POMPEJI 20. STOLJEĆA

VIDEO: EKSKLUZIVAN POGLED U JEDNU OD NAJPOPULARNIJIH, ALI I NAJMORBIDNIJIH TURISTIČKIH DESTINACIJA EUROPE Otkrivamo koliko koštaju aranžmani

Charlotte Emily Heywood-Dean

 

Kao da smo na školskom izletu u prirodu, govorimo jedni drugima iznenađeno. I doista: okružuje nas šuma, čujemo pjev ptica i osjećamo se ugodno šećući među stablima zajedno, lagano pričajući. No, detalji razbijaju tu iluziju: dozimetri u rukama, zgrade koje se raspadaju, vojnici koji se pojavljuju na neočekivanim mjestima... Mi smo u Pripjatu, u gradu koji više ne postoji, koji je od nukearne elektrane u Černobilu udaljen pet kilometara. Mi smo u srcu Zone isključenja, područja opasnog za život, u kojem ljudi neće moći živjeti 24 tisuće godina. Mi smo na najopasnijem, najstrašnijem mjestu na svijetu. I tu smo, baš kao i svi drugi, dobrovoljno.

 

Mnogi su u Zonu došli zbog fascinacije pričom u černobilskoj tragediji, no neki su se na put odlučili nakon što su pogledali HBO-ovu seriju “Černobil”. Potvrđuju to i podaci turističkih agencija: dok je Zonu prošle godine posjetilo 60 tisuća gostiju, ove godine brojka je već sada premašila 100 tisuća. Nekoliko specijaliziranih agencija turiste odvode u izolirano područje, a neke od njih osmislile su i stvorile posebne ture baš nakon serije, u kojima posjetitelji posjećuju lokacije na kojima se događa radnja. U Zonu se može doći na jedan dan, što košta oko 600 kuna, na dva dana, što će turisti platiti oko 2000 kuna, no ima toga još. Naime, posjetitelj za 4500 kuna može posjetiti samu nuklearku, moguće je Zonu razgledati iz helikoptera, a lako može u dogovoru s agencijom napraviti i svoj plan puta i onda s agentom u Zoni provesti određeni broj dana. Dakle, sve se može, samo treba platiti. Ok, osim ako ste mlađi od 18 godina ili imate rusku i bjelorusku putovnicu. Takve u Zonu ne puštaju. Svi ostali su, uz razumnu naknadu koja je zapravo prilično visoka za ukrajinske prilike, dobrodošli.

Charlotte Emily Heywood-Dean

Grad duhova: Hotel Polissija u Pripjatu urušen je i obrastao u granje, kao i ostale zgrade u gradu iz kojeg se u samo dva dana iselilo nekoliko desetaka tisuća ljudi

 

Vojska na svakom koraku

Pompeji 20. stoljeća, kako ih je nazvao Splićanin Davor Vuković, javnosti su posve otvoreni 2010. godine. Ispočetka su turisti dolazili sramežljivo, no s vremenom ih je bilo sve više i više. Sve o čemu govorimo je isključivo legalni dio priče, no ima tu i ilegalnog. Takozvani stalkeri redovito upadaju u Zonu i spremni su turiste, također uz razumnu naknadu, povesti sa sobom. Nude razne mogućnosti što se tiče broja dana boravka, a osiguravaju i smještaj te hranu. Hvale se i kako ih nitko do sada nije ulovio, a ako ih i ulove, tvrde, kazna koju plaćaju na licu mjesta je smiješnih 20 eura. Je li to doista tako, pitam vodičicu Laru iz Chernobylwel.com agencije, preko koje putujem u Zonu na dva dana.

Lara kaže da ovisi o puno toga, jedna je kazna ako si ulovljen na cesti, druga ako si u nekoj zgradi, treća ako si u Pripjatu, četvrta ako bauljaš Černobilom iza 22 sata. Vojske ima, i to ne samo na ulazu u Zonu. Patroliraju naokolo, kaže mi dok se vozimo od Kijeva prema Zoni, koja je udaljena 125 kilometara. U kombiju nas je, uz nju i vozača Jurija, 11.

