PUTOVANJE U NEPOZNATO

Prijestolnica na istoku Europe skriveni je biser koji turisti još nisu otkrili, ima za svakoga ponešto, a našeg je novinara potpuno očarala

Damjan Raknić/HANZA MEDIA; Wargaming

 

Bit ću potpuno iskren - Minsk nije bio na popisu gradova koje sam želio posjetiti. Isto vrijedi i za Bjelorusiju u cjelini. Nisam imao neki konkretan razlog za to niti predrasude da su ovakvi ili onakvi. Na ništa me nisu asocirali, uz njih nisam vezao nikakve dojmove. Jedini pravi opipljivi razlog bilo je neznanje. Izuzev povremenog spominjanja u medijima u kontekstu politike ili sporta te općeg poznavanja europske geografije, o Bjelorusiji i njenom glavnom gradu praktički ništa nisam znao. Znao sam da su bili dio Sovjetskog saveza, kako im izgleda zastava i to je to.

Kad sam krajem kolovoza ove godine dobio poziv da s desetak drugih novinara iz cijele Europe prisustvujem 8. Danu tenkista, najvećem europskom interaktivnom zabavnom festivalu posvećenom videoigrama studija za razvoj videoigara Wargaming, koji se posljednje tri godine održava u Minsku, glavni se grad Bjelorusije najednom pojavio na mom radaru. Wargaming je novinarima obećao pokazati i svoj ured u Minsku, u kojem je zaposleno oko 2500 ljudi, a koji je najveći od ukupno 20 njihovih ureda diljem svijeta. Bila je to jedinstvena prilika za pravi put u nepoznato. Prilika koja se ne propušta. Odmah sam se bacio na pripreme.

Na moje opće oduševljenje, putovanje u Minsk nije zahtijevalo vađenje vize, već samo ispunjavanje nekoliko uvjeta - dolazak zrakoplovom preko Nacionalne zračne luke u Minsku, posjedovanje važeće putovnice, police putnog osiguranja i 50 američkih dolara (mogu to biti i euri, budući da ćete ih po dolasku ionako morati promijeniti u bjeloruske rublje) za svaki dan boravka u gradu i odlazak iz zemlje unutar 30 dana od ulaska. Kako mi je po povratku kući rekao drugi tajnik Veleposlanstva Republike Bjelorusije u Republici Hrvatskoj Vadim Matevosjan, mogućnost dolaska u Minsk bez vize na pet dana uvedena je u veljači 2017. godine (rok boravka produžen je na 30 dana u srpnju 2018. godine). Glavni grad Bjelorusije od tada do danas posjetilo je oko 250 tisuća stranaca, a zahvaljujući toj mjeri, broj dolazaka stranih turista porastao je za 20 posto.

U enigmu pod imenom Minsk doputovao sam u subotu, 14. rujna, u popodnevnim satima (Minsk je jedan sat ispred Zagreba pa je putovanje bilo jedan sat “duže”). S obzirom na to da direktnih letova između Zagreba i Minska za sada nema, presjeo sam u Varšavi. Put je trajao podnošljivih šest sati. Nakon kontrole dokumenata, kolegu iz Mađarske i mene preuzeo je manji kombi tvrtke Wargaming te nas je odvezao do hotela. Znatiželja mi nije dala mira pa sam gladnim očima upijao sve oko sebe, no tijekom samog putovanja od zračne luke do hotela ono što sam vidio nije me odmah osvojilo. Ništa zato, pravo razgledavanje bilo je planirano za nedjelju.

 

Naravno, nijedan se svjetski grad ne može upoznati u nekoliko sati, a pogotovo gledanjem kroz prozor autobusa. Da bi situacija bila još gora, autobus u kojem smo bili nije smio voziti glavnom gradskom ulicom jer je ona bila zatvorena zbog trčanja polumaratona u čast proslave Dana grada. Kad je postalo jasno da nećemo moći proći uobičajenim rutama za turističko razgledavanje grada, organizatori su odlučili od date situacije napraviti najbolje pa smo se otisnuli u, kako su nam rekli, manje poznati Minsk, Minsk na rubu centra koji turisti ne vide toliko često. Turistička vodičica Liza svojim je entuzijazmom nadoknadila sva ograničenja koja su nas zadesila, a vozač autobusa Viktor preciznim je manevriranjem osigurao da ipak puno toga vidimo. I dok jedno prijepodne nije dovoljno da se neki grad upozna, više je nego dovoljno da ostavi dojam, a dojam koji je Minsk ostavio na mene bio je više nego pozitivan.

