Svakom dođe vrijeme da upozna svoje bolje ja. Pa valjda i meni. Kad znate da ćete razgovarati sa seksologom, sto vam zločestih pitanja padne na pamet. Cerekate se sami sa sobom dok još niste ni počeli intervju. Obavite intervju, a onda... crv... crv! Je li u redu zavitlavati se sa psihijatrom (o titulama dalje u tekstu), koji se u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče (radi kao seksualni terapeut i forenzički psihijatar) bavi pacijentima koji jako pate, a u našoj im se sredini još uvijek previše i ne vjeruje? Ne, i ne! Nek' pati intervju. Dakle, s dr. sci. Goranom Arbanasom ozbiljno, koliko je moguće.
Uvijek mi se čini da kad se puno priča o rješavanju nekog seksualnog problema, on postaje nerješiv.
- Ako se puno priča o jako dobrom seksu, u pravu ste. Ili, kako to naši mediji rade, uz seks povezuju mlade zgodne ljude, fotošopirane, s kojima se nemoguće identificirati. Nigdje uz naslov vezan uz seks nećete vidjeti prosječne ljude, ili starije, ili bolesne, ili ljude s invaliditetom.... A seks nije samo za mlade, lijepe i uspješne, seks je za sve.
Mislim, ta verbalizacija, ubija sve, spontanost...
- Ako uzmemo Hrvatsku kao društvo, onda se i premalo govori, u medijima imate eventualno seksualne viceve...
Fuj.
- Da, nažalost, nema ozbiljnog govora o seksu. A individualno, mogu samo reći ako se čovjek koji inače nema problema, pa se jako zabrine oko nekog prolaznog problema, a to imaju gotovo svi ljudi bar jednom u životu, onda se problem može kronificirati.
Naslov jednog vašeg intervjua kaže “Žene u Hrvatskoj najviše muči nedostatak želje za seksom”. Kako nas može mučiti nešto čega nema?
Ako smo nešto imali, pa to izgubimo, znači - ne treba biti tako. I znamo da smo ranije uživali u tome, i ako se ta želja, ili sposobnost uživanja u seksu, smanji, zbog toga ćemo patiti. Ili, drugo, ako smo u vezi, i naš partner ima želju za seksom, radit će pritisak na nas... tako da je patnja moguća na i individualnoj razini, i u odnosu dvoje ljudi. I tako je svugdje u svijetu, doista su najčešći problemi žena smanjena seksualna želja i problemi u doživljavanju orgazma.
A, znači - sve.
- Seksualne smetnje obično dijelimo prema fazama seksualnog ciklusa, to su želja, uzbuđenje, orgazam i razrješenje, i svaka faza može biti narušena. K tome, kod žena i vaginizam, dispareunija, rjeđe, psihogena... jako važna suradnja s ginekologom.
Uzroci su opet i tjelesni i psihički...
- Kod muškaraca erektilna disfunkcija može biti u vezi s dijabetesom, kod žena u vezi s hipotireozom, postmenopauzom... Od psiholoških faktora tu su anksioznost i depresivnost, i tu se lako dospijeva u začarani krug. Na socijalnoj razini, u našem patrijarhalnom društvu, dozvoljeno je biti seksualno aktivan, ako imate adolescenta i dijete koje je seksualno aktivno, ako je muško, ohrabrivat ćete ga u tome, da, sine, tako rade pravi muškarci...
I mame će ih tako nesebično ohrabrivati?
- Možda manje mame, a tate će sigurno. A mame će biti manje zabrinute za mušku, nego žensku djecu. Oko ženske djece će se svi više angažirati. Zamislite 18-godišnjaka i 18-godišnjakinju. Reakcije društva neće biti iste, ni u društvu, ni unutar obitelji. Prema muškarcima smo permisivniji, a to se uči već u obitelji, očekuje se i da muškarac bude taj koji će inicirati seks... A zapravo tu ulogu može i žena preuzeti.
Može, da. Je li feminizam jako sjebao muškarce? To tvrdi i Houellebecq.
- Nisam sociolog, ali ne vidim to u direktnom kontekstu. Nego baš ta zabranjenost, davanje negativnog konteksta seksualnosti, može kod žena stvoriti teret, veći osjećaj krivnje, i smanjen seksualni užitak.
