Stvari u životu rijetko ispadnu onakve kakve se čine kada se gledaju sa strane, ali kod dronova je moje osobno iskustvo takvo da zbilja jesu takvi kakvi sam mislio da jesu - stravično zabavni i relativno jednostavni za upravljanje. Zapravo, ispravak: vrlo su jednostavni za upravljanje kada se izvode neki najjednostavniji pokreti, ali zato ubitačno teški ako želite postići bilo što ambicioznije, posebice kada se još u priču uključi i kamera.
Do prije nekoliko dana u životu nisam upravljao dronom (i da, bez obzira na to što se puristima diže kosa na glavi kada netko kaže dron umjesto quadcopter, ja kosu nemam pa ću ih nastaviti zvati kako god mi je volja - a to je dron). S grupom novinara iz nekoliko europskih zemalja na poziv kineske tvrtke DJI, koja drži 70-ak posto globalnog tržišta, proveo sam nekoliko dana na španjolskom WRC reliju. Naime, u posljednjih nekoliko godina dronovi su uvelike zamijenili skupe i komplicirane helikoptere na tom natjecanju i većina snimaka jurećih automobila koje su napravljene iz zraka snimljene su dronovima koji se koriste i za hollywoodske produkcije. U turističkome mjestu Salou imali smo priliku isprobati brojne letjelice, od minijaturnog Sparka, koji nije puno veći od dlana i kojime se može upravljati pokretima ruke, kao da ste Yoda, pa do modela Inspire 2, koji leti i do 100 kilometara na sat i potrebna su dva čovjeka da njime upravljaju (jedan koji je zadužen za letenje i drugi koji upravlja kamerom).
Upravo je DJI Inspire 2 bio prvi dron koji smo imali prilliku isprobati. Bilo je to u pauzama prvog dana relija, kada je vožen takozvani Shakedown, svojevrsna testna ruta koju vozači koriste kako bi prilagodili automobile. Ekipa koja snima, dakle, sastoji se od dva člana. Jedan je pilot, a drugi se zove gimbal operator. Naime, kamera je smještena na gimbalu, uređaju za stabilizaciju koji kompenzira pokrete u tri osi i potpuno stabilizira kameru. Imaju identične daljinske upravljače, stoje jedan pored drugoga i neprestano komuniciraju - govore jedan drugome kojim bi se smjerom trebao kretati dron kako bi dobili što bolje snimke. Što nije nimalo jednostavno kada se zna da se dron spušta do metar ili dva od automobila koji jure 100 i nešto na sat.
Koliko je teško dobiti dobar video u takvim uvjetima i sam sam se uvjerio kada sam preuzeo ulogu gimbal operatora. Prije svega, daljinski je težak. Zvuči blesavo žaliti se na tako nešto, ali već nakon nekoliko minuta postane ga mučno držati u ruci, a istovremeno pokušavati milimetarski preciznim pokretima pomicati ultraskupu opremu u zraku (DJI Inspire 2, naime, košta oko 6000 eura). Osnove su krajnje jednostavne. Svatko tko je ikada igrao neku letačku igru brzo će se snaći s komandama. Na daljinskom postoje dva malena sticka - lijevi za "yaw", odnosno za okretanje po horizontalnoj osi, a desni za "pitch", odnosno podizanje kamere prema gore ili spuštanje prema dolje. Jednstavno.
Sve dok u kadar ne uleti Fiesta ili Yaris s više od 300 konja. Sve što radite radite na osnovu onoga što vidite na zaslonu ispred vas. Komande su filigranski osjetljive i progresivne - mali pokret daje malu reakciju, ali što više gurate stick, to se brže pokreće kamera. A uskladiti "yaw" i "pitch" tako da kamera glatko prati auto što kroz rotor prolazi s cvilećim gumama i kojih 90 na sat je kao uhvatiti muhu rukom u zraku: svaki put se čini da je imate, ali šipak...
Sljedeći dan isprobali smo manje, jednostavnije - i naravno jeftinije - dronove iz DJI-jeve palete. Krenuli smo od većih prema manjima. Prvi je na redu bio Inspire 1, starija generacija drona što se koristi za snimanje relija. Ono na što su nam instruktori odmah ukazali jest da većina profesionalnih pilota ne drži komande samo palcem, nego stick prime palcem i kažiprstom. Tako se dobije puno, puno bolja kontrola i može se upravljati s puno više osjećaja. Nažalost, upravljači su ergonomski oblikovani tako da se upravlja palcem, jer se na daljinskom nalazi još komandi do kojih se dolazi kažiprstom: tipka za početak snimanja videa i tipka za okidanje fotografije te dva kružna brojčanika, jedan za podizanje ili spuštanje nagiba kamere i drugi za podešavanje svjetline kamere. Komande su za sve DJI-jeve dronove iste: lijevi stick je za podizanje i spuštanje drona te za "yaw", odnosno okretanje oko horizontalne osi. Desni je za kretanje naprijed i nazad te za "roll", odnosno nagib udesno i ulijevo, koji se može koristiti za skretanje.
Nakon nekoliko osnovnih instrukcija i rađenja osmica prešli smo na bržu vožnju te ambicioznija snimanja kamerom, samo smo ovaj put mi upravljali Inspireom. Osjećaj je senzacionalan, posebice mi se svidjelo FPV pilotiranje (first person view). Tada uopće ne gledate u dron, nego samo u zaslon pred vama, kao da zbilja uđete u neku igru i letite.
Nakon Inspirea isprobao sam Phantom 4 Pro Obsidian, nešto manji, poluprofesionalni dron s cijenom od oko 3000 eura, a potom i Mavic Pro Platinum, apsolutni globalni hit. Riječ je o dronu koji košta od 1000 eura nadalje i može sklopiti na veličinu litrene boce za vodu, ali unatoč tome snima 4K video i leti do 65 kilometara na sat te može odletjeti i do 7 kilometara od pilota. Razlika između ta dva drona je očita vrlo brzo; iako leti brže od Mavica, Phantom je svejedno nekako uglađeniji u pokretima, stabilniji. Ali je zato Mavic puno zabavniji, posebno u načinu rada Sport. Tada postaje brži, responzivniji, za sekdundu se zavrti oko svoje osi za 180 stupnjeva i leti na drugu stranu. To ujedno znači da brže cijedi bateriju. Inače, upravo je baterija najveći problem kod dronova. Mavic Pro, recimo, ima bateriju za 27 minuta leta, i to u idelanim uvjetima. Ali, možda je to i dobro, jer je za upravljanje potrebna prilična količina koncentracije i već nakon 15-ak minuta odmor dobro dođe.
Za kraj sam isprobao DJI Spark. Reklamiran kao selfie dron, Spark je minijaturni uređaj od 599 eura kojime se može upravljati bez daljinskog i bez pametnog telefona, samo pokretima. Dovoljno ga je upaliti i lansira se s dlana, a potom, nakon što vam prepozna lice ispružite ruku i navodite ga. Beskrajno zabavno. Kada mu se mahne Spark se podigne na 15-ak metara i odleti od vas, a kada ispred sebe rukama iscrtate okvir, on opali fotografiju. Kada stavite ruku na srce to mu je signal da sleti, a to napravi opet na vaš dlan.