Prva stvar koju sam uočio bilo je izobilje zelenila. Minsk je prepun parkova, što većih, što manjih, i to gradu daje jedan poseban štih. Šetnja po gradu bila je opuštajuća i u par se navrata uopće nije dalo osjetiti da smo u gradu u kojem živi približno dva milijuna stanovnika. Drugo, zatekla me prostranost grada. Centar i širi centar grada nisu natrpani sadržajima u smislu da se od njih ne može disati. Svaka zgrada i svaki spomenik imaju prostornu slobodu koja građanima dopušta da u njima uživaju punim plućima. Čak i kad bi se veći broj ljudi našao na tim mjestima, mislim da ne bi bilo gužve.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

Liza nam je rekla da je Minsk u subotu, na dan našeg dolaska, proslavio svoj 952. rođendan. Grad se u povijesnim dokumentima prvi put spominje 1067. godine, kad su ga napala i spalila dva kijevska princa. S obzirom na to da je grad star gotovo tisuću godina, djeluje začuđujuće moderno. Minsk svoje mladoliko lice duguje tragediji koja mu se dogodila za vrijeme 2. svjetskog rata. Naime, 85 posto svih građevina u Minsku uništeno je tijekom okupacije grada koja je trajala oko 1100 dana. Vidjevši stanje grada, sovjetski su arhitekti odlučili srušiti i to što je ostalo te nanovo izgraditi cijeli grad.

Budući da nam maratonci nisu dopustili da vidimo 15.300 metara dugačku Aveniju nezavisnosti, najdužu europsku ulicu građenu u jednom arhitektonskom stilu (tzv. staljinističkom, premda ga neki ga zovu i socijalističkim klasicizmom), koja je tijekom svoje povijesti ime mijenjala čak 17 puta i koja se svojevremeno nalazila na UNESCO-ovom popisu Svjetske kulturne baštine, sve dok s njega nije skinuta zbog nepromišljene odluke da se u njoj izgradi hotel koji stilski odudara od ostatka ulice, Liza i Viktor odlučili su nam pokazati jednu od najneobičnijih ulica u Minsku - Oktobarsku ulicu.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

Ta je ulica tijekom godina transformirana iz industrijskog u kulturni centar grada, a krase je ogromni murali koji su nastali 2014. godine na međunarodnom festivalu ulične umjetnosti Brazilska ulica.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

Za mene kao ljubitelja grafita i ulične umjetnosti ovo je bio pun pogodak, pogotovo jer sam imao priliku vidjeti rad koji se proteže na više od 3000 kvadratnih metara. Oktobarska ulica je i kao najočitije mjesto sudara modernog i tradicionalnog Minska. Naime, neke od tvornica koje se još uvijek nalaze u Oktobarskoj prema sovjetskoj tradiciji pred svojim ulazima imaju portrete najboljih radnika i radnika mjeseca, a ispod jednog grafita stoji bista Vladimira Iljiča Lenjina.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

Zahvaljujući slatkorječivosti naših domaćina i činjenici da smo bili gosti Wargaminga, na putu od Oktobarske do naše finalne destinacije, Parka pobjede, uspjeli smo se ubaciti u jednu od zatvorenih ulica te posjetiti i Nacionalnu knjižnicu Bjelorusije, najveću u toj državi.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

Ovo spektakularno zdanje arhitekata Mihaila Vinogradova i Viktora Kramarenka zbog svog oblika, rombokuboktaedra, djeluje vanzemaljski i futuristički. Nikada ne biste rekli da se unutra krije neko drevno znanje.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

Knjižnica je izgrađena 2006. godine, visoka je 76 metara, drži oko 10 milijuna knjiga i u njoj rade tri tisuće ljudi. Kad bi se iz nje izvadile sve knjige, sama bi zgrada bila teška kao tri Eiffelova tornja.