 

Šarena smo grupa, četvorica Kineza, dva Belgijanca, dvoje Engleza i dvoje Poljaka. Rijetko viđa Hrvate, kaže mi Lara koji trenutak prije nego što se zaustavimo na granici Zone. Uzimamo putovnice i izlazimo van. Premda za ulazak u Ukrajinu inače jest dovoljna osobna iskaznica, za Zonu je potrebna putovnica. Agenciji smo prije putovanja morali platiti 50 eura samo za potrebne dozvole, kako bismo mogli ući, a navodno smo svi i provjereni prije nego što su nam odobreni papiri.

Na ulasku u Zonu je gužva - pred rampom je parkirano nekoliko autobusa. Ne smijemo fotografirati, upozorava nas Lara, a ponavlja nam i pravila. U prostoru u koji se spremamo ući smijemo se kretati samo u zatvorenim cipelama, dugim hlačama i majicama dugih rukava. Ne smijemo pušiti niti jesti na otvorenom, sjediti na podu i ostavljati stvari naokolo, ne smijemo iz Zone ništa odnijeti. Tamo se ne pliva, ne lovi, a strogo je zabranjeno i iznašanje životinja iz Zone. Premda je preporuka da ne dodirujemo apsolutno ništa, s Larom mazimo prijateljski nastrojene pse koje susrećemo, a s njima dijelimo i hranu.

Charlotte Emily Heywood-Dean

Mjerenje zračenja u Černobilu

 

Dok čekamo na red za ulazak u Zonu, odlazimo do suvenirnice. U pola sata, koliko smo čekali, imali smo dovoljno vremena da pogledamo sve što se nudi: magneti, šalice i majice s motivima Pripjata, kao i razglednice, za koje obećaju da će ih predati u Černobilsku poštu. No, ta pošta radi vrlo rijetko, zbog čega razglednice dolaze s nekoliko mjeseci zakašnjenja, pa mi odlučujemo svoje poslati iz Kijeva. Razglednice koštaju pet kuna, magneti od 6 do 12 kuna, ovisi o tome svijetle li u mraku ili ne, šalice 60 kuna...

Brojka na dozimetru raste...

Na ulasku u Zonu dobivamo mali privjesak koji trebamo držati oko vrata cijelo vrijeme dok smo na tom području. Izgleda kao USB stick, a zapravo upija radijaciju. Uz to dobivamo dozimetar s objašnjenjem: normalno zračenje je 0,14 milisiverta. Toliko uređaj pokazuje na točki ulaska u Zonu. Najavljene su nam i četiri kontrole ozračenosti tijekom iduća dva dana, u kojima će se provjeriti jesmo li ozračili odjeću, obuću...

Charlotte Emily Heywood-Dean

Jedna od četiri trgovine u Černobilu ne funkcionira kao samoposluga, nego vam prodavačica dodaje što zatražite. Polovicu asortimana čini alkohol, a drugu polovicu sve ostalo

 

Nakon niza uputa konačno ulazimo u Zonu. U kombiju nastaje potpuna tišina. Živahnu raspravu o stronciju i ceziju, koja se dotad vodila, zamjenjuje muk. Nitko iz grupe nije došao na putovanje jer je pogledao seriju. Riječ je o mladim ljudima koji su čitavog života opsjednuti Černobilom i zato im je konačni ulazak u Zonu gotovo pa religiozno iskustvo.

S druge strane, posve je drugačije kada na put idu grupe koje u Zoni ostaju samo jedan dan. To su vrlo često ljudi koji su samo gledali seriju i kojima ideja da spavaju u Černobilu nije nimalo primamljiva. Mnogi od njih se čak žele i prije vremena vratiti iz Pripjata jer ih grad užasava.