Uvijek mi se činilo da to baš poboljšava seks. Ali kad je danas sve dopušteno... bah, to je ubojstvo seksa.
- Osjećaj krivnje poboljšava seks? Ne.
Prelaženje granica, zabranjeno voće, sve je u tome. Ipak, danas su očekivanja od seksa prevelika.
- A to da, to je druga krajnost. Ali ja govorim o tome da se, pogotovo u starijoj populaciji, smatra da je seks nešto ružno, prljavo, nešto oko čega treba osjećati određenu krivnju, a čovjek onda ne može u tome uživati. Da bi mogao uživati, mora biti slobodan da to može, smije napraviti.
E, tu ćemo se teško složiti. Koji je danas naj “in” seksualni poremećaj?
- Naj “in”?!
Pa da, jedno vrijeme su se u Hollywoodu svi liječili od seksualne ovisnosti, prijapizma, nimfomanije, zar ne?
- E, to nisu iste stvari. Prijapizam je dugotrajna bolna erekcija, koja je rijetko spontana, a može, recimo, biti nusprodukt drugih lijekova. I ta erekcija sama od sebe neće proći. A nimfomanija, odnosno pojačan seksualni nagon, koji je češći kod muškaraca nego kod žena, znači da osoba ima intenzivan seksualni nagon što ga se treba nekako rasteretiti. To može biti u aktivnostima s drugim osobama, da se traže partner ili partnerica, ili solidarno, u masturbaciji.
Eto, i kako da sad ljudima ne bude neugodno o seksu pričati. Meni je, recimo, baš sad neugodno.
- Je, seks je još uvijek tabu tema, o kojoj se vrlo rijetko razgovara, pa i roditelji s djecom o seksu rijetko razgovaraju. Obično kažu - kad budeš veći. Izgovor koji ne koristimo za druga dječja pitanja.
Ali zato su bez neugode na razgovor o seksu zadnjih godina nasrću popovi, pa popuju kad bi seksualni život trebao početi - ne prije braka, čemu služiti - rađanju djece, koji njegov dio zabraniti - masturbaciju, pobačaj kao posljedicu... Kako to utječe na seksualni život homo sapiensa?
- Prvo da kažem, legitimno je pravo Crkve da propagira svoje stavove, i ako smatra da je seks prije braka nedopušten, da će jednu takvu politiku i voditi.
Je, sve u redu, ako je vodi prema vjernicima. Ali pravo je čovjeka da se klerikalizaciji odupre, samo što kad nas time futraju odmalena?
- Ali ipak... pitanje je što je tu realno, jer znamo da ljudi ulaze u seksualne odnose, i prije braka i izvan braka. Ja, kao liječnik, ne smijem voditi nikakvu etičku politiku po tom pitanju. Moj je zadatak da svakom paru koji dođe pomognem, u okviru njihovih stavova. Moje je da se ja prilagodim njihovim stavovima. Doći će mi ljudi koji će reći da je masturbacija nešto s čim se ne osjećaju dobro, i tome ćemo prilagoditi terapiju.
Normalno.
- Premda, da dodam, znamo da žene koje masturbiraju imaju manje seksualnih problema od žena koje ne masturbiraju. Tako da masturbacija može pomoći, ali ako tu netko osjeća veliku krivnju, ili smatra da to nije u redu, i terapiju ćemo tome prilagoditi. A što se tiče vašeg pitanja o kršćanstvu i seksualnosti...
Agresivnom kršćanstvu i seksualnosti.
- Možda nisam prava osoba za to pitanje, jer sam liječnik, prvenstveno, ali, mogu reći, i druge zemlje koje imaju visok postotak vjernika - a u Hrvatskoj se katolicima izjasnilo 90 posto - imaju iste seksualne probleme, neovisno o kojoj je vjeri riječ. Također, kako sam rekao, ljudi ulaze u seksualne odnose i prije braka i za vrijeme braka, tako da mi se čini da postoji jedan nesrazmjer između onoga što se propagira i što se radi.
Naravno, društvo ne postaje sve konzervativnije, nego sve licemjernije. Kao što je jasno da mladi u Hodu za život nisu bili ni u kakvoj moralnoj ili kršćanskoj, nego političkoj misiji... No, jeste li imali slučajeva da ljudi imaju seksualne probleme zato što prekršili nauk Crkve?
