SKI PATROLA - GOLDECK

VIDEO: MALENI, BLISTAVI, ZLATNI GOLDECK Sve je posloženo kako treba: za iskusne, za početnike, za djecu

    AUTOR:
    • Vlado Marinović

  • OBJAVLJENO:
  • 12.03.2020. u 15:00

Spittal, 080320.
Skijaliste Goldeck.
Ski patrola jutarnjeg lista na Goldecku.
Na fotografiji: skijaliste Goldeck.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
CROPIX

 

Iako službeno ima samo 25 kilometara skijaških staza, Goldeck je, ovako malen, dovoljno velik za dva, tri dana izvanrednog skijanja. Sve je posloženo kako treba: za iskusne, za početnike, za djecu. I blizu nam je.

Nije rijedak slučaj da ne primijetiš nešto što ti je pod nosom, a upravo to si spreman tražiti puno dalje. Ne mislim samo na skijanje, zna se to događati u svim sferama života.

 

Skijalište Goldeck iznad Spittala oduvijek je tu, prolaziš kraj njega na putu za neka puno poznatija, dalja mjesta. Da, to je onaj atraktivni toranj s lijeve strane autoceste Villach - Salzburg, na vrhu koji je pet mjeseci u godini bijel. Uostalom, za Spittal znamo svi.

Gondolska žičara kreće praktički iz centra grada, tu je veliki parking koji može progutati nekoliko stotina automobila. U nedjelju 8. 3. 2020. je bio napola pun, taman toliko da zaboravimo na Covid-19.

 

Idealan dan, praktički bez oblaka. U dolini nekoliko Celzijevih stupnjeva plusa, gore na skijalištu blagi minus. Na Goldecku sam skijao samo jednom, prije četiri godine. Bilo je dobro, ali su vjetar i dosta niska temperatura malo reducirali gušt. Osim toga, kad negdje doletiš prvi put, pa kad želiš u kratko vrijeme “usisati” što više kvalitetnih informacija i stvoriti dojam, obično ne bude baš tako. Zato je ovaj drugi posjet malenom skijalištu iznad Spittala, grada sa 16.000 stanovnika, što ga čini četvrtim po veličini u Koruškoj.

Prvo - Goldeck uopće nije malen. Brojke nisu impozantne, točno, jer 25 kilometara staza ne obećavaju raskoš. Znamo li da je u tih 25 km ukalkulirana i najdulja crna staza u Alpama, ona s vrha do 500 m niskog Spittala (8500 m - ali rijetko kad je u funkciji jer nema snježnih topova), ispada da nas Goldeck dočekuje s malenih 18 kilometara. Da, to je vjerojatno točan podatak, ali skijanje na Goldecku nipošto nije skučeno. Naprotiv, s 2142 m visokog vrha pružaju se četiri sjajne staze, gdje je čak i ona plava, dakle laka, u stvari dovoljna za sve gušte koje skijanje pruža.

Ski pass

Dnevna - 42 €

Šestodnevna - 203 €

 

Realno, ona zaslužuje crvenu boju, ali ok, Austrijanci znaju bolje. Ima i jedna crna s vrha, kraća je, ali odlična i završava kod gornje stanice kabinske žičare. Na tom platou nalazi se pokretna traka za dječicu, kao i dvije vučnice (sidra), također za one čija vještina nije dosegnula željenu razinu. U stvari, odlično!

Vratimo se na vrh, na onaj ozbiljniji dio skijališta. Dvije su moderne šesterosjedežnice, jedna vučnica koja radi samo kad je baš nužno. Nije Goldeck skijalište gdje ćete se zabavljati tjedan dana, ali za dan, dva ili tri - fantastično. Uvjeti su ovih dana idealni. I bit će barem mjesec dana. Eh, da nema te (opravdane) Covid-19 psihoze.

Antipreporuka smještaja: Loši Zwergel hutte i njegov divlji gazda

Spittal, 080320.
Skijaliste Goldeck.
Ski patrola jutarnjeg lista na Goldecku.
Na fotografiji: skijaliste Goldeck i restoran Zwergerlhutte.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
 

Lijepa terasa, položaj između dviju glavnih skijaških staza. Jedan stol se taman oslobodio. Sve je ukazivalo na ugodan, sunčani ručak.

Kolega Krišto i ja odlučili smo podijeliti pizzu. I sa strane konzumirati po jednu miješanu salatu. Naručili. Pizza stigla za 5 minuta. Salata nema. A namjeravali smo je jesti uz pizzu. Ili nikako. A kako je vani ipak oko nule, pizza se brzo hladi. Rješavamo svaki svoju polovicu. Salata i dalje nema. Podsjetim konobaricu, kaže da su spremne, stižu, a na licu joj vidim da je potpuno zaboravila. Prošlo je 15 minuta. Odem unutra, pokažu mi gazdu. Kažem da ne trebamo salate više, ali da mi vrate novac (naplaćuju unaprijed). Nebitnih 7 eura, ali stvar principa. “Možete čekati salate, na odmoru ste, imate vremena!” kaže nesimpatični ćelavko. I opet nudi salate, koje su konačno bile spremne. Kažem da neću, da odlazimo i da čekam svojih sedam eura. Podivljao je i izderao se da sljedeći put svakako zaobiđemo njegov restoran. Sve krivo.

Eto, Austrijanci nam mogu biti turistički uzor, radilo se o ljetnom ili zimskom turizmu. Ali i oni imaju ovakvih pacijenata. Nije to samo jadranska ekskluziva.

 

 

Izdvajamo