principu resorta zbog čega gosti, barem oni koji tako vole provoditi odmor, i ne moraju odlaziti do samoga mjesta. Splendid ima vlastiti helidrom, kockarnicu, kulturnu ponudu poput “rekonstrukcije tipične crnogorske kuće”, šest barova, fitness, SPA centar, trgovine, restorane i konferencijske dvorane koje su, odmah nakon našeg odlaska, okupirale neke farmaceutske kompanije.
Od te tipične hotelske arhitekture ipak je zanimljiviji centar Budve, stari grad omeđen ostacima zidina unutar kojih je većina poslovnih prostora prepuštena ugostiteljskoj ili trgovačkoj djelatnosti, ali ima ovdje i nešto poslastica za one željne kulturnog ili povijesnog sadržaja pa se preporučuje obilazak Muzeja grada Budve s bogatom arheološkom i etnografskom zbirkom, kao i najstarije budvanske građevine, crkve Santa Maria di Punta, za koju piše da je osnovana 840. godine i sagrađena u nekoliko graditeljskih stilova.
Na obližnjem otoku Sveti Nikola moguće je pak doživjeti i “dašak Havaja”: to je omiljeno turističko izletište zbog divnih uvala i plaža, nabujale i netaknute vegetacije, a mnogi onamo hitaju snimati jelene koji žive na jednom dijelu otoka.
Puno poznatiji do njega ipak je otočić Sveti Stefan, povezan s kopnom kamenim mostićem koji je, osim ako nemate rezervaciju u nekom restoranu, zapravo zatvoren za javnost jer je u cijelosti dio Aman Resorta.
Lokacija je toliko prestižna da je restoran na otočiću otvorio i poznati američki glumac Robert de Niro.
Riječ je o lancu restorana Nobu koji je na Svetom Stefanu počeo raditi 2016. godine, a njegov ga je vlasnik posljednji put posjetio 2017. godine, doletjevši privatnim helikopterom.
Tijekom povijesti Sveti Stefan ugostio je mnoge poznate osobe iz javnog života, poput glumice Sofije Loren i njezina supruga Carla Pontija ili talijanskog pisca Alberta Moravije koji su otočić, osim zbog njegove ljepote, često birali zbog ekskluziviteta - garancije privatnosti i intime u resortu u kojem nema uobičajenih hotelskih pravila te u kojem se, poželi li tako gost, doručak može servirati i u 15 sati.
Na samo 30-ak kilometara od Budve smjestio se puno zanimljiviji gradić, bajkoviti Kotor koji smo, nažalost, obilazili u vrijeme jednog od najgorih proljetnih pljuskova ove godine, ali ništa nije moglo pokvariti dojam mjesta koje je omeđeno zidinama dugačkim oko četiri kilometara te je, od 1979. godine, na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.
Imate li tijekom obilaska i turističkog vodiča, s velikim će vam entuzijazmom pričati o bogatoj kotorskoj povijesti s obzirom da grad datira iz 3. stoljeća prije Krista i s godinama je promijenio cijelu silu “vlasnika” - od Bizanta preko Mlečana do mnogih drugih. Iako smo do grada stigli autobusom, mještani će vam preporučiti da mu pristupite na ljepši način, s mora, odakle vrlo jasno vidite zašto se Bokokotorski zaljev smatra jednim od najljepših na Mediteranu.
Ima to i svoje loše strane jer je Kotor, gradić sa službeno samo 13.500 stanovnika, omiljena meta kruzera, megalomanskih brodova čije goste proklinje sve više turističkih destinacija iako prilično dobro žive od financijske koristi koju od njih imaju.
Za ovu je godinu tako planirano da će u Kotor uploviti oko 700-tinjak kruzera, što utječe na doživljaj grada, a jedan je tako cijeli dan bio usidren u luci i za vrijeme našeg obilaska.
Čim kroči na kopno, većina turista odmah pohita obići strogu gradsku jezgru, povijesno zdanje unutar kotorskih zidina koje je, s obzirom na veličinu, u cijelosti moguće obići u samo jednom danu, a najaktivniji dio obilaska sigurno će biti posjet tvrđavi Svetog Ivana, smještenoj na gotovo 300 metara nadmorske visine do koje se dolazi kamenim stepenicama (ima ih točno 1355) ili starim planinarskim putem izvan grada.
