Čim su se prošloga rujna autobusom odlijepili od londonskog aerodroma Luton, na dvoje postmodernih putnika, spisateljicu i pjesnikinju Dortu Jagić i njezinog prijatelja, fotografa Tomislava Trumbetaša obrušilo se, kaže Jagić, neutaživo zelenilo. Koncentrirano zeleno, svijetlo zeleno, tamno zeleno. U Londonu su boje bile engleski hladnije, stišanije, elegantnije; danima su, polako izvijenih vratova, hodali gradom.
Potom su posjetili tajanstveni Canterbury. Taj povijesni gradić 90 kilometara udaljen od Londona godišnje obiđe više od tri milijuna turista, da bi vidjeli divovsku katedralu i bili na poprištu jednog od najpoznatijih političko-vjerskih zločina.
- Gradić nas, međutim, nije domamio uzvišenim mučeništvom ni postrojbama svim mogućih redovnika. Ne. Još nam je izdaleka, u Zagrebu, ravno iz Kenta fino zamirisalo na zgusnutu žutu boju neke drukčije povijesti. I na svijetlozelenu rijeku Stour, čistu zavojitu vodu koja na svom dnu čuva tajne o mnogim ženskim kosama koje su ostale odrezane i potopljene u njoj. I, naravno, na egzotičnu hranu, od tajlandskih specijaliteta do najukusnijeg kus-kusa na planetu - smije se Dorta.
U pitomom Canterburyju, zaleđenom u srednjovjekovlju i nikada dotaknutom industrijskom revolucijom, dočekala ih je katedrala s trnjem. Ona strogo dominira nad antikvarnicama, veselim dućančićima, kavanama, hospicijima i suvenirnicama.
Bez patosa su, kaže, prišli dvorišnim vratima ispred katedrale, ali u njezinu utrobu nisu ušli. Preskupo je.
- Mi smo više skitnice znatiželjnici s nešto znojavih funti u džepu za par taštih razglednica. Divovsko smo zdanje razgledali samo izvana, ali pomno sa svih strana kao da smo liječnici za katedrale - opisuje Dorta.
Čudi je, kaže, da sudbinama bogata povijest Canterburyja nije nadahnula više osjetljivih duša zavezanih za nalivpero. Kad smo već kod poznate literature nadahnute Kentom, dotičemo se Chaucerovih “Canterburyjskih priča”, pisanih na začkuljastom staroengleskom.
- Usred današnjeg Canterburyja one se izvode u 'diznilendskom' stakleniku, tehnološkom šminkeraju, u kojem se posjetitelju nudi draškava audio-vizualna imitacija ondašnjih hodočasnika, mornara, mlinara, drvodjelja. Je li tehnologija zabave uspjela stvoriti srednjevjokovni smrad, sve one mile prizore i zvukove Engleske iz 14. stoljeća? Ne znam. Ne smijem biti prestroga, barem u toj instant lektiri za neznalice nema nasnimljenog smijeha nevidljive publike - smješka se Dorta.
Šetajući mrežom kamenih uličica, naletjeli su na srednjovjekovnu građevinu Tudor House, osnažili se najboljim kus-kusom iz ljupkih taverna i divili se masivnom zamku King's school.
Iako su, kaže, bili prilično umorni od te debele kreme povijesti, na izlasku iz grada pažnju im je uspio ukrasti geometrijski savršen botanički vrt Westgate Garden koji čuva gigantsko stablo i u kojeg su ušli bosi. Ispred stabla, kaže Dorta, skrasila se sitna klupica za kontemplaciju. Ili još bolje, za sudbinske poljupce i zagrljaje. Ili važne životne odluke i sastanke. Nikako to nije bila jedna od onih klupa za dnevne novine, rješavanje križaljki, brbljarije, pa čak i fotografiranje.
- Poželjela sam na klupici pročitati koju požutjelu stranicu iz King James Biblije. Ili reći naglas neki uzvišen stih da ga široko lišće upije. Ipak, samo sam malo šutjela, malo brbljala - opisuje Dorta.
Upućenici tvrde da je canterburyjsko stablo najdeblje na svijetu. I najružnije.
- Meni njegova debljina nije nakaradna. Takvo bi debelo stablo, u kojem se može izdubiti cijela kuća, trebao imati svaki vrt koji drži do sebe. Zbog moje sklonosti svemu čudovišnom gotovo smo zakasnili na posljednji vlak za London. A to sam i htjela - tiho je namignula Dorta.