 

 

Cesta ispred nas nakon ulaska u Zonu potpuno je prazna i na nekim dijelovima iznimno loša. Vodovodne cijevi se nalaze iznad zemlje, kako radnici koji ih popravljaju ne bi kopali po tlu punom radioaktivnih čestica. Kako ulazimo sve dublje u Zonu, vrijednosti na dozimetru rastu. Lara nam kaže da moramo imati na umu da su izvan autobusa vrijednosti još više. Ne svugdje. Na teritoriju Zone isključenja postoje određene točke, “hotspotovi”, na kojima je radijacija izrazito jaka, dok je na drugim mjestima tek neznatno povišena. Tu teoriju imamo priliku iskušati na prvom mjestu koje posjećujemo. Riječ je o selu Zalisa. Obilazimo Dom kulture i nekoliko drvenih kuća. Nisu uništene, ali je jasno da tamo godinama nitko ne živi. Dok obilazimo selo, susrećemo još nekoliko grupa turista. To će se događati svako malo. Ne može se reći da Zona vrvi turistima, ali s obzirom na to da prolazimo prilično veliko područje, susrećemo ih dosta.

Charlotte Emily Heywood-Dean

Ozračena bolnica: U podrumu i danas stoji odjeća koju su nosili vatrogasci koji su gasili četvrti reaktor. U podrum je zabranjeno ulaziti, a i u većini prizemlja zračenje je još veliko

 

Nakon Zalise razgledavamo nekoliko spomenika. Neki su u Zoni bili otprije, drugi su kasnije postavljeni, a neki su samo premješteni. Jedan od njih je spomenik vatrogascima Černobila. Lara kaže da su njegovu izgradnju financirali rodbina i prijatelji umrlih vatrogasaca, a neki od kipova imaju lica njima dragih ljudi. U nekadašnjem selu Kopači je spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu, a tik uz njega je dječji vrtić. Prije 26. travnja 1986. to je mjesto imalo oko tisuću stanovnika. Svi su otišli, kuće su srušene, jer su sve bile drvene i upile su radijaciju, a ostala je samo zgrada vrtića. Ispred nje je niz hotspotova, tako da vrlo oprezno hodamo stazom. Lara nas upućuje gdje možemo mjeriti ozračenost - na nekoliko točaka ona skače na 30 milisiverta.

Nakon toga odlazimo do nuklearke i izbliza vidimo sarkofag koji skriva uništeni reaktor. Radijacija je oko jednog i pol milisiverta. Ispred spomenika nam Lara pokazuje slike tog područja netom nakon katastrofe, no nitko je ne sluša. Svi promatramo zgradu iza njenih leđa. Tamo je skriveno “slonovo stopalo”, najopasnija stvar na svijetu, masa radioaktivnog materijala koja čovjeka može ubiti za koju minutu. To je mjesto na kojem se dogodila katastrofa zbog koje je raseljeno više od 300 tisuća ljudi. Teško je time ne biti fasciniran.

Charlotte Emily Heywood-Dean

Namještena scena: Gomila gas-maski u školi nije autentičan prizor - tamo su ih postavili novinari koji su dolazili 90-ih, uzeli su ih iz ormarića kako bi dobili dramatičnije fotografije

 

Ručamo u kantini smještenoj u Černobilu, koji je od nuklearke udaljen 20 kilometara. Prije ulaska u restoran prolazimo kontrolu ozračenosti i, nakon što je utvrđeno da je sve u redu, ulazimo u prostor koji izgledom podsjeća na studentsku menzu. I hrana je takva, mora se priznati. Svečano nam obećaju kako ništa što je na našem tanjuru nije uzgojeno u Zoni, nego dolazi izvana.

Sljedeća postaja je radar Duga. Strogo vojno područje. Evakuirano je, naravno, no vojska ga je do prije nekoliko godina i dalje čuvala i turisti tamo nisu mogli. Uz radar se nalazi i malo vojno naselje, Černobil 2, u kojem se nalazilo pet blokova apartmana, a imali su i kantinu, trgovinu, dječji vrtić, školu... Bilo je potpuno zatvoreno te se u njega nije moglo doći, osim ako ste bili pozvani. Duga je neobična, dugačka metalna tvorevina, koja neprestano proizvodi sablasne zvukove. Lara kaže da ju je vojska u jednom trenutku počela rušiti, no onda su shvatili da željezo ne mogu iskoristiti, s obzirom na to da je ozračeno, pa su je prepustili propadanju. Po onome što smo vidjeli, u roku od nekoliko godina Duga bi mogla biti zatvorena za obilazak jer će se početi raspadati.