- Neće čovjek imati seksualne probleme zato što je narušio neka pravila koja Crkva postavlja, ali njegov osjećaj krivnje zbog toga može biti veći. I to je put prema problemu. Na primjer, homoseksualnost. Koja nije bolest, da se razumijemo, nego varijanta seksualnosti. Znamo da homoseksualaca ima i među katolicima, i među muslimanima, i među ateistima... razlika je u tome što osobe određenih vjeroispovijesti imaju veći osjećaj krivnje. Slično je i s masturbacijom. Danas znamo da oko 97 posto muškaraca masturbira, bez obzira na to jesu li katolici, ili muslimani, ili ateisti ili protestanti... ali ljudi koji su čvrsti vjernici imaju veći osjećaj krivnje.
Je li ijedna vjera barem malo permisivna prema tim “devijacijama”?
- Prema homoseksualnosti su sve vjere, ove velike, katolička, pravoslavna, muslimanska, prisutne na našem području, jako negativno nastrojene. Prema masturbaciji postoje male razlike. Recimo, protestanti imaju nešto manji osjećaj krivnje.
Nesretni hrvatski muževi...! Osušit će im se kičma gotovo taman u postotku u kome su se izjasnili velikim katolicima.
- E, da, a ima društava u kojima se homoseksualnost i danas kažnjava smrću, ali je nema manje nego u izrazito permisivnim društvima, na primjer nizozemskom. Što samo dokazuje poznato – društveni sistem nema veze s homoseksualnošću.
Jeste li bili kad u gay klubu?
- Jesam, u Nizozemskoj. Zapravo, moram priznati da sam tamo završio slučajno.
Doktore Arbanas, there is no such thing as “by coincidence”.
- Ušli smo na jednu zabavu... poslije smo shvatili da je organizirana za homoseksualne parove.
Jeste li onda izišli?
- Ne. Ostali smo.
Naprosto vas moram pitati neke stvari... bila sam u dugoj i strastvenoj vezi, ali, kako je veza umirala, ja sam se tako mučila u tom seksualnom životu, čudo jedno! A partner je postajao sve zahtjevniji. Sva sreća da i alfa mužjaci imaju rok trajanja... Koji je njegov problem?
- Ne bih sad sudio je li problem njegov ili vaš, ali rekli ste nešto što je jedna od velikih rodnih ili spolnih istina, odnosno razlika. Muškarci i žene imaju neke sličnosti, ali i razlike po pitanju seksualnosti... češće će ženama intimni i emotivni život biti važan za seksualni. Veći broj muškaraca će moći odvojiti intimnost i seksualnost, uživati u seksu neovisno od toga... neki i ne, kao što i neke žene to mogu, ali velika većina žena ne može.
Ma OK, seksualno me ubio samo na kratko, poslije sam se mogla posvetiti stvarima koje me doista zanimaju, upoznavanju drugih muškaraca, pisanju, čitanju... Ali evo sad, kad je elektronika sve razvijenija, ima dečki koji jako vole i početi i završiti stvari mobitelom.
- To se zove telefonska skatologija. Jedna vrsta parafilije kod koje muškarca uzbuđuje da nepoznatu ženu...
Ma, ne to, poznatu...
- Aha, to je onda nešto drugo, ali da završimo ovo, dakle, želi nepoznatu ženu iznenaditi, uznemiriti, i ako se žena uznemiri na te njegove pozive, to je dodatni poticaj. Često ti muškarci dahću, govore “što bih ti radio”, a ako žena viče ili plače, to ga još više uzbuđuje.
Znam, iskusila sam takvog telefonskog manijaka dok sam bila sasvim mlada, u mojoj rodnoj katoličkoj Požegi. Pravo je čudo kako je lik znao kad otac nije kod kuće. Nisam se uznemiravala, samo sam slušala njegova “obećanja” o ludom provodu i učila o ljudskoj prirodi.
- Pa nije ni bilo nekog razloga za strah, ti muškarci u većini slučajeva teško uspostavljaju kontakt sa ženom, jedan na jedan, kao i ekshibicionisti, što je također vrsta parafilije.
