ZAGREB - Bio je mlad, lijep, neodoljiv. Voljela ga je kamera, režiseri, publika. Nježna lica i neskrivene drskosti, savršeno je odgovarao buntovnim, srčanim likovima i kao takav neazustavljivo jurio u društvo najpopularnijih, ali i najkvalitetnijih jugoslavenskih glumaca. A onda je jedne godine, usred ljeta 1993., on sam ispalio metke iz pištolja i ubio dvojicu mladića, jednog od 19 i jednog od 20 godina. Trećega je ranio. Postao je ubojica. Uništio je nekoliko života, među ostalim - i svoj.
Kraj na vrhuncu slave
Žarko Laušević je od prije dva dana odlukom predsjednika Srbije Borisa Tadića postao slobodan čovjek u Srbiji. Tadić je pomilovao glumca koji od 1999. godine živi u SAD čime izbjegava i 13-godišnju kaznu zatvora. “Naravno, ja nisam slobodan. Čovjek koji je ubio više nikada ne može biti slobodan”, rekao je Laušević prije nekoliko mjeseci u video ulomku koji je pušten na beogradskoj promociji njegove knjige.
Poput lika iz nekakvog lošeg filma Žarko Laušević je u tučnjavi u kafiću ubio dvojicu i ranio trećeg mladića. Bio je s bratom Branimirom, obojica su pucali, ali metak njegova brata nije nikoga pogodio. Bilo je to 1993., u Podgorici, u kafiću Apple, a Žarko, tada 33-godišnji glumac, bio je na vrhuncu slave.
Sa šesnaest je godina odlučio postati glumac, s 22 je završio glumačku akademiju u Beogradu i postao član Jugoslavenskog dramskog kazališta. Dvije godine kasnije dobiva ulogu u seriji “Sivi dom” i postaje neupitno omiljen glumac. Dejan Šorak angažira ga za svoj film “Oficir s ružom”, u kojem s Ksenijom Pajić ima antologijsku ljubavnu scenu, koja se po mnogima smatra jednom od najsnažnijih erotskih scena snimljenih u kinematografijama bivše Jugoslavije.
Laušević je u kratkoj glumačkoj karijeri snimio dvadesetak filmova, ali je nakon ubojstva proveo četiri godine i sedam mjeseci u zatvoru. Iz zatvora je izašao nakon što mu je vijeće Višeg suda u Podgorici u listopadu 1999. izreklo presudu od četiri godine zatvora. Vijećem je predsjedala Svetlana Vujanović, supruga predsjednika Crne Gore.
Po toj je presudi, u žalbenom postupku, Laušević proglašen krivim jer je prekoračio nužnu obranu. To je bilo drugi put da je osuđen na istu kaznu, a kako je do tada u zatvoru proveo više vremena, odmah je pušten. Laušević tada napušta Crnu Goru i nepuna dva mjeseca kasnije preko Mađarske odlazi u SAD. Tamo se pokušava snaći, nastaviti karijeru...
Novi brak u Americi
Istodobno se sudski postupak nastavlja da bi u ožujku 2001. godine Vrhovni sud Crne Gore donio pravomoćnu presudu kojom Lauševića osuđuje na trinaest godina zatvora. Osam godina kasnije, u ožujku 2009. Lauševića hapse u Americi jer mu je istekla viza i tada se pojavljuje opasnost po njega da bude izručen Srbiji, čiji je državljanin postao u međuvremenu i da tamo nastavi služiti kaznu od trinaest godina.
Međutim, sud u New Yorku pušta ga na slobodu jer je Laušević u međuvremenu u novom braku te legalizira svoj boravak. No, ipak, u Srbiji i Crnoj Gori čeka ga nastavak odsluženja kazne i tjeralica koja je odlukom predsjednika Srbije sada stavljena izvan snage.
Boris Tadić pomilovao je Lauševića, no čini se da je to odluka koja vrijedi samo na području Srbije i odnosi se samo na srpski pravosudni sustav s obzirom na to da je presuda zbog koje bi Laušević morao u zatvor donesena u drugoj državi, Crnoj Gori.
“Sloboda više nikada ne može biti moja riječ. Sloboda je pravo drugih da kažu što misle o meni, da me svojataju, mrze i mrcvare”, izgovorio je Laušević obraćajući se preko videolinka beogradskoj publici na predstavljanju svoje knjige “Godina prođe, dan nikad”. Laušević, za kojega su rijetki njegovi prijatelji koji su se sreli s njime u New Yorku kazali kako teško živi, opterećen zločinom koji je počinio, napisao je knjigu koja je postala hit u Srbiji. Knjiga govori o Lauševićevoj sudbini nakon ubojstva u kafiću “Apple”.
‘Jednom sam bio sretan’
Nažalost, to je predložak za težak i dramatičan film u kojem se isprepleću slava, pucnjava, ubojstva, zatvor, bijeg, krvna osveta, dugotrajna suđenja, lažne nade i sloboda za koju glavni glumac kaže da više nije pojam koji njemu pripada i na koji on ima pravo. Jer je on ubojica, a onaj koji ubije više nema pravo na slobodu.
- Ja sâm više i ne znam što zapravo znači ta riječ. Je li to možda samo sjećanje da sam jednom, kao dijete, trčao oko biljarde? I bio sretan. Ili je sloboda onaj trenutak kada sam odlučio da napišem ovu knjigu”, pitao se Laušević izgovarajući rečenice u jedinoj ulozi koju nikada nije htio, vlastitom životu koji je upropastio pucajući u druge.