Ako čovjek nije u formi, uspon do vrha može biti naporan, no kako se s njega pruža prekrasan pogled na Bokokotorski zaljev, većina turista, osim ako im vremenske neprilike to ne dopuštaju, priušti si i planinarske aktivnosti.
Unutar zidina staroga grada smjestile su se pak brojne crkvice, kao i najpoznatija među njima, Kotorska katedrala, odnosno katedrala Svetog Tripuna.
Ona je posjetitelju zanimljiva već na prvu: naime, nakon dolaska do građevine ne treba dugo pa da čovjek zamijeti kako katedrala ima dva tornja nejednake visine, točnije, razlika u visini među njima je dva metra - i to kao posljedica jedne od mnogih rekonstrukcija objekta koji je tijekom godina, a prvotno je sagrađena 809. godine, oštećen u nekoliko potresa.
Unutrašnjost katedrale pravi je mamac za ljubitelje sakralne umjetnosti: ovdje je jedna relikvija svetog Valentina iz 16. stoljeća, sačuvani su fragmenti fresaka iz 14. stoljeća, kao i razne gotičke skulpture...
Zanimljiva je potom i pravoslavna crkva Svetog Nikole u koju je, za razliku od katedrale, ulaz besplatan, kao i crkvica Svetog Luke, sagrađena 1195. godine, koja je u počecima bila katolička, da bi 1657. godine postala pravoslavna.
Do danas je zadržala katolički oltar, a redovito održava mise za obje vjeroispovijesti i predstavljala simbol jedinstva.
Općenito, najbolji dojam o unutrašnjosti kotorskih zidina dobije se ako se malo izgubite i odvažite na besciljno lutanje: uske, kamenom popločane ulice odišu onom tipičnom, mediteranskom romantikom, a dodatni šarm priči potom daju i stari nazivi trgova koji su usko povezani s djelatnošću koja se ondje odvijala.
Stoga je moguće vidjeti Trg salate na kojem su stanovnici nekad prodavali povrtlarske proizvode, zatim Trg od mlijeka ili Pjacu od drva, a Kotor je poznat i po činjenici da su njegove ulice nekad nosile nadimke, a ne imena, među kojima se do danas zadržala i ulica Pusti me proć u sjeveroistočnom dijelu grada (naziv aludira da je toliko uska da se ne mogu mimoići dva prolaznika).
Većina vodiča će predložit će dva muzeja za obilazak: Pomorski muzej koji priča autentičnu priču o pomorskoj povijest Kotora, grada čiji su stanovnici tijekom povijesti uglavnom živjeli od pomorstva, a i dalje je iznimno jaka Pomorska škola koja učenika prima od davne 1849. godine i odškolovala je mnoge dobre i poznate pomorce diljem svijeta.
Drugi muzej po kojem je Kotor specifičan jest Muzej mačaka, otvoren u prizemlju nekadašnjeg samostana Gospe od anđela, na prijedlog venecijanskog kolekcionara Pierra Pazzija, i to nakon što je grad dobio donaciju grofice Francesce di Montereale Mantica, koja je obuhvaćala kolekcije slika i razglednica.
Vizuru Budve uvelike su preoblikovali veliki hotelski kompleksi
U muzeju je tako moguće vidjeti prvu poštansku markicu s mačkom koja datira iz 1927. godine, stare razglednice iz Rusije i Njemačke ili novinske članke.
Općenito, mačka je tijekom godina postala simbol Kotora, a grad je 2014. godine ušao u vodič Lonely Planet kao jedan od deset najboljih gradova za ljubitelje mačaka, s obzirom da je brojne pitome primjerke te vrste moguće susresti na svim važnijim kotorskim punktovima, posebno u blizini brojnih restorana iz kojih dopiru mirisi mesa ili ribe.
U Kotoru ima za svakog ponešto pa se tijekom posjeta Crnoj Gori svakako vrijedi zaletjeti i do ovog bisera.