Ljudi koji u Zoni rade u njoj ne ostaju dulje od dva tjedna, zbog sigurnosnih razloga. Riječ je o radnicima u trgovinama, hotelima, vatrogascima, radnicima koji još uvijek nadziru nuklearku...

Prozori koji se ne mogu otvoriti

Radijacija u Černobilu nije visoka. Negdje je, primjerice, posve normalna, drugdje je tek malo povišena. U hotelu u kojem ćemo provesti noć vrijednosti su sasvim OK. Hotelu ne znamo ime jer nigdje nije istaknuto i vjerojatno je najneobičniji na svijetu. Nema recepcije, nitko nas ništa ne pita dok sjedamo za stolove u restoranu, već nam donose hranu. Alkohol možemo naručiti od 19 do 21 sat, a vrata se zaključavaju u 22 sata. Prozori se ne mogu otvoriti. Uprava jednostavno ne želi da im gosti odlaze van - na kraju krajeva, Zonom je zabranjeno kretati se sam. Ozračena je, a ima i divljih životinja. No, hotel je lijepo uređen i prilično moderan. Nakon večere se družimo na hodniku, stisnuti u jedinom dijelu hotela koji ima internet, a boca votke koju smo kupili u dućanu kruži među nama. Rano odlazimo na spavanje i svi smo spremni na to da će psi oko hotela lajati cijelu noć, a to su nas upozorili. No, imali smo sreće, psi tek malo laju, a onda se smiruju. Černobil uranja u potpunu tišinu, i svi savršeno spavamo tu noć.

Charlotte Emily Heywood-Dean

Sjećanje na poginule: Na ulazu u nuklearku postavljene su spomen-ploče s imenima onih koji su poginuli u prvim danima katastrofe

 

Drugi dan provodimo u Pripjatu, koji je od nuklearke udaljen pet kilometara. Na putu do tamo prolazimo uz Crvenu šumu. Jurij vozi polako, a Lara nas upozorava da će nam dozimetri reagirati. To se i događa: vrijednosti skaču na 20 milisiverta. Tu se ne zaustavljamo, dapače, Jurij u nekom trenutku daje gas i vozi kao luđak. Nekoliko kilometara dalje izlazimo iz busa. Ispred nas je znak grada Pripjata. Obilazimo glavni trg, zabavni park koji nikad nije otvoren, restoran... Neobično je hodati stazom kroz šumu i znati da je to prije 33 godine bila avenija ili kroz grmlje nazrijeti zgradu od sedam katova. Premda je zabranjeno ulaziti u zgrade, ipak obilazimo bolnicu, bazen, školu... Rute kojima se smijemo kretati Lari su dobro poznata zato što menadžment Černobila redovito vrši mjerenja zračenja i svim vodičima koji dolaze u Zonu šalje te podatke. Kaže nam i još nešto - u Pripjatu je lako ozlijediti se. Ako se to dogodi, doktori iz Černobila neće doći do nas jer je riječ o području u kojem bi oni ugrozili svoj život pa bismo mi morali doći do njih.

Na kraju se penjemo na 17 katova visok neboder s kojeg promatramo kako priroda guta grad. Neće Pripjat još dugo postojati, ovim tempom će ga u roku od nekoliko godina priroda osvojiti nazad. Černobil će opstati, nuklearka će biti i dalje tamo gdje je sad, ali Pripjat će postati ono što je i bio do 1970. godine, kad je sagrađen - netaknuta divljina.

Charlotte Emily Heywood-Dean

Pogled na Pripjat: Na ulasku u Zonu je gužva - pred rampom je nekoliko autobusa. Smijemo se kretati samo u zatvorenim cipelama, dugim hlačama i majicama dugih rukava. Ne smijemo sjediti na podu, pušiti, niti jesti na otvorenom

 

Izdvajamo