Liza nam je rekla da knjižnica dijeli mišljenja arhitekata jer je se istovremeno proglašava i ružnom i lijepom zgradom. U fasadu zgrade ukomponirana je LED rasvjeta pa po noći prolaznike uveseljava svjetlosnim instalacijama. A ako želite uživati u jednom od ljepših panoramskih pogleda na Minsk, knjižnica na svom krovu, koji se nalazi na 23. katu, ima vidikovac s besplatnim dalekozorima.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

No, dalekozori vam neće trebati da biste uživali u ogromnim mozaicima umjetnika Aleksandra Kiščenka na fasadama nebodera koji se nalazi nasuprot Nacionalne knjižnice.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA

Mozaici umjetnika Aleksandra Kiščenka

 

Razgledavanje Minska nastavili smo u Nacionalnom muzeju povijesti Velikog domovinskog rata u Parku pobjede. Taj naziv odnosi se na vojne operacije vođene od 22. lipnja 1941. do 9. svibnja 1945. godine na istočnom bojištu 2. svjetskog rata. Ljubitelji povijesti u našoj grupi došli su na svoje. Muzej posjeduje zaista impozantnu kolekciju oružja, vozila, dokumenata, fotografija, odjeće i drugih eksponata iz 2. svj. rata i nacističke okupacije Minska.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

Prostire se na 4200 kvadratnih metara, a dizajniran je tako da se posjetitelj iz mračnog prizemlja konstantno penje prema vrhu, odnosno prema svjetlu i pobjedi. Vodičica nas je malo užurbanim tempom provela kroz muku koju je narod Bjelorusije pretrpio za vrijeme nacističke okupacije, a približila nam je i općeniti tijek 2. svj. rata na istočnom bojištu.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

Među upečatljivim eksponatima muzeja posebno se ističu oklopna vozila i makete zrakoplova u prirodnoj veličini, od kojih su mnoga doista sudjelovala u borbama.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA

Osobito zanimljiva bila je umjetnička instalacija obrane Tvrđave Brest, prve velike bitke Operacije Barbarossa.

FOTOGALERIJA: Nacionalni muzej povijesti Velikog domovinskog rata u Parku pobjede

 

Budući da je Park pobjede mjesto održavanja Dana tenkista, naši su nas domaćini uputili da se pridružimo drugim posjetiteljima festivala i da probamo nešto od autentičnih bjeloruskih specijaliteta koji su se posluživali. Ne znam za njih, ali mene su apsolutno osvojile palačinke od krumpira (draniki) i okruglice (kletski). Draniki su fini sami po sebi, no ja sam uzeo pileći hamburger u kojem su draniki figurirali kao pecivo. Jedini je minus što se, za razliku od tradicionalnog hamburgera, ne može jesti rukama, nego vam je apsolutno potreban pribor. Neki od posjetitelja festivala to su naučili iz prve ruke.

Damjan Raknić / HANZA MEDIA
 

U usporedbi s dijelovima Minska koje smo toga dana vidjeli, Park pobjede naprosto je ogroman. Prostire se na 200 hektara, uključuje jezero Komsomolskoje, a kroz njega protječe rijeka Svislač. Park je toga dana bio podijeljen u nekoliko kvadranata u kojima se moglo uživati u različitim sadržajima koji su bili direktno ili indirektno povezani s Wargamingovim igrama, a među posjetiteljima je bilo svih uzrasta i spolova, što je bilo neočekivano jer su zajednički nazivnik festivala vojne videoigre.

WARGAMING
 

Neki su se fotografirali s djevojkama u kostimima iz videoigara, drugi su gledali demonstraciju rada vojnih pasa, treći su zavaljeni u udobne fotelje na velikim ekranima gledali dvoboje u videoigri World of Tanks, a četvrti su pucali iz simulatora raketnog bacača.

WARGAMING
 

Na festivalu je vladala izuzetno pozitivna atmosfera, a redovi na štandovima kao da su stalno bili dugački. Iz Wargaminga su nam rekli da je Dan tenkista njihov poklon igračima njihovih igara, ali i građanima Minska, te da zato ne naplaćuju ulaz, premda bi mogli, s obzirom na izobilje sadržaja koji se u njemu nude.