Ali, dakle, tehnologija... muškarac nazove, ili pošalje SMS ženi koju poznaje, s njom je možda i u nekoj vezi, i onda želi doći do kraja, iz tog razgovora koji s njom vodi, ili iz poruka koje mukotrpno tipka, ili šalje svoje obnažene fotografije in real time. Ne mislim sad na seks-telefon i to su druge stvari.
- Tehnologija može pomoći, može odmoći. Ako je u pitanju veza na daljinu, netko ode u drugi grad, državu, onda tehnologija može pomoći da održe komunikaciju, pa i tu vezu. A ima ljudi koji naprosto vole seks preko telefona ili seks preko interneta, aplikacija...
Odmjereni ste, ok, to i ide uz vaš poziv. Diplomirali ste medicinu, specijalizirali psihijatriju, subspecijalizirali seksualnu medicinu.
- Nakon što sam završio i tečaj koji organizira Europsko društvo za seksualnu medicinu u Hrvatskoj, išao sam u Veliku Britaniju, u Sheffield, gdje je veliki centar za seksualnu medicinu, i položio ispit koji se zove Europski ispit za seksualnu medicinu, a tečaj je održan u Oxfordu. A završio sam i edukaciju iz seksualne terapije, jer i jesam psihoterapeut po osnovnoj izobrazbi.
Kako je bilo u Oxfordu?
- Jako zanimljivo, ljudi iz cijelog svijeta, ljudi iz Sjeverne Afrike, Azije, vrlo kulturološki šarolika grupa, a predavači su vrhunski predavači iz cijelog svijeta.
Erica Jong, kao kultni lik seksualne revolucije 60-ih... nije bila?
- A ne. Ali su organizirane vježbe, recimo s profesionalnim glumcima, time se vježbaju tehnike komuniciranja s pacijentima. Oni glume pacijente, jer na taj način, dok ste edukant, nećete napraviti štetu. Drugi razlog zašto glumci - oni su uvježbani da i vas procjenjuju, jer vi od njih dobijete feedback, kako su se s vama osjećali, kakve su vaše vještine da nekoga opustite... je li imao dojam da ga odmjeravate, da mu možda nešto zamjerate... Glumac prati jeste li napravili neku “facu”, grimasu... dobro je da se možete korigirati, a također se koristi i snimanje, pa poslije sami sebe gledate, i možete se korigirati. I jako je bitna transkulturalna pozadina, dobijete uvid koji u svojoj maloj sredini ne možete nikad postići.
Kako ste se odlučili za seksualnu medicinu?
- U početku slučajno.
Doktore Arbanas... is there such thing as “by coincidence”?
- Haha... Radio sam u dnevnoj bolnici za psihoterapiju, brojni pacijenti su imali brojna pitanja vezana uz seksualnost. A u našoj edukaciji ni na fakultetu, ni na specijalizaciji, nismo ništa učili o seksualnim problemima. Osjećao sam se insuficijentnim, a ovaj “slučaj” o kojem govorim... profesor Štulhofer je preko Crvenog križa organizirao tečaj, ja sam se prijavio.
Iz Karlovca ste. Kupate se u Korani?
- Zašto u Korani? Mi imamo četiri rijeke. Kupam se u Dobri, mnogo je čišća.
Imate dvije kćeri, u pubertetu i adolescenciji. Pravo vrijeme da se od tate zatraži savjet o seksualnim problemima?
- Zašto savjet? Pitanje koliko djeca u toj dobi žele savjete. Pa ni odrasli ne žele savjete. Ljudi žele prihvaćanje, a ne savjet. Ljudi žele da ih se sasluša.
Što čitate?
- Čitati jako volim, naročito SF, ne samo ono što bi freakovi čitali, nego i Orwella, klasiku poput Asimova, volim pogledati klasični SF film ili seriju, Star Trek, na primjer, ali britansku seriju Humans. Nije bila još na našoj televiziji, govori o jednoj ne tako dalekoj budućnost i postojanju androida koji izgledaju kao ljudi i stječu svijest. Volim i britanskog autora Marka Haddona koji je napisao izvanrednu knjigu o autizmu, “A Curious Incident of the Dog in the High Time”. A volim i putovati, i volim jezike, engleski govorim odlično, njemački govorim, španjolskim se služim. Volio bih ih naučiti još. Mislim da to otvara nove perspektive.