WARGAMING
 

Dan tenkista, dakako, nije prošao bez dvoboja u igri World of Tanks, pa su tako na glavnoj festivalskoj pozornici u meču 15-protiv-15 snage odmjerili klanovi Delicious Vicious i Monjik, najbolje momčadi Europe i regije koja obuhvaća zemlje članice Zajednice neovisnih država. Pobjedu u dvoboju odnio je Monjik, koji je Delicious Vicious porazio s 5:0 te time osvojio novčanu nagradu od 25 tisuća američkih dolara, 500 tisuća zlatnika u igri World of Tanks te asortiman računalne opreme.

WARGAMING
 

Osim toga, festival je posjetiteljima ponudio i tradicionalnije sadržaje, kao što su koncerti popularnih regionalnih bendova Krambabuli, Voplji Vidopljašova i Zveri te američkih punk legendi The Offspring, koji su nastupili u kasnim večernjim satima. Festival je zatvoren vatrometom. Kako su nam rekli dan poslije, toga dana posjetilo ga je oko 250 tisuća ljudi iz čak 28 država svijeta, a sadržaje je putem interneta pratilo dodatnih 2,6 milijuna gledatelja.

WARGAMING
 

Imajući na umu da tijekom tog jednog dana u Minsku neću vidjeti sve što grad nudi, zamolio sam Juliju Kuriško, djelatnicu odjela za odnose s javnošću u Wargamingu koja u Minsku živi već 16 godina i koja je tamo studirala, da čitateljima otkrije što Minsk čini posebnim u njezinim očima i što jedan posjetitelj obavezno mora vidjeti. “Svaki turist mora posjetiti predgrađe Trajeckaje, najstariji dio grada u kojem se može provozati katamaranom, te tržnicu Komarovka”, rekla mi je Julija te dodala da Avenija nezavisnosti i Trg pobjede svakako zaslužuju da ih se posjeti jer su stvarno prelijepi. “Svi koji vole sport uživat će u Minsku. Grad ima puno parkova koji su super za aktivnosti na otvorenom, a ako dođu tijekom zime, moći će i skijati”, dodala je. Što se tiče noćnog života, Julija kaže da je Oktobarska ulica odličan izbor, ali da svakako treba otići u Ulicu Zibickaju, minski “Broadway”. “Zibickaja ima pregršt kafića i restorana, a jako je popularna među mlađom populacijom. Ide joj u prilog to što se nalazi u samom centru grada i što se do nje može lako doći iz svih smjerova. Ljeti se ondje održavaju glazbeni festivali pa obratite pozornost i na to.”

Sugestije za turiste koje mi je dao veleposlanik Republike Bjelorusije u Republici Hrvatskoj Aleksandr Ponomarev samo podcrtavaju činjenicu da je Minsk raj za ljubitelje arhitekture i kulture. “Kao osobito impresivne znamenitosti koje svatko treba vidjeti istaknuo bih Crkvu svetih Simona i Helene, tzv. Crvenu crkvu, Akademiju znanosti, Nacionalnu operu i balet te zgradu parlamenta Bjelorusije. Također, nikako ne smijete propustiti Vrata Minska, dva tornja koja se nalaze odmah ispred zgrade željezničkog kolodvora”, rekao je Matevosjan i dodao da Minsk ima i bogatu kulturnu ponudu te preporučio posjet Državnom cirkusu, spomenutoj Nacionalnoj operi i baletu te Nacionalnom akademskom kazalištu Janka Kupala.

S obzirom na to da o Minsku prije ovog puta nisam znao ništa, grad me ugodno iznenadio. Stavimo li po strani Dan tenkista kao specijalan događaj koji možda neće privući svakoga, glavni grad Bjelorusije u svim ostalim pogledima ima sve što bi jedan turist mogao poželjeti. Puno zelenila, spektakularna arhitektura, mnoštvo kulturnih sadržaja te pritajeno izvrsno kulinarstvo nikoga iz naše novinarske ekspedicije nisu ostavili ravnodušnim. Ako bi ovaj put okarakterizirao kao prvi spoj, koji je još k tome bio naslijepo, Minsk me apsolutno zaveo i vjerujem da će svakoga tko ga posjeti. Što bi tek bilo da sam ostao dulje?

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo